Dva razloga postiđenosti

Siromaštvo je u životu čovjeka jedna od najvećih nesreća i nevolja. Jer, siromašan čovjek trpi po dva osnova: s jedne strane trpi neimaštinu, a s druge trpi prezir i niskost u očima ljudi.

Imam Ali je svom sinu Muhammedu ibn Hanefijji kazao: “O sinak moj, bojim se za tebe siromaštva, pa zato traži utočište kod Allaha od njega jer siromaštvo uzrokuje manjkavost vjere, čini razum zbunjenim i izaziva neprijateljstvo.”[1]

Umanjenje imana zbog siromaštva i bijede nastade,

inače nijedan grješnik nije rođeni lopov.

Reče Lukman, a.s., svome sinu: “Znaj, sine moj, ja sam kušao strpljivosti i raznolike gorčine, ali nisam okusio ništa gorče od siromaštva. Ako te jednog dana snađe siromaštvo, učini da tvoje siromaštvo bude (tajna) između tebe i Allaha, a nemoj kazivati ljudima o njemu, jer ćeš biti ponižen u njihovim očima.”[2]

Bijedni i siromašni uvijek zbog svoje neimaštine u sebi ćute slabost i nemoć te zato bivaju postiđeni pri kontaktu sa ljudima.

Islam je, da bi zaštitio siromašne koji zaslužuju pomoć i da bi se borio protiv mentalnih bolesti koje proizlaze iz siromaštva, ustanovio određena pravila. Sa jedne strane, islamska vlast putem narodne blagajne (bejtu-l-mal) osigurava minimum njihovih egzistencijalnih potreba na dostojanstven način, a s druge strane, kroz zakonske programe iskazuje poštovanje i čast njihovoj ličnosti.

U islamskom poretku nijedan građanin nije zbog materijalne nemoći i bijede lišen društvenog i zakonskog poštovanja. Nijedan musliman ovdje nema pravo da na siromašnog gleda prezrivo i vrijeđajući. Ustvari, u očima istinskih vjernika, pravi siromah i bijednik je onaj čovjek kojem manjka vjere i morala, a ne onaj kojem manjka materijalnih vrijednosti. Pravi vjernik vidi ponos i čast u posjedovanju što većeg duhovnog bogatstva, a ne materijalnih dobara. Moguće je da zbiljski vjernik usljed siromaštva zapadne u oskudicu, ali se on nikada neće osjetiti poniženim i niskim i neće zapasti u poniženost. Vjera u Boga vjernicima toliko diže duhovnu i psihološku snagu i jača ličnost da im materijalna lišenost ni u kom slučaju ne može poremetiti duhovnu ravnotežu ni slomiti dostojanstvo i čast. Ovakvih osoba, privrženih istini, bilo je mnogo i u prošlosti, a ima ih i sada.

Da siromašna djeca nebi stekla kompleks niže vrijednosti te da, upravo zbog siromaštva, ne bi postala stidljiva i ponižena, islam je u svojim etičkim učenjima i zakonima predvidio odgovarajuću metodologiju. Pored materijalne pomoći koju im zakon osigurava i time podmiruje njihove životne potrebe u svakom pogledu, islam je ljudima dao i dodatne, moralne zaštitne preporuke kako za djecu siročad tako i za običnu nemoćnu djecu. Za primjer, navodim vam sljedeći hadis:

Časni Poslanik, s.a.v.a., govoreći o obavezama i pravima prema komšijama, kazao je: “Kada kupiš voća, dio toga daj i komšiji. A ako to ne možeš učiniti, onda ga makar krišom unesi u kuću. Tada se pripazi da ti dijete ne izlazi s voćem napolje, da ne bi uznemiravalo komšijino dijete.”[3]

Porodica na lošem glasu također je jedan od činilaca nastanka kompleksa niže vrijednosti i razloga nastanka postiđenosti među ljudima. Ljudi koji imaju ovakve teškoće u sebi osjećaju strepnju i strah da će ih vrijeđati okolina.

Islam je u svom moralnom i društvenom naučavanju zabranio ljudima da jedni druge ismijavaju, grde i na bilo koji način obilježavaju.

U islamu prekršioca treba kazniti po zakonu, a on ne može biti ponižavan zbog počinjenog grijeha.

Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Ako vam jedna od vaših sluškinja počini blud s nekim, onda je kaznite propisanom kaznom, a nemojte je koriti i grditi.”[4]

Iz ovoga se zaključuje da ne možemo osobu koja je počinila blud grditi i omalovažavati, pa kako je tek onda moguće omalovažavati i grditi muslimana zbog grijeha njegova oca ili majke.

Islam je uvođenjem zabrane vrijeđanja i grđenja spasio od poniženja sve, pa i one muslimane čija je porodica na lošem glasu. U islamskom društvu ljudi čija je porodica ozloglašena, bez stida i ustručavanja miješali su se i družili sa ljudima. Ako bi pak neki muslimani i pokušali omalovažavati druge zbog nečega, časni Predvodnik islama bi se hitro suprotstavio i to bi spriječio i zabranio.

U početku širenja islama Ebu Džehl je neprestano ometao Poslanika, s.a.v.a., i bio prepreka napretku islama. On je, usljed svojih zlih namjera i zbog borbe za položaj, činio velike zločine te je među muslimanima postao poznat kao opaki prevarant i izdajica. Njegov sin Ikrime ibn Ebu Džehl neposredno po smrti oca našao se pred Poslanikom, s.a.v.a., te je prihvatio islam. Božiji poslanik ga je zagrlio i čestitao mu na tome. Njegova porodica je tada bila na najgorem glasu među narodom.

Ljudi ga uskoro počeše prozivati: Ovo je sin neprijatelja Allahova, Ebu Džehla. On se na to požalio Božijem poslaniku, s.a.v.a., a Poslanik je odmah zabranio takvo ponašanje i naimenovao ga za sakupljača zekata te mu dao posao u islamskom centru za zekat.[5] Zaključujemo da je u islamu razuman stid, koji je jamac izvršenja zakona i prepreka činjenju grijeha, opisan kao pohvalna osobina, ali su glupi stid i uzdržljivost, koji proističu iz slabosti i poniženosti, pokuđeni i osuđeni.

Da se muslimani ne bi suočavali sa kompleksom niže vrijednosti i da ne bi upadali u postiđenost, povlačenje i osamljivanje, časni Poslanik je ljudima dao odgovarajuće zapovijedi i pomoću svojih zakonskih i etičkih učenja, koliko je to moguće, osujetio i spriječio uzroke te pojave.