Posljedice osjećaja niže vrijednosti

Neke osobe su poražene osjećajem niže vrijednosti i zbog toga trajno pate. Sebe smatraju poraženim, gube svoju ličnost. Da ne bi bile predmet ponižavanja ljudi, bježe iz društva, osamljuju se, ne izvršavaju svoje dužnosti i bježe od svake vrste društvenog angažmana. Na ovaj način one svoj duševni lom nastoje nadomjestiti i tako smanjiti svoj unutrašnji pritisak.

Ako čovjek zbog jednog životnog posrtaja ponese neko teško sjećanje i upadne u stanje zaplašenosti, život će mu nadalje biti ispunjen brigama i crnim slutnjama. Drugim riječima, umjesto da ovakav čovjek borbom i pregnućem pokuša stati na svoje noge, i da sa potpunim oslanjanjem na sebe, nastoji krenuti naprijed, on će sve svoje nastojanje okrenuti ka povratku u prošlost, na nekadašnje bezbrižno i lagodno djetinjstvo. Ovakav tok se sa psihološkog stanovišta naziva retrogradnim procesom. U vrijeme djetinjstva ova osoba niti je imala slobode djelovanja, niti je imala kakve odgovornosti da prihvati neki posao. Jednostavno, živjela je bez obaveza i bez razmišljanja i brige o bilo čemu. Sada kada ju je strah nadvladao i osjeća se ništavnom, dušom i mislima želi da se vrati u to doba.

Upravo u ovome leži razlog zašto se mnoge odrasle osobe ponašaju djetinjasto, te razlog nezrelosti i nerazvijenosti savremenog doba. Ovakvi ljudi ne samo da žele da se vrate u doba djetinjstva nego se čak u svojim životnim padovima i usponima ponašaju kolebljivo i nesigurno – tumarajući i lutajući.[1]

U većini slučajeva osobe koje kroz osamljivanje i izbjegavanje ljudi ispoljavaju svoj osjećaj niže vrijednosti su besposličari i očajnici kojima za svakodnevno preživljavanje treba pomoć drugih. Islam je nezadovoljan ovom vrstom ljudi i gleda na njih prijekorno.

Imam Sadik, a.s., prenosi od časnog Poslanika, s.a.v.a., sljedeće riječi: “Proklet, proklet neka je onaj koji cijeli teret svog života stavlja na tuđa pleća!”[2]

Svaki čovjek po svojoj prirodi želi da s drugima ima dobre odnose, da drugi prema njemu gaje ljubav i poštovanje te da se druži s ljudima. Ali, kada to ne uspije, onda mu se bijeg od ljudi čini boljim i lakšim od druženja i izmirenja sa njima. Međutim, činjenica je da čovjek, ako bježanjem od druženja i izmirenja sa ljudima i može privremeno primiriti uznemirenost, to ne može nadoknaditi njegov prirodni nagon, želju i potrebu za kontaktom sa ljudima, a pogotovo ga ne može izliječiti.[3]

Nekada je duševni pritisak zbog izbjegavanja i lišenosti druženja sa ljudima neuporedivo teži od samog osjećaja niže vrijednosti. Osoba koja se odluči na izbjegavanje i odvajanje od ljudi, to čini iz neznanja i usljed slabosti duha. Ona sebe zbog eventualnog poniženja koje joj priređuju drugi stavlja u zatvor i dovodi u sigurnu nesreću koja je gora od samog kompleksa.

Imam Sadik, a.s., je kazao: “Čovjek se uznemiri zbog malog poniženja, pa ga ta uznemirenost odvodi u veće poniženje.”[4]

Jedna od nepoželjnih reakcija onih koji pate od kompleksa niže vrijednosti jeste klonjenje druženja i društva. Pojedinci se ovom nepoželjnom praksom klone vrijednih djelatnosti i od korisnog člana društva sebe pretvaraju u pasivnog i neučinkovitog člana društvene zajednice.

Izbjegavanje ljudi zbog straha od poniženja i uvrede nije svojstveno samo odraslim osobama. I neka se djeca, zbog osjećaja kompleksa niže vrijednosti i zbog straha od uvrede i ismijavanja, povlače u osamu i izbjegavaju druženje sa ostalom djecom. Potrebno je da roditelji prema ovakvoj djeci budu posebno pažljivi te da se koliko god je to moguće bore protiv slabosti njihova duha. Jer dijete prvo u određenom pogledu pati od osjećaja niže vrijednosti, i da bi izbjeglo poniženje, u tom pogledu ono se osamljuje, ali se postepeno ovo duševno stanje poput bolesti prenosi i utiče na ostale dijelove djetetovog života. Tako, malo-pomalo, njegova priroda postaje usamljenička i ono potpuno bježi od druženja s ljudima, što će samo po sebi ostaviti neželjene posljedice i utrti loš put za njegovu budućnost.

Šahtar kaže:

“Sin mojih rođaka uvijek je bio usamljen. Kada bi školsko zvono označilo početak odmora, on bi i na tada bio sam, koračajući po oblacima i nebesima mašte. Iz škole bi se odmah vraćao kući i izbjegavao je bilo kakvo igranje sa vršnjacima. Nije učestvovao ni u jednoj sekciji, niti u humanitarnoj družini. Nikada nikoga nije pozivao svojoj kući, niti je odlazio u bilo čiju kuću. Govorio bi: ‘Svoju sobu za učenje i svoje knjige više volim od bilo koga.’ Međutim, činjenica je da je ovaj dječak tjelesno i fizički bio slab te se u igri nije mogao nositi sa drugom djecom. Zato je odlučio: da ne bi morao trpjeti samilost i poniženje pred drugima, jednostavno će se povući od bilo kakve igre. Vremenom ga je ova navika potpuno udaljila od druge djece i ostavila ga u krajnjoj osamljenosti.

Da je ovaj dječak shvatio svoj bol, ili da se obratio bilo kojem psihologu, saznao bi da se svako slabo tijelo i mišići mogu ojačati i razviti. Pa čak i da možda nikako nije imao mogućnost da se tjelesno razvije, zasigurno je imao dovoljno prostora da se pokaže i dokaže na drugim poljima, u kojima je uz napor i zalaganje mogao postići zavidnu razinu i položaj.”[5]

Iznošenje tuđih nedostataka

Još jedna reakcija koju pokazuju osobe koje su pogođene osjećajem niže vrijednosti jeste iznošenje tuđih nedostataka. Osobe koje se iz nekog razloga osjećaju slabim i poniženim te su u sebi nezadovoljne zbog ovog osjećaja, da bi zadovoljile svoju sujetu i zbog zaštite od tuđih ponižavanja, uvijek su sklone da na skupovima prenose i iznose nedostatke ovoga i onoga. A ako neko drugi bude iznosio tuđe nedostatke i manjkavosti, one se raduju.

Imam Ali, a.s., je rekao: “Oni koji imaju nedostatke vole da se javno govori o nedostacima ljudi, da bi oni s lahkoćom mogli opravdati svoje nedostatke.”[6]

Učenik koji je zbog nemarnosti u učenju bio loš na ispitu, koji je dobio negativnu ocjenu, nije spreman spominjati imena onih koji su dobili pozitivne ocjene i hvaliti njihove aktivnosti u učenju. On se trudi da sakupi imena onih koji su dobili negativnu ocjenu, i sve vrijeme o njima govori. A sve to da bi, s jedne strane, ublažio osjećaj niže vrijednosti zbog neuspjeha i da bi, s druge strane, ublažio kritiku svojih roditelja i bližnjih.

Trgovac koji je finansijski oslabio, koji više ne može isplaćivati svoje ugovorne obaveze, osjeća se niže vrijednim. Da bi barem donekle ublažio svoje duševne patnje te da bi svoju nevolju izbacio iz sebe, neprestano spominje druge trgovce poput njega, koji se također nalaze u opasnosti od stečaja. On želi da se njihovo nezavidno stanje na skupovima obznani i da ovo nepoželjno stanje bude što obuhvatnije, tako da poplava ponižavanja i korenja ne bude usmjerena samo prema njemu. 

Pribjegavanje alkoholu

Sljedeća reakcija koja se može zapaziti kod nekih ljudi koji pate od kompleksa niže vrijednosti jeste ogrezlost u alkoholu i drogi, što je, nažalost, čest slučaj u svijetu, gdje su mnoge osobe zatrovane ovim zlom koje ruši porodice.

Čovjek čiji je jedan organ obolio i koji se zbog bolova previja, može se umiriti na dva načina. Jedan je liječenjem bolesti, a drugi je gašenjem osjećaja o bolesti posredstvom lijekova koji imaju anestetsko i umirujuće djelovanje. U oba slučaja bolesnik biva rasterećen, s tom razlikom što se u prvom slučaju bolest zbiljski iskorjenjuje, dok u drugom slučaju bolest ostaje, samo je bolesnik ne osjeća.

Kompleks niže vrijednosti je duševna bolest koja svoga nosioca neprestano muči i ne dozvoljava mu smiraj i spokoj. I ovdje je moguće na dva načina dokinuti bolesnikovu patnju, jedan je razrješavanje čvora psihičkog kompleksa, a drugi je uspavljivanje osjećaja putem opijajućih sredstava. U oba slučaja pacijent biva spašen od bola, s tom razlikom što je u prvom slučaju izliječen, a u drugom ne osjeća kompleks niže vrijednosti. Osobe koje su nemoćne u liječenju svoga psihičkog kompleksa pribjegavaju alkoholu i utočište nalaze u drogi i ostalim opijajućim sredstvima, ne bi li barem nekoliko sati plamen osjećanja kompleksa zatomili i ne bi li se barem nakratko oslobodili brige i bola. Čim se uticaj opijenosti umiri, neraspoloženje i briga zajedno sa kompleksom niže vrijednosti ponovo se pokažu i svog nosioca ponovo muče.

Budući da je svaka patnja proizvod neke percepcije, treba nastojati uništiti ili oslabiti sve duhovne i tjelesne uzroke koji stvaraju tu percepciju. Upravo zato prvo sredstvo za kojim posežu ljudi jesu alkoholna pića i narkotici.

Treba znati da nastavak korištenja narkotika dovodi do postepenog slabljenja njihova djelovanja, i to na način da ona nakon dužeg uzimanja gube svoje djelovanje i ne samo da ne olakšavaju patnje već i sama mogu postati povod novih bolova i patnji, tako da uobičajeno kretanje u postojanju preinačuju u hitro kretanje ka nepostojanju.[7]

Kada se ovo pitanje istraži sa psihološkog stanovišta, ustanovit ćemo da su osobe koje posežu za ovim sredstvima uglavnom one koje su izgubile samopouzdanje i povjerenje u sebe. Nikada osoba koja sebe poznaje i koja vjeruje u svoje unutrašnje sposobnosti nije spremna da upadne u ovu skupinu. Ova skupina nesretnika u svom društvenom životu, pa i u svojoj nutrini, sudara se sa preprekama te postaju očajni i beznadežni. Umjesto da izaberu ispravan put rješavanja teškoća te da se upuste u borbu s njima, oni, odavanjem alkoholu, narkoticima, kocki i drugim štetnim navikama, nastoje zaboraviti svoj duhovni kompleks. Drugim riječima, oni nisu spremni za borbu na mejdanu života i s njega bježe.[8]

Osveta, kritika, osamljivanje, iznošenje tuđih nedostataka, pijenje alkohola i slična djela – sve su to reakcije koje osobe sa kompleksom niže vrijednosti ispoljavaju s ciljem da nekako nadomjeste unutrašnje poraze i da zadovolje sebe. Međutim, nijedan od navedenih postupaka ne razvezuje čvor sa kompleksa niže vrijednosti niti liječi skrivenu bol. Štaviše, svaka od spomenutih reakcija ima posljedice koje nanose duhovnu i materijalnu štetu čovjeku.

Najbolji put borbe

Najdostojniji i najbolji put i način borbe protiv osjećaja niže vrijednosti jeste da čovjek ne bude savladan njime i da ne izgubi svoju ličnost. On treba taj svoj osjećaj koliko god je moguće previdjeti, zanemariti i zaboraviti. Treba i dalje slobodoumno i neopterećeno razmišljati, donijeti čvrstu odluku da pokaže svoje kvalitete i sposobnosti te izabrati da se bavi onom djelatnošću za koju smatra da ima talenta. Sav svoj kreativni potencijal i ozbiljnost treba upregnuti i staviti na taj kolosijek. Kada stigne do cilja, kada ovlada svojim zanimanjem i ispuni svoju društvenu ulogu i potrebe – bez sumnje, živjet će s ponosom i obrazom. Tada se više neće osvrtati na osjećaj niže vrijednosti, niti će ga ljudi gledati s omalovažavanjem.

U današnjem svijetu mnogo je slijepih, gluhih i hendikepiranih osoba koje su svoje nedostatke zaboravile i koje zadovoljno, s punim zanosom nastupaju, ispunjavajući svoju društvenu ulogu. Oni kroz školovanje, trud i napor dostižu zavidne položaje i žive potpuno normalno, s ponosom i uzdignute glave.

Imam Ali, a.s., je rekao: “Teškim naporima postižu se visoki stepeni i stalna lagodnost.”[9]