Kršenje ugovora

Pridržavanje ugovora predstavlja jedan od stubova sreće i jednu od najvećih ljudskih moralnih odlika. Održavanje ugovora i zadane riječi može ostaviti utisak čak i na jednog krvoloka poput Hadždžadža te ga može odvratiti od prolijevanja nevine krvi.

U zemlji u kojoj su ljudi odani pridržavanju zadane riječi, svi porodični, društveni i ekonomski procesi idu normalnim i prirodnim tokom. Tamo je život utemeljen na povjerenju i sigurnosti, a međusobni kontakti ljudi zasnovani su na ljudskosti i vrlini.

Nasuprot ovome, u zajednici gdje ljudi nisu ili su u maloj mjeri odani obećanju i ugovoru i nemaju izražene osjećaje za ispunjavanje preuzetih obaveza, društveni tokovi iskaču iz uobičajene kolotečine i ljude počinju da obuzimaju različite teškoće. Sudstvo i policija bivaju jamci ispunjavanja ugovora, tako da moral i odgovornost ustupaju svoje mjesto sudskim izvršiocima, a kršenja ugovora nalaze svoja mjesta u sudskim i kazneno-pravnim dosjeima. Na ovaj način se rasipa ljudska energija i privredna snaga zemlje, jer se tu za rješenje svakog pitanja treba obratiti policiji i sudu te oslanjati na silu i zatvor.

Imam Ali, a.s., u svojoj čuvenoj poslanici Maliku Aštaru savjetuje: “Čuvaj se kršenja ugovora!”

“Kršenje ugovora izaziva srdžbu i Allaha i ljudi.”[1]

Bez sumnje, kršenje ugovora urušava ljudsku ličnost. Onaj koji krši ugovor, ma kako bio velik i poštovan u društvu, na temelju kršenja zadane riječi i sporazuma, doživjet će pad i poniženje u očima ljudi. Svaki čovjek, iz bilo kojeg naroda i rase bio, po nadahnuću svoje prirode zna da je onaj ko prekrši ugovor učinio nešto loše. Bogat i siromašan, velik i malehan, kada se nađu pred onim koji krši obećano i dogovoreno, automatski zauzimaju kritički stav, što ukazuje na činjenicu da čovjek po svojoj iskonskoj prirodi shvata neophodnost održavanja zadane riječi i ugovora te njegovo kršenje posmatra kao kršenje zakona fitreta.