Uzajamna veza između vjerovanja i djela

Osnovni činilac vječne sreće ili nesreće vjerovanje i nevjerstvo. Postojano vjerovanje osigurava vječnu sreću, iako činjenje grijeha biva povod ograničene patnje. S druge strane, postojano nevjerovanje razlog je vječne nesreće, i uz postojanje nevjerstva nijedno dobro djelo nije uzrok onosvjetske sreće.

Moguće je da gomilanje velikih grijeha dovede do toga da čovjeku bude uskraćeno vjerovanje. Isto tako, činjenje dobrih djela slabi korijen nevjerstva i moguće je da stvori uvjete za vjerovanje.

Veza vjerovanja sa djelima

Vjerovanje psihičko stanje koje se hrani znanjem i naklonošću, a ono što ono iziskuje ogleda se u tome da čovjek sa vjerovanjem donese općenitu odluku da će djelovati u skladu sa onim što nalaže način njegovog vjerovanja.

Prema tome, čovjek koji je obaviješten o nekoj zbilji i koji je odlučio da nikada ne djeluje u skladu s onim što to vjerovanje nalaže ne može imati vjeru u to, pa čak ukoliko bi bio u nedoumici da li da postupa u skladu s tim ili ne, još uvijek nije vjernik. Kur'an časni kaže:

قَالَتِ الْأَعْرَابُ آمَنَّا قُل لَّمْ تُؤْمِنُوا وَلَـكِن قُولُوا أَسْلَمْنَا وَلَمَّا يَدْخُلِ الْإِيمَانُ فِى قُلُوبِكُمْ

Neki beduini govore: “Mi vjerujemo!” Reci: “Vi ne vjerujete, ali recite: ‘Mi se pokoravamo!’, jer u srca vaša vjerovanje još nije ušlo.”[1]

Stvarno vjerovanje ima svoje stepene i ne nalaže svaki stepen vjerovanja da se obavljaju sve obaveze vezane za ono u šta se vjeruje. Moguće je da strastveni poriv ili val srdžbe čovjeka sa slabim stepenom vjerovanja povuče u grijeh, ali ne na način da on odluči stalno griješiti i suprotstavljati se svemu onom što vjerovanje sa sobom nosi. Svakako, što je vjerovanje jače i potpunije, imat će više učinka u obavljanju djela koja odgovaraju tom vjerovanju.

Možemo zaključiti da vjerovanje u svojoj biti nalaže djelovanje u skladu sa onim što podrazumijeva, a mjera ovog podrazumijevanja zavisi od jačine ili slabosti vjerovanja, i na kraju, volja i odluka su činioci koji određuju da li će se nešto učiniti ili ne.

Veza djela sa vjerovanjem

Djelo učinjeno slobodnom voljom ili je usklađeno s vjerovanjem ili mu je suprotstavljeno. U prvom slučaju djelo utiče na to da vjerovanje postane jače i samim tim srce biva ispunjeno svjetlom. U drugom slučaju djelo utiče na slabljenje vjerovanja i srcem se širi tama. U skladu s tim, dobra djela koja čini vjernik, u isto vrijeme dok su potaknuta vjerovanjem, na određeni način i povećavaju snagu i stabilnost vjerovanja, pripremajući na taj način uvjete za obavljanje drugih dobrih djela. Iz sljedećeg ajeta može se razumjeti uticaj dobrih djela na upotpunjavanje vjerovanja:

إِلَيْهِ يَصْعَدُ الْكَلِمُ الطَّيِّبُ وَ الْعَمَلُ الصَّالِحُ يَرْفَعُهُ

K Njemu uzlazi lijep govor, a dobro djelo ga podiže.[2]

Dakle, lijep govor ili lijepo vjerovanje dižu se ka Allahu, a u tome im pomažu dobra djela.[3]

Isto tako, u brojnim ajetima spominje se povećavanje vjerovanja, svjetlosti i upute dobročiniteljima.[4]

S druge strane, u slučaju da se jave sklonosti koje su suprotne onome što vjerovanje iziskuje, i kao takve potaknu činjenje nepodesnih djela, a moć vjerovanja ne bude na razini da postane prepreka da se ona dogode, čovjekovo vjerovanje na taj način postaje slabije, što predstavlja pogodne okolnosti za ponavljanje grijeha. Ukoliko se takvo stanje nastavi, počet će činiti veće grijehe, koje će ponavljati, i na kraju će postati prijetnja vjerovanju, dovodeći njegovo postojanje u opasnost, i – ne dao Bog – pretvoriti ga u nevjerovanje i licemjerje.

Kur'an časni u vezi s onima čije vjerovanje se pretvorilo u licemjerje kaže:

فَأَعْقَبَهُمْ نِفَاقًا فِى قُلُوبِهِمْ إِلَى يَوْمِ يَلْقَوْنَهُ بِمَا أَخْلَفُواْ اللهَ مَا وَعَدُوهُ وَ بِمَا كَانُواْ يَكْذِبُونَ

I on im je na to pridodao licemjerstvo, do dana kada će Ga susresti, zato što su radili suprotno od onoga što su Allahu obećali i zato što su lagali.[5]

Također, kaže se:

ثُمَّ كَانَ عَاقِبَةَ الَّذِينَ أَسَاؤُوا السُّوأَى أَن كَذَّبُوا بِآيَاتِ اللهِ وَ كَانُوا بِهَا يَسْتَهْزِئُونَ

Zatim, završetak onih koji čine grijehe bit će taj da poreknu znakove Allahove i da ih ruglu izvrgavaju.[6]

Isto tako, u brojnim kur'anskim ajetima spominje se povećanje nevjerstva, tame i okorjelosti srca grješnika.[7]

Zaključak 

S obzirom na uzajamnu vezu između vjerovanja i djela i njihove uloge u čovjekovoj sreći, sretan se život može uporediti s drvetom[8] čiji korijen će predstavljati vjerovanje u Boga, poslanike, Božiju Objavu i Sudnji dan, stablo će u tom slučaju biti općenita odluka da se postupa u skladu s onim što vjerovanje iziskuje, a što neposredno izrasta iz korijena. Grane i lišće predstavljat će prikladna djela koja se hrane iz korijena vjerovanja, a plodovi takvog drveta bit će vječna sreća. Ukoliko ne bude korijena, neće biti ni stabla, ni grana, ni lišća, kao što neće biti ni voća.

Međutim, postojanje korijena ne zahtijeva uvijek postojanje odgovarajućih grana i lišća ili pak dobijanje željenog ploda. Nekada se usljed neodgovarajućih uvjeta sredine i raznovrsnih teškoća ne javljaju odgovarajuće grane i lišće pa ne samo da nema željenog ploda već to nekada završi i sušenjem drveta.

Također, moguće je da nakon određenih kalemljenja koja se vrše na granama, stablu ili čak i na korijenu nastanu sasvim drugi proizvodi. Štaviše, moguće je da dođe i do promjene u drugo drvo, a to je upravo promjena vjerovanja u nevjerovanje.

Možemo zaključiti: Vjerovanje u ranije navedene tačke je osnovni činilac čovjekove sreće, ali potpuni učinak ovog činioca uvjetovan je unošenjem potrebne hranljive materije putem dobrih djela, a odbijanje smetnji i štetne hrane postiže se klonjenjem grijeha.

Napuštanje obaveza i činjenje harama slabi korijen vjerovanja, a nekada uzrokuje i njegovo sušenje, kao što prihvatanje neispravnog načina vjerovanja uzrokuje promjenu suštine vjerovanja.

Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Osnove vjerovanja Poslanikove porodice, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2012, sa perzijskog preveli: Ertan Basarik i Akbaš Lutfi