Istinsko čovjekovo savršenstvo

Neki ljudi, koji ne poznaju dovoljno islamsku kulturu, koji ljudska djela vrednuju na temelju vanjskih i površnih mjerila i koji ne obraćaju pažnju na važnost namjere i sklonosti izvršitelja, ili kako se to terminološki naziva, na izvršiočevu ljepotu (husne fā‘ili, koja stoji nasuprot ljepoti djela – husne fi‘li), ili koji za mjerilo vrednovanja djela uzimaju samo uticaj na ovosvjetske lagodnosti kod drugih ljudi, ovakvi pojedinci prilikom analize velikog broja islamskih vjerovanja i učenja zastranjuju ili ih ne mogu shvatiti ni pojasniti. Između ostalog, oni prilikom objašnjenja uloge vjerovanja i njegovog odnosa sa dobrim djelima te razarajuće uloge nevjerovanja i mnogoboštva, i objašnjavajući prednost nekih neznatnih kratkotrajnih djela nad velikim dugotrajnim djelima, krivo razmišljaju. Naprimjer, oni umišljaju da veliki izumitelji, koji su proizveli sredstva pomoću kojih je drugima olakšan život, ili pak oslobodioci koji su se borili za oslobađanje svoga naroda, na Ahiretu moraju imati uzvišene položaje i mjesta, iako se nimalo nisu okoristili vjerovanjem u Boga i Sudnji dan. Nekada to ide do te mjere da vjerovanje potrebno za ostvarenje istinske sreće predstavljaju kao vjerovanje u ljudske vrijednosti i u konačnu pobjedu radničke klase još na Ovom svijetu, pa čak i pojam Bog predstavljaju kao vrijednosni pojam koji je ekvivalentan moralnim idealima!

Iako se iz onoga što je objašnjeno u prethodnim poglavljima mogu razumjeti slabosti i iskrivljenost ovakvih umišljaja, ipak zbog raširenosti ovih stavova u savremenom dobu i opasnosti koju predstavljaju za buduće naraštaje, potrebno je da se u vezi s njima iznese više objašnjenja.

Usporedimo li drvo jabuke sa nekim stablom koje nema ploda, drvo jabuke smatrat ćemo vrednijim. Ovaj stav nije samo zbog toga što čovjek ima više koristi od voćke, već zbog toga što drvo koje daje plodove ima savršeniju egzistenciju i više egzistencijalnih postignuća, zahvaljujući čemu je po svojoj biti vrjednije. Međutim, isto ovo stablo jabuke, ukoliko bude oštećeno i na taj način izbačeno iz putanje usavršavanja, gubi svoju vrijednost, pa je čak moguće da postane izvor zagađenja i štete za druge.

Isto važi i za usporedbu čovjeka i drugih živih bića. Ako čovjek stigne do svog poželjnog savršenstva i ako se kod njega budu pojavili egzistencijalni učinci koji su u skladu sa njegovom iskonskom prirodom, bit će vrjedniji od drugih živih bića. A ako bude pogođen nekom nedaćom ili zastrani, moguće je da čak i od životinje bude niži i štetniji, kako se u časnome Kur'anu neki ljudi označavaju kao najgora bića, gora i od četveronožaca.[1]

S druge strane, ako neko jabuku bude vidio samo do beharanja, pretpostavit će da je vrhunac njenog napretka upravo ta razina i da ona nema ništa više od savršenstva. Isto tako, ljudi koji su vidjeli samo čovjekova savršenstva srednje razine ne mogu shvatiti njegovu zbilju niti krajnje savršenstvo. Samo oni ljudi koji su stigli do konačnog ljudskog savršenstva mogu shvatiti o čemu je riječ, i samo oni ljudi koji poznaju krajnje savršenstvo mogu spoznati njegovu istinsku vrijednost.

Međutim, istinsko čovjekovo savršenstvo ne ogleda se u materijalnim i prirodnim savršenostima, jer, kako smo već ranije objasnili, čovječnost čovjeka zavisi od nematerijalne duše i, zapravo, čovjekovo savršenstvo ogleda se u usavršavanju duše, a stiče se djelima proizašlim iz slobodnog odabira, bilo da je riječ o unutrašnjim, srčanim aktivnostima ili pak vanjskim aktivnostima, koje se postižu tjelesnim organima. Ovakvo savršenstvo ne može se prepoznati ni mjeriti putem osjetilnih iskustava i kvantitativnih mjerila, i prirodno je da put stizanja do savršenstva ne može biti spoznat posredstvom empirijskih sredstava. Dakle, čovjek koji lično nije stigao do takvog savršenstva, i koje nije spoznao posredstvom prisutnog znanja ni srčanim osvjedočenjem mora ga spoznati putem racionalnih dokaza ili posredstvom Božije Objave i nebeskih knjiga.

Sa stanovišta Objave, kur'anskih objašnjenja i iz riječi Poslanika i Ehli-bejta, bez ikakve sumnje čovjekovo konačno savršenstvo jeste egzistencijalni stepen koji se ogleda u izrazu “bliskost Božija”. Tragovi takvog stepena su vječne blagodati i zadovoljstvo Božije, što će se očitovati na Ahiretu. Općeniti put postizanja ovog stepena jesu obožavanje Boga i takvaluk, koji obuhvataju sve aspekte čovjekovog pojedinačnog i društvenog života.

Sa racionalnog stanovišta, mogu se iznijeti zamršeni argumenti koji imaju potrebu za brojnim filozofskim premisama, a mi ćemo se potruditi da damo što jednostavnije objašnjenje.

Racionalno objašnjenje 

Čovjek po svojoj iskonskoj prirodi teži ka beskrajnom savršenstvu, a znanje i moć se ubrajaju u manifestacije tog savršenstva. Stizanje do takvog savršenstva uzrokuje bezgranični užitak i postojanu sreću. Takvo savršenstvo za čovjeka će biti moguće kada se poveže sa izvorom beskrajnog znanja, moći i savršenosti, tj. sa Uzvišenim Bogom. Upravo ova veza naziva se bliskost (kurb).

Dakle, istinsko savršenstvo, koje je cilj njegovog stvaranja, stiče se u okrilju povezanosti i bliskosti s Bogom. Čovjek koji ne bude posjedovao ni najniži stepen ovog savršenstva, tj. najslabiji stepen vjerovanja, jeste poput drveta koje još uvijek nije dalo ploda i koje nije ni pupoljke izbacilo. Ukoliko ono zbog neke nedaće izgubi moć davanja ploda, bit će niže od onog drveta koje samo po sebi ne daje plod.

U skladu s tim, važnost vjerovanja za savršenstvo i sreću čovjeka ogleda se u tome da je osnovna odlika čovjekove duše svjesna i svojevoljna veza sa Uzvišenim Bogom, bez čega će biti lišen dostojnog savršenstva i njegovih plodova. Drugim riječima, njegova čovječnost neće biti aktualizirana. Ukoliko lošim izborom uništi ovu uzvišenu sposobnost, na taj način sebi je nanio najveće zlo, zavrjeđujući time vječnu kaznu. Kur'an časni u vezi s takvim pojedincima kaže:

إِنَّ شَرَّ الدَّوَابِّ عِندَ اللهِ الَّذِينَ كَفَرُواْ فَهُمْ لاَ يُؤْمِنُونَ

Zaista su najgora bića kod Allaha oni koji poriču, pa neće da vjeruju.[2]

Možemo zaključiti da i vjerovanje i nevjerovanje određuju osnovni smjer čovjekovog kretanja, ili prema savršenstvu i sreći, ili prema padu i nesreći. Prirodno je da će ono što bude posljednje igrati odlučujuću i sudbonosnu ulogu.

Uloga poticaja i namjere

Uzevši u obzir spomenuto načelo, postaje jasno da istinska vrijednost čovjekovih voljnih djela zavisi od njihovog udjela u stizanju do istinske sreće, tj. do bliskosti Božije. I bez obzira što se djela koja na neki način, pa čak i putem nekoliko posrednika, pripremaju uvjete za usavršavanje drugih ljudi opisuju kao dobra i plemenita, ipak njihova uloga u vječnoj sreći vršioca zavisi od toga koliki uticaj imaju na njegovo duhovno usavršavanje.

S druge strane, veza vanjskih djela sa dušom izvršioca postiže se posredstvom volje, pri čemu je volja neposredno djelo duše izvršioca, a volja za djelovanjem proizlazi iz čežnje i ljubavi prema svrsi i rezultatu toga djela. Upravo ovaj poticaj izaziva u samoj duši kretanje ka željenom cilju koji se kristalizira u obliku volje za djelom. Dakle, vrijednost voljnog djela slijedi poticaj i namjeru izvršioca, a ljepota djela bez ljepote izvršioca neće imati uticaj na usavršavanje duše izvršioca niti na vječnu sreću. Upravo iz ovog razloga djela koja se obavljaju sa materijalnim i dunjalučkim pobudama nemaju uticaj na čovjekovu vječnu sreću, tako da ni najveće društvene usluge, ukoliko budu vođene namjerom samopokazivanja, neće imati ni najmanje koristi za svoga izvršioca.[3] Štaviše, moguće je da budu povod štete i duhovnog nazadovanja. Zahvaljujući ovim činjenicama, časni Kur'an ulogu i uticaj dobrih djela na ahiretsku sreću uvjetuje vjerovanjem i namjerom približavanja Allahu.[4]

Možemo zaključiti da, kao prvo, dobro djelo nije ograničeno na činjenje usluga drugim ljudima, i drugo, da usluge drugim ljudima, kao i pojedinačni ibadeti, mogu biti učinkovite u krajnjem savršenstvu i vječnoj sreći ukoliko izviru iz Božanskih namjera.

Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Osnove vjerovanja Poslanikove porodice, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, preveli sa perzijskog: Ertan Basarik i Akbaš Lutfi