Zbilja Objave

Od prvog dana prisustva mislećeg čovjeka na Zemlji, uspostavljena je njegova veza sa skrivenim i nematerijalnim svijetom. Poslanstvo jeste veza odabranih ljudi sa transcendentnim svijetom u smislu primanja Božije uputiteljske poruke, a poslanici su bili posrednici uspostave ove osobite veze koju zovemo Objava.

Šta je zbilja Objave? Jedna teorija o suštini Objave jeste da se melek javljao Božijem poslaniku, prenosio mu određene rečenice, a on je samo iste te riječi prenosio ljudima. Međutim, na temelju dubljeg tumačenja, poslanici su, kroz vezu sa nadmaterijalnim svijetom, poimali smislove i zbilje tog svijeta unutarnjim osvjedočenjem. U narednoj fazi, ta nadmaterijalna spoznaja se, duhovnom i unutarnjom snagom poslanika, spušta na razinu materijalnog svijeta i poslanik ponovo u Ovom svijetu prima te nebeske smislove u obliku koji se može spoznati čulima.

Na temelju ovog tumačenja, primanje Objave odvija se u dvije faze: u početku, događa se uzdignuće poslanikovog duha u viši i transcendentni svijet i poslanikov duh prima od božanskog ishodišta zbilje u obliku koji je nama nepoznat. U sljedećoj fazi, te nebeske zbilje spuštaju se sa razine nadracionalnog na razinu osjetilnog i očituju se u obliku koji poslanik može osjetilno opažati. Onaj kur'anski princip prema kojem Kur'an doživljava dvije vrste spuštanja – odjednom u cijelosti i postepeno, te je na prvom nivou časni Poslanik islama čitav Kur'an primio od Boga odjednom, potvrđuje navedeno tumačenje.

U brojnim ajetima u Kur'anu u kojima se govori da je Bog Poslaniku objavio Kur'an na arapskom jeziku ukazuje se na ovu činjenicu. Ovi ajeti jasan su dokaz pogrešnosti tvrdnje da je samo smisao ajeta Kur'ana Božija Objava, dok su njegove riječi tvorevina samoga Poslanika. Književna vrhunaravnost Časnog Kur'ana i nemogućnost ljudskih sposobnosti da stvore slične rečenice drugo je svjedočanstvo neispravnosti tvrdnje da je kur'anska riječ ljudskog porijekla.

Nužnost Objave 

Sljedeće premise učinit će jasnim naš dokaz o nužnosti slanja Objave od strane Boga:

1. Bez sumnje, Mudri Stvoritelj sve pojave, pa tako i čovjeka, stvorio je sa mudrim ciljem i dao im je potrebne pretpostavke za ostvarenje cilja koji im je propisan.

2. Naučna svjedočanstva dokazuju da sve pojave u prirodi slijede precizan put od početka svog nastanka do dosezanja potpunog razvoja, bez i najmanje greške. I čovjek, poput ostalih bića, nastavlja svoj materijalni i fiziološki razvoj jednim utvrđenim putem do dosezanja potpunosti.

3. Međutim, čovjek iskušava i drugačiji razvoj, onaj u području duha i duše, i, za razliku od ostalih bića, čovjekovo kretanje u ovom pogledu ne odvija se kao unaprijed određeni put u obliku prinude i snagom nagona, nego pred njim, umjesto jednog, postoje brojni putevi, od kojih ga neki vode procvatu, a drugi u propast.

4. Kako bi odabrao put ka procvatu i razvoju, on prvo mora ispravno i tačno prepoznati, među brojnim putevima zablude, put svog procvata i razvoja, a onda upotrijebiti sve svoje snage kako bi prelazio taj put. Sada se postavlja pitanje kako je on sposoban razlučiti ispravni put razvoja između stranputica i koja snaga mu pomaže pri prepoznavanju ispravnog puta?

Prvi odgovor je da ta snaga jeste upravo ljudski razum i intelekt koji mu može pokazati ispravan put procvata i razvoja. Međutim, postojanje razilaženja između onog ko posjeduje razum i intelekt te činjenica da kroz hiljade godina historije čovječanstva mislioci do sada nisu uspjeli da se usaglase u pogledu pitanja koja se tiču željenog života pojedinca i društva u aspektima kao što su politika, ekonomija, kultura i odgoj, dovodi u sumnju dovoljnost razuma pri iznalaženju preciznog puta do potpunosti i procvata. Dodamo li tome činjenicu da ljudski intelekt obično zbilje vidi kroz naočale svojih želja te kulturnih i društvenih uvjeta, te da nije sposoban vidjeti zbilju onakvom kakva jeste, onda nesposobnost razuma da uputi čovjeka na put napretka i konačnog procvata biva jasnija i dokazuje se potreba za nekom drugom snagom, pomoću koje čovjek može ispravno slijediti put procvata i ozbiljiti cilj svoga stvaranja.

5. Gornje činjenice čine jasnim da je mudri poredak stvaranja, koji je na najbolji način razastro pred svim pojavama put za dosezanje cilja njihovog stvaranja, morao staviti čovjeku na raspolaganje neku pouzdanu snagu uz koju čovjek može slijediti put svog procvata i savršenstva, kako bi u potpunosti stigao do konačnog cilja svoga stvaranja. Ta snaga nije ništa drugo nego snaga Objave koja je bila uz čovjeka od prvog dana njegovog prisustva na Zemlji i objašnjavala mu je put Milostivog te ga odvraćala od šejtanskog puta.

Kreativni i nezamjenljivi uticaj poslanika na ljudsko društvo najbolje oslikava činjenica da u dugoj historiji ljudskog roda na Zemlji nijedna poruka poput poruke Objave i nijedna skupina poput Božijih poslanika nisu ostavili uticaja na život ljudi i nisu uspjeli stvoriti tok koji je bio tako postojan i dinamičan, što pokazuje sposobnost Objave i poslanstva da budu najdjelotvornija uputiteljska snaga za čovjeka. Misao, etika i djelovanje svih ljudi tokom historije, izravno ili neizravno, bili su pod kreativnim uticajem poruke Objave i njenih nositelja, a prolazak stoljeća i milenija nije nimalo umanjio njihov značaj. Historija čovječanstva ne poznaje drugu skupinu izuzev Božijih poslanika koja bi mogla i hiljade godina nakon njihove smrti milijarde ljudi pokretati na put dobra, sreće i bratstva. I danas, stotine godina nakon začetaka modernog svijeta, koji je svojim ciljem učinio desakralizaciju Objave i poslanstva, vidimo da je uticaj poslanika na duhove i duše većine ljudi na Zemlji još uvijek trajan i da je poruka Objave još postojana i uticajna.

Izvor: Sejjid Ali Reza Sadr Husejni, Islamska naučavanja, Fondacija “Mulla Sadra, Sarajevo, 2012., sa perzijskog preveli: Muamer Kodrić i Akbaš Lutfi