Ko je Bog?

Bog je najviša zbilja postojanja i vjera u Njega ima najuzvišeniji položaj u religijskoj misli. Sve božanske vjere nastojale su Boga postaviti u središte ljudske pažnje i misli. Napraviti ćemo osvrt na ideju Boga u različitim religijama i Časnom Kur'anu.

Naša predstava o Bogu 

Najvažnije pitanje u teologiji jeste ispravno ju razmatrati. Ukoliko pitanje Boga i monoteizma (tevhid) bude ispravno predstavljeno, niko se neće dvoumiti oko njegovog prihvatanja. Neki materijalisti su svoju predodžbu koja nema nikakve sličnosti s pravim Bogom nazvali Bogom, a onda su tu svoju pogrešnu predodžbu izložili kritici.

Neki umišljaju da se Bog nalazi iza Ovog svijeta ili na Nebesima. Rezultat takvih predodžbi jeste poimanje Boga kao materijalnog, što je potpuno oprečno zbilji Boga Koji je neovisno biće. Drugi, pak, Boga smatraju tek bićem koje je prvoga dana stvorilo svijet. Rezultat takvog viđenja, ukoliko prihvatimo da stvaranje ima svoje vrijeme ili početak, jeste da svijet onda nema dalje potrebe za Bogom, što je također pogrešan pristup jer samo vrijeme jeste dio stvorenoga svijeta i ne može biti mjerilo potrebe stvorenog za Bogom. Neki, opet, Boga smatraju duhom prirode i zamišljaju neku vrstu penetracije Boga u svijet, odnosno sjedinjenja između Boga i svijeta. I ovaj stav je pogrešan, jer Bog kao Stvoritelj ne može biti unutar onoga što je stvorio niti sjedinjen sa Svojim stvorenjem.

Neki ljudi, opet, nemaju ispravnu predstavu o Božijim svojstvima. U vrijeme Poslanika, s.a.v.a., idolopoklonici su neke svoje ružne običaje i ponašanja prispodobljavali Bogu. Kur'an poriče takvu besmislenu vezu i kaže:

وَاللهُ أَمَرَنَا بِهَا قُلْ إِنَّ اللهَ لاَ يَأْمُرُ بِالْفَحْشَاءِ أَتَقُولُونَ عَلَى اللهِ مَا لاَ تَعْلَمُونَ

“…a i Allah nam je to zapovjedio.” Reci: “Allah ne zapovijeda da se rade ružna djela! Zašto o Allahu govorite ono što ne znate?”[1]

Pogrešno razumijevanje Božijih svojstava, posebno kad je riječ o Njegovom odnosu prema čovjeku, razlog je što Kur'an Časni stalno napominje lijepa Božija svojstva i predstavlja Ga kao dobrohotnog i dobrog Boga:

وَلِلَّهِ الأَسْمَاءُ الْحُسْنَى

Allahu pripadaju najljepša imena…[2] 

Potreba svijeta za Bogom 

Bog predstavlja zbilju bez manjkavosti i bez ikakve potrebe, koja je ponad svih bića koja se mogu pojmiti osjetilima ili iskustvenim znanjem. Sve pojave svijeta, stoga što su složene od bitka i nebitka, imaju potrebu za Bogom. S obzirom da je Bog “čisti bitak” i “zbilja bitka”, On je samodovoljna egzistencija i nema potrebe za stvoriteljem. Ali, zašto samodovoljno biće koje je čisti bitak nema potrebe za uzrokom?

Razlog je taj što nasuprot zbilje postojanja postoji samo nepostojanje, pa ukoliko bi se zbilja postojanja oslanjala na nešto drugo, značilo bi da se postojanje oslanja na nepostojanje, a takvo što je nemoguće. Dakle, Bog, s obzirom da je čisto i savršeno postojanje – a ne složen od bitka i nebitka – i da u Njemu ne postoji ništa osim bitka, nije ovisan o nečemu drugom; međutim, ostala bića, zbog manjkavosti u svojoj egzistenciji, imaju potrebu za drugim bićem čija je egzistencija savršena. 

Bog u religijama i školama mišljenja 

Istraživanja pokazuju da su mnogi drevni narodi vjerovali u više božanstvo koje je bilo ponad drugih božanstava i duhova; božanstvo koje je bilo dobro, pravedno i imalo apsolutnu moć.

Među grčkim misliocima također su razmatrane ideje o zbilji jedinog Boga. Platon je vjerovao da Bog mora biti potpuno dobro i savršen te stvoritelj najboljeg svijeta. I Aristotel je Boga smatrao uzvišenim ishodištem svekolikog postojanja, jednim, vječnim i nepromjenljivim.

I hinduistička vjera odaje monoteističku prošlost i aromu, ne dualističku, i načelo monoteizma (tevhid) je snažno u njoj. Mada je u ovom vjerovanju monoteizam pomiješan s politeizmom, ipak su postojali hinduisti koji su postavili Boga na mjesto Uzvišenog Vladara, a brojna božanstva su smatrali očitovanjima jedinog Boga: “Jer Istina je jedna, koliko god da joj mudraci daju različita imena.”

Među indijskim višnuistima, Višnu je sve. Šiva i Krišna, kod onih koji vjeruju u njih, mogu se smatrati jedinstvenim Uzvišenim Bogom: “Puteva kojima ljudi kroče jeste mnogo, ali naposljetku svi oni vode do Mene.” Na ovaj način hinduizam i zvanično priznaje Božiju jednoću, pa čak i robovanje jedinom Bogu, ne poričući stvarnost drugih božanstava. I budističko učenje teži monoteizmu, pa u nekim budističkim pravcima nalazimo Velikog Budu kao jedinog Boga kojem se robuje.

U zoroastrijanskom učenju svijetom također vlada više božanstvo poznato kao Ahuramazda i ono upravlja svijetom. No, budući da je područje zla izvan njegove vlasti i on nije apsolutno moćni, zoroastrijanski nauk ne može se smatrati posve monoteističkom vjerom.

Tri vjere koje se smatraju najpotpunijim monoteističkim religijama i stoje upravo nasuprot politeizmu jesu judaizam, kršćanstvo i islam.

Bog u judaizmu 

Bog Izraela jeste najviša ličnost u hebrejskoj svetoj knjizi i Njegovo posebno ime, ono osim kojeg se niko drugi ne smije obožavati, jeste Jahve. Judaizam je od otprilike 539 godine prije Isaa, pa naovamo, monoteistička religija i sveta knjiga Izraelćana traži da se štuje samo Bog i da se klanja samo Njemu, ali u prvom mileniju samo je manjina Izraelćana ostala postojana u štovanju isključivo Jahve.

U svetoj knjizi Jevreja za Jahvea se obično kaže Presveti, dakle biće koje nije ograničeno vremenom i prostorom, te se zabranjuje poređenje Boga sa tjelesnim i Njegovo opisivanje kao takvog. No, i pored toga, Boga se stalno predstavlja s ljudskim odlikama, govori se o Njegovom licu, leđima, koljenima, nogama, spominje Ga se kao ratnika koji ima luk i strijele ili mač. 

Bog u Novom zavjetu 

Novi zavjet (Indžil) kaže da je Bog, otac Mesihov i Stvoritelj svijeta, jedan; pticama daje zrnevlje, biljkama zaštitu, i traži od čovjeka apsolutnu pokornost.

Isaovo djelo i riječ jeste djelo i riječ Božija, a u vezi s Isaom se pretjeralo pa je on postavljen na položaj koji graniči s božanstvom. Bog je sa Mesihom i prisutan u njemu te djeluje preko njega. U prvotnim i jako starim kršćanskim vrelima nema govora o Isaovoj božanskoj naravi, a ono što se tiče Isaove božanstvenosti jesu grčki pojmovi, a ne izvorno hebrejski. Novi zavjet termin “riječ Božija” koristi kao atribut za Isaa, i samo u Ivanovim djelima se božanstvenost pripisuje izravno Isau.

Autori Novog zavjeta i kršćani ranog razdoblja su u pogledu Boga, nasuprot politeistima, bili saglasni sa Jevrejima, međutim u prvim stoljećima u kršćanskom Novom zavjetu dolazi do velikih razilaženja. Za razliku od ranijeg vjerovanja prema kojem je Bog tako odvojen od Mesiha da ne može biti govora ni o kakvoj penetraciji, Nikejski sabor, održan 325. godine po Isau, izričito je ustvrdio da je Bog penetrirao u Isaa, a na saboru u Helkedonu 451. godine utvrđen je stav kako je Isa sami Bog, ali njegova božanska priroda nije poništila njegovu ljudsku (materijalnu) prirodu.

Crkva je insistirala na tome da je ono što se otjelovilo u Isaa ili ono što je penetriralo u Isaa bio upravo Bog, ali ono što se otjelovilo u Isau ne smatraju istovjetnim onome što Isa naziva Ocem. Ovakvo uvjerenje zahtijeva djeljivost jedinstvenog Boga, no Crkva nije bila kadra da rasvijetli tu nedoumicu kako je moguće da Riječ (Isa) bude istovjetna s Bogom, te kako da se Bog otjelovi u njemu ne narušivši njegovu ljudskost. Stoga je takav neshvatljivi stav u kršćanstvu proglašen tajnom odnosno otajstvom. 

Bog u Kur'anu 

Kur'anski ajeti u kojima su navedena Božija svojstva dijele se u nekoliko skupina kako slijedi:

Prva skupina: kur'anski ajeti u kojima se Boga smatra bićem ponad svakog opisa, čistim i uzvišenim od svakog nedostatka:

لَمْ يَلِدْ وَلَمْ يُولَدْ ۝ وَلَمْ يَكُن لَّهُ كُفُوًا أَحَدٌ

Nije rodio i nije rođen, i niko nije poput Njega![3]

Ovim ajetom se pobijaju stavovi onih koji kažu da Bog ima dijete ili da Ga je rodilo neko drugo biće ili da pored Njega postoje i neka druga božanstva, a također i stav kršćana kako je Mesih sin Božiji te uvjerenje mnogobožaca da su meleki Božija djeca.

الْحَمْدُ لِلَّهِ الَّذِى خَلَقَ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضَ وَجَعَلَ الظُّلُمَاتِ وَالنُّورَ

Hvaljen neka je Allah koji je Nebesa i Zemlju stvorio i tmine i svjetlo dao.[4]

Ovim ajetom Bog je predstavljen kao Stvoritelj svega, te je odbačeno uvjerenje zoroastrijanaca da tama ima drugog stvoritelja.

Druga skupina: kur'anski ajeti koji nas uče da je Bog zbilja koja prožima sva bića i da je u svim stanjima sa svim bićima. Bog u Kur'anu nije predstavljen kao ograničeno biće odvojeno od stvari. Iako Bog nije ograničen prostorom, On je, u jednom dubljem tevhidskom viđenju, prisutan svugdje, a pritom nije ograničen granicama i oblicima stvari:

وَهُوَ مَعَكُمْ أَيْنَ مَا كُنتُمْ

On je s vama gdje god bili.[5]

فَأَيْنَمَا تُوَلُّواْ فَثَمَّ وَجْهُ اللهِ

Kuda god se okrenete, pa – tamo je Allahovo lice.[6]

Ovakva osobitost pripada biću koje nije dio Ovoga svijeta niti dio materijalne prirode, te ne spada u isti red sa ostalim bićima.

Treća skupina: Kur'an Časni različite pojave u prirodi poput Mjeseca i Sunca, Zemlje, mora i planina, biljaka i životinja, pa i čovjeka, smatra Božijim znakovima. U skladu s tim ajetima, Božija svojstva mogu se vidjeti u Njegovim stvorenjima te Njega dobro shvatiti putem Njegovih djela.

Četvrta skupina: Kur'an Boga predstavlja kao lijepog, onog kojeg se voli i istinskog prijatelja čovjeku. Bog je neko s Kim se može biti blizak, voljeti Ga i uz Njega osjetiti smiraj:

أَلاَ بِذِكْرِ اللهِ تَطْمَئِنُّ الْقُلُوبُ

A srca se doista, kad se Allah spomene smiruju![7]

Bog u Kur'anu nipošto nema ljudsko obličje. Ukoliko se u ajetima kakav je:

يَدُ اللهِ فَوْقَ أَيْدِيهِمْ

Allahova ruka je iznad ruku njihovih![8]

govori o ruci Božijoj, ili je kao odgovor Jevrejima koji su govorili da je Bog siromašan i da nema moći da nešto daruje kazano:

بَلْ يَدَاهُ مَبْسُوطَتَانِ

Ne, obje ruke Njegove su otvorene…[9]

ovakva objašnjenja upotrijebljena su isključivo u metaforičkom obliku radi ukazivanja na Božiju moć i milost.

Bog ima najsavršenija svojstva, čije manifestacije vidimo kod čovjeka.

On nam je doista blizu i možemo osjetiti Njegovo prisustvo te uspostaviti vezu s Njim. No, i pored toga, On je skriven od naših osjetila i razuma iza zastora Svoje uzvišenosti i veličine.

Sumnje i nedoumice

Da li sumnja i nedoumica u pogledu Boga i Njegovih svojstava uzrokuje nevjerovanje ili otpadništvo od vjere, te čovjeka udaljava od islama i vjere?

Odgovor je negativan; naime, ono što uzrokuje nevjerništvo i otpadništvo jeste poricanje Boga, međutim sumnja i nedoumica u smislu zapitanosti o Biti Istinitog Svevišnjeg i pojava nekih sumnji o zbilji Apsolutne egzistencije ne znači poricanje i nijekanje Istinitog Svevišnjeg.

Pitanje spoznaje Boga i razumijevanje Njegove zbilje koja je bez ikakvih nedostataka i ograničenja jeste složeno i komplicirano pitanje za razum običnog čovjeka koji je u stalnom doticaju sa ograničenim materijalnim bićima. Stoga je čovjek uvijek pri ispravnom razumijevanju Njegovih svojstava bio suočen sa pitanjima, pitanjima koja iako ne mogu srušiti temelje njegovog uvjerenja i navesti ga na poricanje, ipak u čovjeku stvaraju sumnju i nedoumicu.

Čovjek, kao rezultat njegovog intelektualnog i razumskog napora, pobjeđuje ovakve sumnje i nedoumice i preko duhovnog putovanja ostvaruje stepen sigurnog uvjerenja (jekin). Šejh Saduk u knjizi Tevhid prenosi da je u Bici oko deve, dok je Imam Ali, a.s., rukovodio bitkom, neko prišao i upitao: “O zapovjedniče pravovjernih, kako možeš dokazati da je Bog jedan i jedini?” Prisutni su protestirali kako nije trenutak za takva pitanja. Imam odgovori: “Pustite ga, jer ovo što ovaj beduin traži od nas (ispravno uvjerenje u tevhid) je isto ono što mi tražimo od ljudi (protiv kojih se borimo).” Nakon toga mu je podrobno kazivao o jednoći Božijoj.

[1] El-A‘raf, 28.

[2] El-A‘raf, 180.

[3] El-Ihlas, 3-4.

[4] El-En‘am, 1.

[5] El-Hadid, 4.

[6] El-Bekare, 115.

[7] Er-Ra‘d, 28.

[8] El-Feth, 10.

[9] El-Ma'ide, 64.