Božije dopuštenje

Jedan od izraza koji se u Kur’anu časnom koristi u vezi s Božijim djelima jeste izraz izun (اذن – dopuštenje). Značenje riječi izun, onako kako se koristi u uobičajenom razgovoru, koristi se tamo gdje vršilac hoće zakonski upotrijebiti nešto što je vlasništvo drugoga, a zakonski na to nema pravo. Da bi njegova upotreba bila zakonska, on od vlasnika traži dopuštenje.

Naprimjer, neko je vlasnik knjige. Ako mi hoćemo koristiti tu knjigu, moramo od njenog vlasnika dobiti dopuštenje. Ako hoćemo ući u nečiju kuću, moramo dobiti dopuštenje. U istom tom značenju ova se riječ koristi u Kur’anu časnom. Jedna od šerijatskih naredbi je da djeca, kad hoće ući u očevu i majčinu sobu, moraju tražiti dopuštenje.

Također, ako neko hoće ući u tuđu kuću, mora tražiti dopuštenje. Ovo je uobičajena upotreba riječi izun (اذن – dopuštenje). Ustvari, upotreba ove riječi konvencionalna je, a to znači da je bez dopuštenja vlasnika upotreba neke stvari moguća, ali nije zakonska. Međutim, primjer upotrebe riječi izun (اذن ‒ dopuštenje) u Kur’anu časnom mnogo je opširniji. Izraz izun koristi se i u vezi s djelom stvaranja, a također se koristi riječ iznullah (Božije dopuštenje) u vezi sa svakim vršiocem djela, bilo da se radi o voljnom vršiocu, kakav je čovjek, ili o prirodnom vršiocu (koji nema volju), kakva je biljka, bilo da se radi o ovosvjetskim stvarima ili onosvjetskim stvarima. U svim tim slučajevima radnje koje čine vršioci uvjetovane su Božijim dopuštenjem.

Naravno, izraz izun (dopuštenje) koristi se i u vezi s vjerozakonskim i konvencionalnim djelima, ali nije ograničen na njih, kao naprimjer u vezi s odbranom:

أُذِنَ لِلَّذِينَ يُقَاتَلُونَ بِأَنَّهُمْ ظُلِمُوا  وَإِنَّ اللَّهَ عَلَىٰ نَصْرِهِمْ لَقَدِيرٌ

Dopušta se odbrana onima koje drugi napadnu, zato što im se nasilje čini ‒ a Allah je, doista, kadar da ih pomogne. [1]

Ukazuje se na to da muslimani prije Hidžre, dok su boravili u Meki, nisu imali dopuštenje od Boga da se brane jer nisu imali dovoljno snage za odbranu, pa je zato bilo naređeno da se uzdrže.

كُفُّوا أَيْدِيَكُمْ 

K sebi ruke svoje…[2]

Ali nakon iseljenja u Medinu, kad je ondje uspostavljeno jezgro islamskog društva i stekla se moć za odbranu, dato je dopuštenje za rat s nevjernicima. Ovaj časni ajet ukazuje upravo na to. Također, prekoravaju se osobe koje su uspostavile neke zakone bez dopuštenja Božijeg, kao što se u sljedećem ajetu obraća mnogobošcima:

قُلْ آللَّهُ أَذِنَ لَكُمْ  أَمْ عَلَى اللَّهِ تَفْتَرُونَ ‎

Reci: da li vam je to Allah dopustio ili vi o Allahu laži iznosite?[3]

Da li vam je Bog dao dopuštenje u vezi sa zakonima koje uspostavljate ili vi na Boga potvoru iznosite? Ovo je također primjer zakonskog dopuštenja. Ustvari, neophodnost zakonskog dopuštenja rezultat je vjerovanja u Božije zakonodavno gospodarenje. Kad vjerujemo da zakonodavno vlasništvo pripada Bogu i da je On Onaj Koji treba primarno zapovijedati i zabranjivati, onda svako ko hoće objasniti neki propis ili zakon treba imati dopuštenje Božije. Niko u svoje ime nema pravo uspostavljati zakone. Ovo je dopuštenje koje se pripisuje Bogu u zakonodavnim pitanjima, dok je u pogledu stvaralačkih pitanja velik broj primjera (otprilike se može reći u svim vrstama upotrebe) u kojima Kur’an časni kao uvjet njihovog ostvarenja navodi dopuštenje Božije. Navest ćemo primjer za svaku vrstu:

O rastu biljaka Kur’an časni kaže:

وَالْبَلَدُ الطَّيِّبُ يَخْرُجُ نَبَاتُهُ بِإِذْنِ رَبِّهِ

U plodnom predjelu raste bilje s dopuštenjem Gospodara njegova…[4]

Prirodno je da se biljka, ako se u zemlji nalazi njeno sjeme i ta je zemlja pogodna za razvoj biljke, te ako su uvjeti povoljni, razvija na prirodan način. Ali Kur’an časni razvoj biljke uvjetuje dopuštenjem Božijim.

O utjecaju sihira u Kur’anu se kaže:

وَمَا هُم بِضَارِّينَ بِهِ مِنْ أَحَدٍ إِلَّا بِإِذْنِ اللَّهِ 

Ali nisu mogli time nikome nauditi osim s Allahovim dopuštenjem…[5]

Ovdje se govori o Harutu i Marutu, koji su podučavali druge sihiru. Kaže se da su oni učili druge sihiru, ali da oni koji su se bavili sihirima nisu mogli nikome nanijeti štetu, osim uz dopuštenje Božije.

O prirodnim dešavanjima i procesima koji se odnose na čovjeka:

وَمَا كَانَ لِنَفْسٍ أَن تَمُوتَ إِلَّا بِإِذْنِ اللَّهِ 

Nijedno živo biće ne umire osim uz dopuštenje Božije…[6]

Smrt je prirodna pojava koja se dešava u posebnim uvjetima, ali Kur’an kaže da je ona uvjetovana dopuštenjem Božijim.

O čovjekovim voljnim djelima Kur’an časni kaže:

وَمَا كَانَ لِنَفْسٍ أَن تُؤْمِنَ إِلَّا بِإِذْنِ اللَّهِ 

Niko nije vjernik bez Allahovog dopuštenja..[7]

O djelima vjerovjesnika (mudžizama) Kur’an časni kaže:

 وَمَا كَانَ لِرَسُولٍ أَن يَأْتِيَ بِآيَةٍ إِلَّا بِإِذْنِ اللَّهِ  لِكُلِّ أَجَلٍ كِتَابٌ

I nijedan vjerovjesnik nije donio nijedan znak sobom, već Allahovim dopuštenjem…[8]

Naravno, u vezi s mudžizama imamo mnogo ajeta, posebno u vezi s hazreti Isaom, sinom Merjeminim, i našim Poslanikom, neka je blagoslov i mir na njega i njegovu porodicu, gdje se naglašava da su sva djela koja su učinili bila s dopuštenjem Božijim. Možda je ovo snažno naglašavanje u vezi s njima upravo zbog toga što su neki vjerovali u njihovu božanstvenost i govorili su da su ove mudžize dokaz te božanstvenosti. Zato se u Kur’anu, posebno u pogledu ovoga, ponavlja izraz “s Mojim dopuštenjem” i “s Božijim dopuštenjem“.

O djelima Vjerovjesnikovim (upućivanje i vođenje Pravim putem) Kur’an časni kaže:

لِتُخْرِجَ النَّاسَ مِنَ الظُّلُمَاتِ إِلَى النُّورِ بِإِذْنِ رَبِّهِمْ

Da ljude izvedeš iz tmina na svjetlo uz dopuštenje njihova Gospodara…[9]

O Sudnjem danu:

لَّا يَتَكَلَّمُونَ إِلَّا مَنْ أَذِنَ لَهُ الرَّحْمَٰنُ وَقَالَ صَوَابً 

Kad će samo onaj kome Milostivi dopusti govoriti, a istinu će reći.[10]

O šefaatu (zagovoru):

مَن ذَا الَّذِي يَشْفَعُ عِندَهُ إِلَّا بِإِذْنِهِ

Ko se može pred Njim zauzimati za nekoga bez dopuštenja Njegova?[11]

O vječnom boravku stanovnika Dženneta u Džennetu i stanovnika Džehennema u Džehennemu:

خَالِدِينَ فِيهَا بِإِذْنِ رَبِّهِمْ

U njima će vječno boraviti s dopuštenjem Gospodara njihova …[12]

O događajima koji se dešavaju čovjeku:

مَا أَصَابَ مِن مُّصِيبَةٍ إِلَّا بِإِذْنِ اللَّهِ 

Nikakva se nevolja bez Allahova dopuštenja ne dogodi…[13]

O djelima meleka:

تَنَزَّلُ الْمَلَائِكَةُ وَالرُّوحُ فِيهَا بِإِذْنِ رَبِّهِم

Meleki i Duh spuštaju se u njoj s dopuštenjem Gospodara svoga…[14]

O djelima džina:

وَمِنَ الْجِنِّ مَن يَعْمَلُ بَيْنَ يَدَيْهِ بِإِذْنِ رَبِّهِ

Neki od džina da pred njim rade s dopuštenjem Gospodara njegova…[15]

Dakle, bilo da se radi o svjesnim bićima (čovjek, džin, melek), ili o stvorenjima koja nemaju svijest (biljke), bilo da se radi o voljnim djelima (vjerovanje) ili da se radi o djelima koja nisu povezana s čovjekovom voljom (nedaće koje nisu u domenu ljudske volje, naprimjer smrt), sve je to uvjetovano dopuštenjem Božijim.

U cjelini gledajući, iz ovih ajeta može se izvesti univerzalni zaključak: nijedan događaj, bilo da se radi o ovom ili onom svijetu, bilo da se nešto zbiva posredstvom čovjeka ili drugih bića, ne biva bez dopuštenja Božijeg.

Izraz izun (اذن ‒ dopuštenje) u ovim slučajevima mnogo je širi od upotrebe ove riječi u konvencionalnim pitanjima. Ovdje se radi o stvaralačkom dopuštenju. Ne želi se kazati da, ako se nešto desi bez dopuštenja Božijeg, neće biti zakonito. Naprimjer ajet:

‏ وَمَا كَانَ لِنَفْسٍ أَن تَمُوتَ إِلَّا بِإِذْنِ اللَّهِ 

Nijedno živo biće ne umire osim uz dopuštenje Božije[16]

ne znači da smrt bez Božijeg dopuštenja nije zakonita. Ili ajet:

مَا أَصَابَ مِن مُّصِيبَةٍ إِلَّا بِإِذْنِ اللَّهِ 

Nikakva se nevolja bez Allahovog dopuštenja ne dogodi[17]

ne znači da nevolja bez Božijeg dopuštenja nije zakonita. Ova dopuštenja govore o zbiljskoj vezi između događaja i volje Božije. Znači da nijedan događaj u svijetu ne biva bez stvaralačkog oslanjanja na Boga, a kako bi to i bilo moguće kad nijedno biće nema nikakvu vrstu nezavisnosti ni u jednom poslu?!

Svaki vršilac, svaki činilac, koju god vrstu djela, intervencije i utjecaja hoće ostvariti, to mora biti s Božijom moći, jer tevhid u djelima zahtijeva da se nezavisnost utjecaja odnosi isključivo na Boga Uzvišenog, a utjecaj svakog bića, bez obzira na to o kakvom se utjecaju radi, biva posredstvom moći koju mu je Bog dao. No, ponekad djelo pripisujemo Bogu, kao u mnogim izrazima koje smo naveli u vezi s tevhidom u djelima, a ponekad se radi o nižem stupnju, to jest ne pripisujemo djelo Bogu, nego nekom vršiocu koji to djelo čini s dopuštenjem Božijim. Razumijevanje pravog značenja tevhida u djelima nije lahko. Ono je udaljeno od običnog stupnja razumijevanja. Nije svakome lahko razumjeti da se svi utjecaji pripisuju Bogu. Ljudi to ne mogu shvatiti jer postoje djela koja se čine suprotno odredbama Božijih zakona. Kako onda da se to oslanja na volju Božiju?

Razlika između stvaralačke i zakonodavne volje nije tako jednostavna da bi je svako razumio. Ali ako se objašnjava pomoću pitanja dopuštenja, onda je razumijevanje toga lahko. Dok Bog ne dadne dopuštenje, niko ne može ništa činiti u vlasti njegovoj. Ustvari, ajeti koji ukazuju da je svaka pojava s Njegovim dopuštenjem, objašnjavaju jednu nižu razinu od razine tevhida u djelima i, nakon što tevhid u djelima bude za nas prihvatljiv, nećemo imati poteškoće u razumijevanju ovih ajeta.

U pogledu dopuštenja koje je upotrijebljeno u Kur’anu časnom ponekad se čini da Bog Svoja djela dovodi u vezu s dopuštenjem:

وَاللَّهُ يَدْعُو إِلَى الْجَنَّةِ وَالْمَغْفِرَةِ بِإِذْنِهِ

A Allah poziva Džennetu i oprostu, uz dopuštenje Svoje…[18]

Ovaj je izraz potrebno objasniti. Prihvatljivo je da se djela drugih uvjetuju dopuštenjem Božijim, ali kako je moguće da se Njegovo djelo također uvjetuje Njegovim dopuštenjem? Ovakav izraz, kako ga koristimo u svakodnevnom govoru, znači da nema potrebe za dopuštenjem nekoga drugog. Naprimjer, kad nekoga pitaju uz čije je dopuštenje izašao iz svoje kuće, on će odgovoriti da je to učinio uz svoje dopuštenje. Šta to znači? To znači da nije bilo dopuštenja nekoga drugog. Sličnim se tumačenjima koristi filozofija: nužna egzistencija po biti spram nužne egzistencije po drugome. To znači da je nužnost egzistencije zbog biti, iako bit nije uzrok egzistencije i ne postoji kauzalnost između Njegove Biti i Njegove Egzistencije i uopće se ne radi o mnoštvu, Njegova nužnost također je potvrda Njegove Egzistencije. Dakle, Nužna Egzistencija po Biti ustvari znači da nije po drugome. Bog kaže da onaj koga On odvede u Džennet nema potrebe za dopuštenjem nekoga drugog, jer je to uz dopuštenje sāmog Boga. Ustvari, naglašava se to da Bog u Svojim djelima nema potrebu za dopuštenjem nekoga drugog, već da drugi u svojim poslovima imaju potrebu za dopuštenjem Božijim.

U cjelini gledajući, iz ovih ajeta može se zaključiti da je dopuštenje jedna od razina ostvarenja Božijih djela nakon znanja o svakom djelu koje dolazi od Boga, bilo bez posrednika ili s posrednikom. Znači da razum apstrahira značenje da se djela u opsegu Božije moći ne mogu vršiti bez Njegovog dopuštenja i da je ovo dopuštenje stvaralačko. Neka djela koja podrazumijevaju stvaralačko dopuštenje imaju i zakonsko dopuštenje. Obavezna, pohvaljena i dozvoljena djela koja ljudi čine, osim stvaralačkog imaju i zakonsko dopuštenje. Ostala djela imaju samo stvaralačko dopuštenje, a među njima su i djela koja ljudi čine, a koja su suprotna zakonu i zabranjena. Takva djela nemaju zakonsko dopuštenje. Osim dopuštenja koje je univerzalno u odnosu na sve događaje i pojave, došao je red da kažemo nešto o htijenju i volji. Ova dva pojma u perzijskom se jeziku ne razlikuju. Za oba koristimo izraz htjeti (hastan).

I u arapskom se jeziku u mnogim primjerima ova dva izraza upotrebljavaju naizmjenično i vezi s tim imamo kur’anske ajete:

 إِنَّ اللَّهَ يَفْعَلُ مَا يَشَاءُ 

Zaista Allah radi ono što hoće.[19]

 إِنَّ اللَّهَ يَفْعَلُ مَا يُرِيدُ

Zaista Allah čini ono što Mu je volja. [20]

Na nekim mjestima koristi se izraz htijenje, a u drugom ajetu u istom značenju koristi se izraz volja. Htijenje i volja su sinonimi ili su im značenja međusobno bliska. Jedina razlika između ova dva pojma uočava se onda kad se oni zajedno upotrebljavaju. Tad se htijenje nalazi na razini koja prethodi volji. Ponekad hoćemo obaviti neki posao, ali sredstva za to ne postoje ili nema interesa. Ovdje još nismo dobili volju, ali mi hoćemo da izvršimo. Postoji htijenje, ali se još nije javila volja, tako da se čini da htijenje prethodi volji. Ovakva se razlika može ustvrditi. Razum može ovo oboje apstrahirati i u odnosu na božanska djela, tako da je na jednoj razini htijenje, a na drugoj volja. Naravno, opet naglašavamo da ovi pojmovi nemaju objektivan primjer i redoslijed. U Biti Božijoj ne nastaje nešto što se zove dopuštenje, potom nešto što se zove htijenje, a zatim nešto treće što se zove volja. Bit Božija nije promjenjiva.

Način apstrahiranja pojma dopuštenje

Kad je neko djelo obavljeno bez dopuštenja Božijeg, to znači da Bog njegovim obavljanjem nije zadovoljan, što implicira da je Bog nadvladan od nekog drugog činitelja. No, mi znamo da Bog ne biva ničim nadvladan i nikakav se utjecaj na Boga Uzvišenog ne može obaviti. Dakle, sve što se dešava u postojećem svijetu treba da bude s dopuštenjem Božijim. Da je Bog htio, spriječio bi da se to dogodi. S ovog stanovišta apstrahira se pojam dopuštenja.

Način apstrahiranja pojma htijenje

Promislit ćemo preciznije i postavit ćemo pitanje da li je moguće da se ostvari nešto što nije predmet Božijeg htijenja, to jest da upravo u onom stanju ravnoteže, u kojem niti hoće niti neće da se nešto ostvari, ono se ipak ostvari. To nužno zahtijeva da kontigentno biće izađe iz stanja ravnoteže bez oslanjanja na činioca, a ovo također nije moguće. Ovo je značenje preciznije od prethodnog značenja. Ovdje ne samo da ne postoji zapreka, nego postoji dopuštenje ostvarenja. I ne samo to nego postoji i određena težnja da se to ostvari jer je u skladu s dobrobiti svijeta.

Sad se nameće pitanje da li Bog hoće činjenje grijeha. Mi kažemo da se stvaralačko htijenje odnosi i na grijehe. To znači da kad Bog hoće da postoji biće koje se naziva čovjek i koje ima slobodnu volju, ta slobodna volja nužno zahtijeva da ono ponekad izabere grijeh. Dakle, značenje toga je da je grijeh, s obzirom na to da je predmet odabira čovjekove slobodne volje, povezan s htijenjem. Ovo je upravo stvaralačko htijenje koje obuhvata sve stvari.

Način apstrahiranja pojma volja

U pogledu naših djela mi koristimo volju, to jest donosimo konačnu odluku; duša zapovijeda, mišići se pokrenu, djelo se obavlja, ali dok Bog ne izda zapovijed, nikakva egzistencija neće nastati. Nakon toga apstrahira se pojam volja. Sažeto kazano, iz kur’anskih ajeta i predaja može se zaključiti da sve što nastaje u univerzumu nastaje uz Božije stvaralačko dopuštenje, htijenje i volju, a samo u pogledu bića kakvo je čovjek, koje vrše djelo slobodnom voljom, aktuelno je i pitanje zakonskog dopuštenja, htijenja i volje.  

Pitanje koje je važnije od svih navedenih i o kojem treba raspraviti jeste pitanje određenja i sudbine. Kad djelo prođe ove razine, stiže do razine određenja, a zatim do razine sudbine. O ovome postoji žustra rasprava u apologetici. Naravno, ta rasprava ima različite dimenzije koje se odnose na pitanje prisile i slobodne volje. Mi se nećemo svim tim baviti jer je o tome raspravljano na prikladnijim mjestima.

Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Kur'anska naučavanja – Teologija, Fondacija “Mulla Sadra”, 2018., s perzijskog preveo Refik Razić

[1] El-Hadždž, 39.

[2] En-Nisā’, 77.

[3] Jūnus, 59.

[4] El-A‘rāf, 58.

[5] El-Bekare, 102.

[6] Ālu ‘Imrān, 145.

[7] Jūnus, 100.

[8] Er-Ra‘d, 38.

[9] Ibrahim, 10.

[10] En-Nebe’,38.

[11] El-Bekare, 255.

[12] Ibrāhīm, 23.

[13] Et-Tegābun, 11.

[14] El-Kadr, 4.

[15] Seba’, 12.

[16] Ālu ‘Imrān, 145.  

[17] Et-Tegābun, 11.

[18] El-Bekare, 221.

[19] El- Hadždž, 18.

[20] El-Hadždž, 14.