Čovjek je dvodimenzionalno biće
Uvjerenje o dvodimenzionalnosti čovjeka, koje se naziva dualizam, ima dugu prošlost u historiji ljudskog mišljenja. Prema ovom uvjerenju, čovjek se ne ograničava na svoju materijalnu i tjelesnu dimenziju, nego raspolaže i realitetom koji se naziva duh ili duša. Ovo uvjerenje se, osim u monoteističkim religijama, zapaža i u mnogim nemonoteističkim religijama – posebno u onoj grupi religija koje vjeruju u reinkarnaciju. Prema vjerovanju u reinkarnaciju, čovjekova se duša nakon smrti ponovo vraća na ovaj svijet u drugom, ljudskom ili životinjskom tijelu i nastavlja svoj život.
Ovo teorija ima dugu prošlost i među filozofima. Sokrat, prvi grčki filozof koji je čovjeka postavio u centar svojih promišljanja, isticao je razliku između čovjekove duše i tijela.
Sokrat kaže: „Ispravno govore, ali ne znaju šta govore. Jer nisu svjesni zašto istinski filozof želi smrt… Zar je to nešto drugo do razdvajanje duha od tijela? Zar umiranjem ne nazivamo stanje u kojem se duh i tijelo odvajaju jedno od drugog i svakô ostaje usamljeno, razdvojeno od drugog.“[1]
Platon također, kroz Sokratove riječi u Fedonu, u stavku 70, ovako iznosi dio svojih rasprava o duši: „Ovo su potvrde da je duh i božanski i vječan, i nesložen i sposoban za mišljenje i uvijek ostaje takav i jednako djeluje, dok je tijelo prolazno, privremeno i nesposobno za mišljenje.“[2]
Uvjerenje o dualnosti čovjeka nije ograničeno samo na klasične grčke filozofe nego je tokom historije filozofije bilo uobičajeno i poznato mišljenje. Kao primjer možemo navesti oca moderne filozofije Zapada, Francuza Renea Dekarta (René Descartes), koji u svojoj znamenitoj knjizi Rasprava (ili O metodi) glavnu raspravu posvećuje pitanju duše.
On u drugoj raspravi dokazuje da je naša spoznaja o duši evidentnija, različitija i jasnija od naše spoznaje o drugim stvarima. Drugim riječima, prva stvar koju mi čvrsto i sigurno potvrđujemo jeste naša duša. Jer svako priznanje i potvrda dokaz je o postojanju misleće, potvrđujuće duše.
On u šestoj raspravi navodi dokaze o različitosti duše i tijela i insistira na tome da je duša nematerijalna i apstraktna.
Znameniti njemački filozof Imanuel Kant (Immanuel Kant) u svojoj kritičkoj filozofiji metafiziku ne smatra naukom i stava je da je teorijski razum nemoćan spoznati vanjske realitete te ističe nedovoljnost Dekartovog dokaza o postojanju duše.[3] U konačnici smatra da je postojanje duše i njena neprolaznost jedan od aksioma čistog praktičnog uma. S njegovog stanovišta, teorijski um može samo da dokaže da vječnost duše nije nemoguća, ali sa stanovišta praktičnog uma nije moguće negirati vječnost duše, jer to negiranje iziskuje negiranje moralnog zakona.[4]
Ono što čini osnovu dualizma jeste uvjerenje u postojanje nematerijalne supstance u čovjeku – pored materijalne supstance koja se naziva tijelo – i svi duhovni i mentalni fenomeni kao što su znanje, volja, odlučnost i želja vežu se za ovaj aspekt ljudskog bića.
Zajednički stav o postojanju duhovne supstance u čovjeku nije prepreka za postojanje mnogih različitosti među njegovim zagovornicima u pitanjima kao što su: kakav je odnos duše s tijelom, jesu li dvije supstance potpuno strane i odvojene jedna od druge, da li je ljudsko tijelo imalo udjela u pojavi duše, za koju se od ove dvije supstance veže čovjekova ljudskost i može li duša nakon nestanka i propadanja tjelesnog kalupa nastaviti sa svojim životom?
Izvor: Ahmed Vaezi, Čovjek u islamu, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2018, s perzijskog preveo: Sabahudin Šarić
[1] Platon, Platonova sabrana djela, prijevod na perzijski: Mohammad Hassan Lotfi i Reza Kaviyani
[2] Ibidi, str. 514.
[3] Kant, Immanuel, Prolegomena.
[4] Copleston, Frederick, Historija filozofije, tom 6, „Od Volfa do Kanta“, prijevod na perzijski: Esmail Sa'dat i Manuchahr Bozorgmahr, str. 344. i 345.