Odnos između mudžiza i zakona uzročnosti

Ovdje se nameće sljedeće pitanje: da li Kur’an časni prihvata univerzalnost i nužnost zakona uzročnosti? Ili ga prihvata samo kao partikularni afirmativni sud? Drugim riječima, da li uvijek tvrdi da nijedna posljedica ne nastaje bez svoga posebnog uzroka ili kaže da u nekim slučajevima posljedica može nastati bez takvog uzroka, dok u drugim slučajevima posljedica mora imati svoj uzrok?

Važnost ovog problema postaje jasna u vezi s pitanjem mudžiza, jer znamo da mudžize i natprirodni događaji ne nastaju na osnovu prirodnih zakona, nego se smatraju jednom vrstom izuzetka u prirodnim zakonima. Iz ovog aspekta mudžize i natprirodni događaji predmet su različitih tumačenja. Neki od onih koji istinski vjeruju u mudžize, u pogledu njihovog tumačenja, kazali su da u ovom slučaju ne vlada zakon uzročnosti te da pojave koje su posljedica mudžiza nemaju svoj posebni uzrok.

Drugi, koji su bili privrženi zakonu uzročnosti i prirodnim zakonima i priznavali njihovu univerzalnost i nužnost, nastojali su protumačiti ajete koji se odnose na mudžize na nekoliko načina. Jedni su kazali da, u načelu, nikakva natprirodna pojava nema mogućnost nastanka i ono što je vidljivo iz vanjskog značenja ovih ajeta jeste to da su ove pojave natprirodni događaji zbog toga što njihov prirodni uzrok nije bio jasan, to jest u slučajevima mudžiza također postoje prirodni uzroci, ali ih ljudi ne znaju. Naprimjer, Kur’an kaže kad je hazreti Musa, mir s njim, s Beni Israelom krenuo iz Egipta, stigli su do mora, ono je presušilo i oni su prešli preko njega. Faraon i njegova vojska slijedili su ih i kad su došli do mora, ono se ponovo ispunilo vodom i oni su se utopili.

Oni koji smatraju da se natprirodni događaji ne dešavaju kažu da je ovo bila prirodna pojava čiji je uzrok ljudima bio nepoznat, ali da ga je znao hazreti Musa, a taj uzrok bila je plima i oseka. Oni kažu da je hazreti Musa na dvoru faraonovom naučio astronomiju, da je bio upoznat s nastupanjem plime i oseke te s činjenicom da se može proći morem na kojem se dešava plima i oseka. Naprimjer, bio je jedan morski tjesnac kojim se moglo proći u vrijeme oseke i hazreti Musa je to znao, ali nisu znali faraon i njegova vojska i utopili su se u moru.

Isti je slučaj u pogledu mudžiza koje je činio hazreti Isa, sin Merjemin. Naprimjer, on je liječio bolesne jer je, kako kažu, hazreti Isa izučavao medicinu i poznavao je način liječenja bolesnih, a ljudi su mislili da se radi o nečemu natprirodnom. Također, u nekim drugim slučajevima, kad nisu mogli uskladiti ajete s ovim značenjima, davali su druge vrste izvještačenih tumačenja i igrali se izrazima. Tako su, naprimjer, u vezi s ajetom u kojem hazreti Isa kaže:

وَإِذْ تُخْرِجُ الْمَوْتَىٰ بِإِذْنِي

I kad budeš, voljom Mojom, mrtve dizao...[1]

rekli da značenje riječi budeš mrtve dizao nije oživljavanje mrtvih, već podrazumijeva vađenje mrtvog iz groba. Također kažu da ajet ne govori da je hazreti Isa činio ovo djelo, nego da će činiti, ali da to nikad nije uradio. U svakom slučaju, spomenuti tumači su iznosili ovakva neumjesna tumačenja.

Oni koji su malo umjereniji od njih rekli su da se radi o mudžizi, ali ne u tom značenju da se desio izuzetan događaj u univerzumu, nego da se ove mudžize odnose na nauku i znanje, to jest, radi se o jednom skrivenom prirodnom uzroku koji nije poznavao niko osim Boga, a Bog je tome podučio svoje vjerovjesnike da bi se njima koristili, i oni su se time i koristili. Moguće je da mi ne poznajemo te uzroke ali je, u svakom slučaju, Bog otkrio vjerovjesnicima neku tajnu prirode. Dakle, u prirodnom poretku nije se desilo ništa suprotno zakonu uzročnosti, nego je Bog dao neko znanje vjerovjesnicima (naravno, ovo je znanje natprirodno i oni sami nisu imali ovo znanje).

Prema tome, radi se o mudžizi, ali iz aspekta učenja i podučavanja, a ne iz aspekta vanjskog i objektivnog uzroka i uzročnika. Čak su kazali da je moguće da nešto u jednom vremenu bude mudžiza, a da u drugom vremenu ne bude. To znači da se, kad ljudi nisu znali i nisu razumjeli uzrok, a Bog je vjerovjesnike podučio, djelo dešavalo u vidu mudžize. Kasnije, kad su ljudi shvatili, onda to djelo više nije imalo oblik mudžize. Naprimjer, ako bi neko govorio na jednom kraju svijeta, a na drugom kraju svijeta neko bi ga čuo iako nisu izumljeni radio i televizija, takvo bi se djelo smatralo mudžizom zato što uzrok takve pojave ljudima nije jasan. Ali danas, kad su ljudi proniknuli u tajnu toga, djelo više nije mudžiza.

Dakle, mudžiza je, po njima, ustvari relativan čin i, prema takvom tumačenju, mudžiza nije negiranje prirodnog zakona. Oni su ponekad radi potvrđivanja ove teorije posezali za nekim ajetima kakav je:

فَلَن تَجِدَ لِسُنَّتِ اللَّـهِ تَبْدِيلًا  وَلَن تَجِدَ لِسُنَّتِ اللَّـهِ تَحْوِيلًا 

U Allahovim zakonima ti nikad nećeš naši promjene, u Allahovim zakonima ti nećeš naći odstupanja.[2]

Znači da se Božiji zakon ne može mijenjati, a znamo da Božiji zakon podrazumijeva da se materijalne pojave ozbiljuju putem materijalnih uzroka. Dakle, ako se neko djelo desilo suprotno uobičajenom prirodnom toku, to bi značilo da se Božiji zakon promijenio, a, prema ajetu, Božiji zakon se nikad ne mijenja.

Koja je od ovih teorija tačna?

Oni koji poriču mudžize i natprirodno, svjesno ili nesvjesno, porekli su Kur’an, jer je ukazivanje Kur’ana na vjerovjesnička čuda, mudžize i keramete evlija Božijih toliko jasno da to nijedan pravedan čovjek ne može svjesno poreći. O vjerovjesnicima Kur’an izričito govori da su nekad njihovi narodi tražili  od njih da čine mudžize, a nekad su ih oni sami prvi činili. Naprimjer, Salihov je narod od njega tražio da, ako je on vjerovjesnik i istinu govori, učini mudžizu i izvede iz planine jednu devu. Također, u vezi s hazreti Ibrahimom kaže se da su pripremili veliku vatru, bacili Ibrahima u vatru i vatri bi rečeno:

كُونِي بَرْدًا وَسَلَامًا 

Budi hladna i spasonosna[3]

Vatra je postala hladna i Ibrahim je izašao iz nje zdrav.

U vezi s hazreti Isaom ibn Merjem Kur’an kaže da je upravo njegovo postojanje znak Božiji. “Mi smo poslali Duha koji se hazreti Merjemi pokazao u obliku jednog čovjeka. Hazreti Merjema se uplašila jer na tom osamljenom mjestu nije bilo nikoga.”

قَالَتْ إِنِّي أَعُوذُ بِالرَّحْمَـٰنِ مِنكَ إِن كُنتَ تَقِيًّا

Utječem se Milostivom od tebe, ako se Njega bojiš! – uzviknu ona.[4]

Duh je odgovorio:

إِنَّمَا أَنَا رَسُولُ رَبِّكِ لِأَهَبَ لَكِ غُلَامًا زَكِيًّا 

A ja sam upravo izaslanik Gospodara tvoga da ti poklonim dječaka čista![5]

Nema sumnje da je začeće dječaka bez oca, ovim redoslijedom događaja kako navodi Kur’an, jedno čudo. Naravno, neki su rekli da je partenogeneza moguća i događa se kod nekih životinja. Međutim, ako i pretpostavimo da postoji mogućnost da se to dešava, u priči o hazreti Merjemi ne radi se o tome. Kur’an ovu priču objašnjava kao čudesan događaj.

وَلِنَجْعَلَهُ آيَةً لِّلنَّاسِ

I zato da ga učinimo znakom ljudima[6]

Isti je slučaj s Isaovim govorenjem u bešici. Novorođenče od dva-tri dana počinje govoriti onda kad ljudi iz Beni Israila pitaju: “Odakle si donijela ovo dijete? Pa, zar ti?”

مَا كَانَ أَبُوكِ امْرَأَ سَوْءٍ وَمَا كَانَتْ أُمُّكِ بَغِيًّا

Otac ti nije bio nevaljao, a ni mati tvoja nije bila nevaljalica.[7]

Hazreti Merjema je pokazala na dijete, davši im do znanja da pitaju upravo dijete. Oni su rekli:

كَيْفَ نُكَلِّمُ مَن كَانَ فِي الْمَهْدِ صَبِيًّا

Kako da govorimo djetetu u bešici? [8]

Ovdje, na opće iznenađenje, samo dijete počinje govoriti:

إِنِّي عَبْدُ اللَّـهِ آتَانِيَ الْكِتَابَ وَجَعَلَنِي نَبِيًّا  وَجَعَلَنِي مُبَارَكًا

Ja sam Allahov rob, meni će On Knjigu dati i vjerovjesnikom me učiniti i učinit će me blagoslovljenim..[9]

Potpuno je jasno da se radi o nečemu što nije prirodno. Čak i ako pomislimo da dijete može govoriti, da li bi baš ovo reklo? Zar se ovo može nazvati nečim drugim osim mudžizom?

Nijedna druga mudžiza koja je spomenuta u Kur’anu također nije u skladu s ovim neumjesnim objašnjenjima. Oni koji svjesno iznose ovakva tumačenja porekli su, ustvari, Kur’an i poslanstvo plemenitog Vjerovjesnika, osim ako to nije bilo namjerno.

U svakom slučaju, poricanje izuzetnih događaja nije u skladu s Kur’anom. Dakle, ili trebamo prihvatiti Kur’an i postojanje mudžize ili smo, odbacujući postojanje mudžize, odbacili i Kur’an.

Da li prihvatanje mudžize znači negiranje načela uzročnosti?

Prije odgovora na ovo pitanje trebamo još nešto objasniti. Postoji razlika između prihvatanja načela uzročnosti i prihvatanja posebnih uzroka za svaki slučaj i svođenja uzroka na poznate uzroke. Znači da ovdje postoje dvije zabune. Jedna je uobičajena (u ovom vremenu neke osobe koje izražavaju sumnje u vezi sa zakonom uzročnosti zapadaju u ovu vrstu zabune). U filozofiji postoji očigledno i neporecivo načelo uzročnosti čije je značenje sljedeće: u svijetu egzistencije postoje neka bića koja imaju potrebu za nekim drugim bićima i ona bez tih drugih bića neće postojati. Naprimjer, volja ima potrebu za dušom. U filozofiji vrijedi pravilo da siromašno, uvjetovano, zavisno i kontigentno biće ima potrebu za jednim bićem koje će otkloniti njegovu potrebu.

Znači, ako smo vidjeli da je potreba bića koje ima potrebu otklonjena, postaje jasno da je postojao neki uzrok koji ju je otklonio. Ovo je pravilo očigledno i oko njega ne može biti dvojbi. U skladu s ovim, svaki naučnik u svakoj nauci traga za uzrokom pojava. Napori naučnika u pronalaženju uzroka pojava tokom povijesti bili su zasnovani na načelu da ne može biti posljedice bez uzroka, i ono do čega je došlo čovječanstvo bilo je zahvaljujući tom načelu.

Druga zabuna je u vezi s poznavanjem posebnih uzroka. Znači, nakon što je prihvaćeno da ne može biti posljedice bez uzroka (metafizičko načelo ponad iskustva), dolazi red na to da za posebne posljedice spoznamo posebne uzroke, što više nije posao filozofije, već posao nauke. Filozofski zakon kaže: posljedica zahtijeva uzrok i općenito ga opisuje, ali ne opisuje jedan poseban uzrok za posebnu posljedicu, već je to obaveza nauke koja putem iskustva spoznaje uzroke, a na odgovarajućem mjestu kazali smo da je put spoznavanja uzroka uspostavljanje i otklanjanje uvjeta.

Neki koji ne mogu objasniti kako je određena pojava nastala, jer ne znaju njene uzroke i nemaju iskustvenu osnovu za tu pojavu, umišljaju da je zakon uzročnosti prihvatio izuzetak. Danas neki fizičari sa Zapada, pošto nisu uspjeli razumjeti uzrok nekih pojava unutar atoma (kako naprimjer jedan poseban elektron izlazi iz orbite), kažu da tu nema nekog razloga i uzroka i smatraju da je ovdje opovrgnut zakon uzročnosti.

Drugo pitanje je da li se iskustvom može spoznati isključivi uzrok ili ne, to jest ako smo mi u posebnim uvjetima stekli takvo iskustvo da nam je postalo jasno da nastanak jedne stvari osigurava nastanak druge. Naprimjer, ako u laboratoriji upalimo špiritnu lampu, povisit će se nivo toplote ili će paljenjem sijalice nastati svjetlost. Ovdje kažemo da je uzrok rasta temperature špiritna lampa i da je uzrok osvijetljenosti električne sijalice električna struja.

Ali imamo li pravo kazati da toploti svugdje u svijetu i u svako vrijeme prethodi nastanak vatre? Ili, imamo li pravo reći da svjetlost svugdje nastaje putem pretvaranja električne energije u svjetlost? Da li ovo iskustvo daje jedan takav rezultat ili to iskustvo pokazuje da je u tim posebnim uvjetima svjetlost posljedica dotoka struje i ništa više, ali ne svugdje i u svim uvjetima. Iskustvo ne potvrđuje takvo šta, osim kad bismo iskusili sve uvjete svijeta. Znači da bi trebalo na svim krajevima zemaljske kugle i na drugim planetama podvrgnuti ispitivanju sve pojave u kojima nismo prisutni i tad bismo mogli donijeti univerzalan sud. Je li takvo što moguće za čovjeka? Dakle, eksperiment ne može čovjeka podučiti isključivom uzroku. Nakon ovog uvoda usmjerit ćemo se na odgovore.

Prihvatanje mudžiza nipošto ne znači negiranje načela uzročnosti ili prihvatanje izuzetka u načelu uzročnosti jer, prvo, mudžize, s obzirom na to da potječu od Boga, imaju u sebi jedan emanirajući uzrok koji daje egzistenciju, što znači da je pretpostavka prihvatanja mudžiza pretpostavka prihvatanja Boga kao uzroka.

A, kad je riječ o prirodnim uzrocima, da li to što neka posljedica nastane bez prirodnih uzroka znači kršenje zakona uzročnosti ili ne? S obzirom na ono što smo rekli u uvodu, ne možemo tvrditi da je prirodni uzrok za nastanak neke posljedice ograničen na ono što smo mi znali i da ne postoji neki drugi put za nastanak prirodne posljedice. Prema tome, ne možemo tvrditi takvo što jer je moguće da u slučajevima u kojima se događa mudžiza postoje uzroci koji nisu izravno od Boga, koji su u vertikalnom slijedu ispod Božijeg Bića i da to budu uzroci koje mi ne poznajemo.

Osim toga, postojanje uzročne veze između nadnaravnih činilaca i prirodnih pojava ne negira zakon uzročnosti. Također, nijedna nauka ne može takvo što negirati (utjecaj natprirodnog činioca na nastanak jedne prirodne pojave). Ne samo da ne može negirati nego ovakve utjecaje nauka dokazuje.

Oni koji poduzimaju duhovne vježbe i stječu posebne duhovne moći mogu utjecati i proizvesti pojave koje nisu moguće posredstvom prirodnih uzroka. To je činjenica u koju se danas ne može sumnjati, to jest barem se ne može sumnjati u djelovanje asketa čija su djela općepoznata. Naučne grupe formirane oko različitih naučnika iznova su proučavale njihova djela kako bi ustvrdile po kojim se prirodnim zakonima odvijaju njihova djelovanja, i svi su priznali da nijedan prirodni zakon nije utjecao na njihova djela.

Ako neki od asketa, zahvaljujući posebnim duhovnim vježbama, steknu posebne moći i čine začuđujuća djela, od kojih smo za neke primjere čuli, te ako takva djela budu moguća, kako onda možemo negirati mudžize Božijih vjerovjesnika i govoriti da su nemoguće? Prihvatanje mudžiza znači da je za materijalne pojave moguće postojanje ponad materijalnog i nematerijalnog uzroka. Prema tome, moguće je da duša Vjerovjesnikova i volja Vjerovjesnikova, ili nekog drugog Božijeg prijatelja, utječe na nastanak jedne pojave i da to ne može negirati nijedan naučni zakon, jer naučni zakoni mogu samo govoriti da u njihovoj oblasti i u oblasti sličnoj njihovom polju djelovanja postoje određeni odnosi, ali da ne znaju da li ponad toga nešto postoji ili ne postoji.

Prema tome, pojavljivanje natprirodnih djela nije kršenje zakona uzročnosti, prirodnih zakona i filozofskog zakona uzroka i posljedice. Sad kad znamo da Bog može djelovati i putem prirodnih i uobičajenih uzroka, te, također, putem natprirodnih uzroka, kako to da On ponekad, izuzetno i u posebnim slučajevima, koristi neuobičajene uzroke, a uglavnom djeluje putem uobičajenih uzroka?

Postoji opći odgovor i on glasi da dobrobit te skupine ili te posebne sredine zahtijeva da se djelo učini u skladu s prirodnim tokovima, a da u onim izuzetnim slučajevima dobrobit zahtijeva djelovanje suprotno uobičajenim tokovima i načinu nastanku nekog djela, a sve da bi se osnažilo vjerovanje ljudi u natprirodni svijet. Ovo je nešto što implicira Božija mudrost i mi ne možemo reći u kojem je vremenu pojavljivanje čudesnog djela dobrobit, a u kojem nije, pošto nemamo uvid u štete, dobrobiti i mudrost Božiju. Ali pošto Bog ne čini uzaludno i beskorisno djelo, razumijevamo da djeluje u skladu s dobrobiti.

Rekli smo da su oni koji vjeruju da ne postoje izuzeci u prirodnim zakonimazasnivali svoje argumente na nekim kur’anskim ajetima. Oni kažu: “Akobismo prihvatili postojanje izuzetnih događaja, odbacili bismo ove ajete, jerneki ajeti kažu da je Božiji zakon nepromjenjiv, a prihvatanje postojanja izuzetnihdogađaja znači kršenje Božijeg zakona.”Da bismo prethodno stanovište pokazali neutemeljenim, postavimo pitanje:na čemu se zasnivao Božiji zakon prije otkrivanja električne energije iizumijevanja električnih instrumenata? Božiji zakon je podrazumijevao dasvjetlost nastaje pod utjecajem Sunca i petrolejske lampe. Je li taj Božiji zakonprekršen sad kad je ovaj svijet potpuno elektrificiran? Ako jeste, onda jei ovdje prekršen. Naime, sve ono što se ovdje kaže, vrijedi i u tom slučaju.

Zaključak: značenje ajeta nije onakvo kako ga vi tumačite. Ovaj ajet nipošto ne kaže da će tokovi koji postoje u prirodi na isti način postojati i u budućnosti. Značenje ajeta nije da svjetlost nikad neće nastati iz električne energije, jer je ranije Božiji zakon bio da svjetlost nastaje samo od vatre. Ili, naprimjer, prvobitno se čovjekov glas čuo nekoliko metara, a danas, posredstvom telefona, čuje se hiljadama kilometara. To što se nešto usavršava ne znači da to mijenja Božiji zakon.

Prvo: ovi ajeti o Božijim zakonima odnose se na ljudska društva. Kad god bi ljudi iskazali neposlušnost, porekli i negirali Božije ajete, Bog bi ih kaznio. Ako bi došlo dotle da pokvarenost u društvu rezultira time da put ispravnosti i istine postane zatvoren, da drugima postane nejasna Božija zapovijed i da oni ne mogu pronaći taj put, onda Bog ovakvom narodu ne daje roka i uništava ih nebeskom ili zemaljskom kaznom, pticama, vjetrovima, zemljotresom ili na drugi način koji je u skladu s Njegovom mudrošću.

وَلِلَّـهِ جُنُودُ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ

A vojske nebesa i Zemlje su Allahove[10]

Ovi ajeti odnose se na njih i nemaju nikakve veze s prirodnim zakonima. Drugo: ako pretpostavimo da ajet može obuhvatiti sve zakone koji vladaju u svijetu, jesu li onda Božiji zakoni samo oni koje mi poznajemo ili, ako postoje i neki zakoni koje ne poznajemo, jesu li i oni Božiji? Jednog dana otkriveno je da se električna energija pretvara u svjetlost. Ovaj zakon je postojao i ranije i na nebu se upravo zahvaljujući tom procesu dešava grmljavina i pojava munje. Ali mi nismo poznavali mogućnosti njenog korištenja. Kad smo saznali, pomislili smo da je to novi zakon. Jedan od Božijih zakona je da se, kad god je to potrebno, učini neko djelo posredstvom nečega neprirodnog. Gdje je to nauka ili filozofija dokazala da je Božiji zakon da svaka prirodna pojava treba nastati putem uobičajenog uzroka? Kad pojavu razmotrimo iz šireg aspekta i vratimo se natrag, vidimo da je svijet pun znakova i mudžiza. Dakle, samo postojanje mudžize je jedan zakon.

Prema terminologiji metodologije islamskog prava, ove riječi znače oslanjanje na općenito u slučaju nejasnoće koja se tiče primjera. Znači, ako postoji ovakav zakon, neće se mijenjati. Ali otkud znamo da se Božiji zakon odnosi na to da pojave nastaju putem materijalnih uzroka? Prema tome, na ovaj se način ne mogu ni negirati natprirodni događaji.

Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Kur'anska naučavanja – Teologija, Fondacija “Mulla Sadra”, 2018., s perzijskog preveo Refik Razić

[1] El-Mā’ide, 110.

[2] Fātir, 43.

[3] El-Enbijā’, 69.

[4] Merjem, 18.

[5] Merjem, 19.

[6] Merjem, 21.

[7] Merjem, 28.

[8] Merjem, 29

[9] Merjem, 30, 31.

[10] El-Feth, 4, 7.

Pitanja i odgovori