Koliko se može Bog spoznati?

Koliko čovjek može spoznati Boga i postići znanje o Njemu? Ponekad se u nekim govorima i djelima uočava da se, pozivajući se na neke ajete ili predaje, kazuje da se Bog nikako ne može spoznati, već je nama samo dopušteno da Boga u dovama i našim govorima zazivamo svojstvima i imenima koja su spomenuta u Kur’anu časnom. Mi značenja ovih riječi ne poimamo pravilno i samo nam je dopušteno da kažemo da je Bog Stvoritelj, Opskrbitelj, Onaj Koji zna, Mudri, a posebno se to odnosi na svojstva Biti, kakva su znanje, moć i život. Mi samo imamo pravo koristiti ove izraze, ali ne razumijemo šta to znači Božije znanje ili šta to znači Moć Božija.

Također, ponekad se u nekim djelima i govorima vidi ili čuje da se čak Bit Božija može spoznati. Zagovornici ovog stava također imaju neke svoje argumente.

Šta mi u vezi s ovom temom možemo pripisati Kur’anu? Tvrdi li Kur’an da se Bog nikako ne može spoznati i da je ljudima dopušteno samo koristiti neke izraze bez njihovog razumijevanja, ili to nisu tvrdnje Kur’ana? Ako nije tako, u kojoj mjeri onda Kur’an pripisuje čovjeku mogućnost spoznaje Boga? Kažemo da će onaj koji čita Kur’an i obrati pažnju na ajete o Božijim svojstvima i djelima shvatiti da Kur’an iznosi određene pojmove čije značenje ljudi razumiju i govori o nečemu za šta očekuje da slušalac razumije i prihvati. Nije da Bog o Sebi samo govori nekim izrazima i kaže da koristimo te izraze a da ne obraćamo pažnju na njihova značenja. Naprimjer, kad Bog kaže:

أَلَا يَعْلَمُ مَنْ خَلَقَ وَهُوَ اللَّطِيفُ الْخَبِيرُ

Pa zar da ne zna Onaj Koji je stvorio? A On je o svemu potanko obaviješten[1],

On pita savjest ljudi i njihov razum da li onaj koji je ovaj svijet stvorio nema znanje. Pa zar da ne zna Onaj Koji je stvorio? Šta želi reći ovom rečenicom? Govori li da trebamo vjerovati da Bog ima znanje u istom značenju kako mi razumijevamo znanje ili se koristi izrazom čije mi značenje ne razumijemo? Znači li to da veoma predano govorimo o tome da Bog ima znanje, ali značenje ove rečenice ne možemo i ne trebamo razumjeti?

Nema sumnje da Kur’an iznosi ljudima svojstva i imena koja se odnose na Boga Uzvišenog i time hoće reći ljudima da Boga treba da spoznaju putem tih opisa. Znači da Boga treba spoznati preko istih značenja koja se razumiju iz ovog opisa, a ne tako da su ovo neki izrazi o Bogu bez značenja. Neki su u vezi s ajetima Kur’ana časnog i nekim predajama članova Poslanikove porodice smatrali da je njihov smisao da se značenja Božijih imena i svojstava  ne mogu spoznati. Naprimjer, u Kur’anu se nalazi ajet:

فَلَا تَضْرِبُوا لِلَّـهِ الْأَمْثَالَ

Zato ne navodite Allahu slične![2]

Mnogobošcima kaže: “Za Boga ne navodite slično!” Oni kažu da je ovo navođenje sličnog neka vrsta opisivanja, jer je opisivanje nešto što se koristi navođenjem primjera. Kad Bog kaže: “Ne navodite za Boga slično”, želi se reći: “Boga ne opisujte navođenjem Njemu sličnog!” Dakle, Bog se uopće ne može opisati. Porijeklo ovog stanovišta je pogrešan zaključak ajeta. U drugom ajetu kaže se:

سُبْحَانَ اللَّـهِ عَمَّا يَصِفُونَ

Hvaljen neka je Allah i iznad onoga kako Ga opisuju![3]

Bog je čist od onoga kako Ga ljudi opisuju. U skladu s tim, bilo kojim svojstvom da opišete Boga (onim značenjem koje razumijete), On je čist od tog svojstva. Ova svojstva i ova značenja nemaju veze s Bogom, Bog je čist od njih. Ili, u nekim predajama kaže se da je ono što ljudi zamisle čak i u najpreciznijem značenju ipak samo nešto što je ljudska tvorevina, a Bog je uzvišeniji od toga. Fejz u djelu El-Mehadždžetu-l-bejdā’  prenosi da je Imam Bakir, mir s njim, rekao: “Sve što vi zamislite u vašem umu u najtačnijem značenju jeste jedno stvorenje, načinjeno kao i vi, koje se pripisuje vama.”[4]

Na osnovu ove vrste ajeta i predaja, neki su stekli predodžbe da nijedan opis koji mi koristimo za Boga nije zbiljsko svojstvo Božije. Bog se ne može opisati; samo On može Sebe opisati. Rekli smo da su naspram njih osobe koje vjeruju da se čak i Bit Božija može potpuno spoznati. Prva skupina posebno snažno napada ovu drugu skupinu. Mi smatramo da su oni koji su kazali da se Božija svojstva ne mogu spoznati i da ne razumijemo značenje izraza koje koristimo za Božija imena i svojstva zapali u nejasnoću koja se odnosi na grešku zamjene pojma objektom. Riječ je o tome da jedna vrsta pogrešnog izvođenja zaključka, koja se dešava čovjeku kad izvodi dokaz za sebe ili drugog, proizlazi iz greške zamjene pojma objektom. Znači da se nešto što se odnosi na objekt pripisuje pojmu ili da se neki sud koji se odnosi na pojam pripisuje objektu.

Pojam je ono univerzalno značenje koje percipiramo. Naprimjer, pojam čovjek, ili svjetlost, ili toplota značenja su koja zamišljamo. Kad ih želimo objasniti, kažemo da je čovjek živo biće koje ima razum (razumna životinja), a onda je to značenje koje se može objasniti posredstvom drugih značenja.

Ovo je pojam, a objekt podrazumijeva osobu na koju se odnosi ovaj pojam. Ona pojavna jedinka čovjeka je objekt. Kad objašnjavamo pojam vatra, kažemo da je vatra topla masa ili, naprimjer, kažemo da je to spoj gorivih materija i kisika. Ali u skladu s uobičajenom definicijom kazat ćemo da je vatra jedan egzistent čija je suština posjedovanje toplote. Kad vi zamislite vatru (ono što ima toplotu), hoće li vaš um postati vreo? Naravno da neće, jer pojam vatra ne može opeći. Ono što prži je primjer ili objekt toplote, a ne njen pojam. Dakle, ako neko izvodi zaključak da će od zamišljanja vatre vaš um postati topao, to je pogrešno izvođenje zaključka. Znači da je on nešto što je utjecaj objekta pripisao pojmu. Ono što postoji u umu je pojam vatre, a ne objekt vatre. Ali, ono što prži je vatra kao objekt, a ne njen pojam. Česta su ovakva izvođenja pogrešnih zaključaka u raspravama i argumentiranjima. Oni koji su vješti u dokazivanju i raspravljanju mogu utvrditi ove tačke griješenja u dokazivanju i razumjeti gdje je neki filozof pogriješio i kako je zapao u tu pogrešku. U logici postoji jedna koja se naziva vještina pogrešnog izvođenja zaključka. Klasificirane su razne vrste pogrešnog izvođenja zaključaka da bi onaj koji razmišlja obratio pažnju na to da postoji nekoliko vrsta pogrešnog izvođenja zaključaka, te da sam ne bi zapao u takvu grešku, a i da bi utvrdio pogrešno izvođenje zaključaka kod drugih.

Vratit ćemo se na suštinu teme. Čini se da su oni koji su tvrdili da se Bog ne može spoznati i da su ova svojstva samo izrazi koje nam je dopušteno koristiti o Bogu počinili ovakvo pogrešno zaključivanje. Jer, ono što treba zaključiti iz ajeta i predaja jeste to da se objekt Božijih svojstava ne može spoznati pomoću umskih pojmova, a ne da pojmovi, onda kad se koriste u vezi s Bogom, potpuno gube svoje značenje! Kad kažemo: “Bog je biće”, u kojem značenju to govorimo? Da li u onom koje je u oprečnom odnosu na pojam “nepostojeći” ili u nekom drugom značenju? Kad kažemo: “Bog je Onaj Koji zna”, je li to ono značenje koje se koristi oprečno od “neznalica” ili je riječ o nekom drugom značenju? Nema sumnje da ga koristimo u istom značenju. “Bog je Onaj Koji zna” upravo je ono što implicira značenje “ne biti neznalica”. Dakle, mi razumijemo pojam, ali objekt ovog znanja ne možemo prepoznati.

Znanje ima mnogo objekata. Ono što mi prepoznajemo kao objekte znanja su ograničena znanja. Ako znanja koja su u nama pripišemo i nekome drugome, onda im pripisujemo nešto što je slično onome što je u nama. Ali kad je riječ o znanju koje je suštinsko i koje je isto što i Bit Božija, mi takav objekt znanja ne možemo spoznati. Dakle, ono što mi ne možemo shvatiti je zbilja objekata ovih pojmova, a ne značenje i pojam Božijih imena i svojstava. Zbilja značenja je upravo umski pojam i ništa više. Ono što mi ne možemo shvatiti je zbilja objekta. Zamislite da mi možemo čuti zvučni val na nekoj posebnoj frekvenciji. Ako frekvencija bude niža od te, onda ga nećemo čuti, a također, ako bude viša od te, nećemo ga čuti. Ali mi možemo zamisliti val čija bi frekvencija bila viša ili niža od ove. Ili, naprimjer, svjetlost koju mi vidimo ima određenu valnu dužinu. Ako ona bude viša ili niža, kakve su valne dužine ultraljubičastih ili infracrvenih valova, nećemo ih primijetiti. Ali ćemo na koncu reći da postoji svjetlost ili val čija je frekvencija viša ili niža od njih. Dakle, mi njegovo značenje shvatamo iako ne vidimo i ne čujemo njegov objekt. Ondje kažemo val, a ovdje također kažemo val. Ovdje kažemo frekvencija, ondje također kažemo frekvencija. Ondje koristimo matematički broj, a i ovdje koristimo matematički broj. To nisu nepoznati pojmovi. Ali, za nas je nepoznat objekt ovog pojma jer ga naše čulo vida ne može primijetiti ili ga naše čulo sluha ne može čuti. A pojam je isti kao i pojam onog objekta.

Drugi primjer: mi razumijemo pojam znanja, ali su objekti ovog znanja u nama ograničeni i pojavljuju se u posebnim uvjetima. Naše znanje nije apsolutno, a i način njegovog ostvarenja je ograničen. Mi ne učimo pomoću prstiju naših ruku. Učimo putem oka i uha. Sad, ako zamislimo neko znanje koje nema nikakvu granicu, ono se ne može steći i ono je jedna egzistencija. Šta su pojmovi koje ovdje koristimo? Znanje, nedostižan, neograničen – sve su to pojmovi. Prema tome, kad kažemo: “Bog je Znalac”, onda je pojam znalac isti onaj pojam koji se koristi u vezi s ljudima (kažemo da je neka osoba znalac). Pojam je isti, s tim da je objekt znanja Božijeg bitsko beskrajno znanje, dok je objekt našeg znanja ograničeno stečeno znanje. Objekti se međusobno razlikuju, a ne pojmovi. Dakle, na ovaj način mogu se međusobno približiti ova dva stanovišta i, ako je to ono što su namjeravali kazati, onda se pogriješilo u izrazu, a ako nije to, onda je došlo do pogrešnog izvođenja zaključaka prilikom dokazivanja i oni su zamijenili mjesto pojma i objekta, te im treba objasniti da je ono što je nespoznatljivo objekt tih pojmova. U prijašnjoj raspravi kazali smo da su svojstva Božija isto što i Njegova Bit.

Dakle, kad mi ne možemo shvatiti zbilju objekta svojstava svojim razumom, onda ne možemo shvatiti ni zbilju Biti. Razum nema načina za spoznavanje onoga što je opisano ovim svojstvima (što je upravo Bit Božija) i u tom smislu u jednoj predaji rečeno je sljedeće: “Zaista je Bog skriven umovima kao što je skriven očima.”[5]

To znači da je razumom nemoguće spoznati zbilju Biti Božije, a ne svojstva. U principu, zadatak razuma je percipiranje pojma. Razum je ta moć koja percipira univerzalne pojmove. Razum nikad ne može percipirati objekt. Objekt se mora percipirati čulnim iskustvom ili unutrašnjim iskustvom, što je u našem izražaju upravo neposredno i intuitivno znanje. Zadatak razuma je samo percipiranje univerzalnih pojmova. Razum nikad ne spoznaje jednu posebnu, određenu i objektivnu stvar, osim posredstvom univerzalnih svojstava. Dakle, od razuma ne treba očekivati da spozna Bit Božiju iz tog aspekta da je ona neko objektivno vanjsko biće i da je objekt svojstava i imena. Razum, također, nigdje drugo nema takvu sposobnost. Gdje god razum nešto percipira, to je posredstvom univerzalnih pojmova. Kako se, dakle, Bit Božija može spoznati? Ako se može spoznati, onda je treba spoznati srcem i neposrednim znanjem. Da li se Bit Božija može spoznati na ovaj način? Mi kažemo da ova spoznaja podrazumijeva razine. Počinje od najslabije razine koju su prošli svi ljudi (u skladu s dokazivanjem koje smo prethodno izveli koristeći se časnim ajetom o mīsāku). Ovo je jedna slaba razina neposrednog znanja na kojoj sva srca u svojoj dubini imaju neku povezanost s Bogom i nalaze Boga. Njen najpotpuniji oblik pojavljuje se kod dobrih vjernika čije se srce bolje upoznaje s Bogom zahvaljujući usredsređenosti i prisutnosti njihovih srca u ibadetima i poslušnosti Njemu. Njihovo se urođeno znanje glača i postaje vidljivo, blistavo, postaje još snažnije, jasnije, budnije i življe. To se čak dešava i prosječnim vjernicima. Moguće je da polovinom noći neki vjernik bude zauzet moljenjem i iznošenjem svojih tajni i potreba pred Bogom te da zaboravi i sebe i svijet. Njegovo srce se tad upoznaje s Bogom i on postaje blizak s Njim, tako da mu se prekine pažnja spram bilo čega drugog. Ovo je to neposredno urođeno znanje s kojeg je ovdje pao zastor i njegova svjetlost se obznanila, aktivirala i oživjela. Od ovog su uzvišenija neposredna i intuitivna znanja koja postižu potpuni vjernici i prijatelji Božiji.

Kao kad Zapovjednik vjernih, mir s njim, kaže: “Nisam obožavao gospodara kojeg nisam vidio.”

Ili kad Imam Husein, mir s njim, kaže: “Da li osim Tebe išta ima pojavnost a da to nisi Ti… Da mi se predstaviš u svemu, tako da Te ne zaboravim ni u čemu.”[6]

U Dovi s Arefata prvak šehida hazreti Husejn obraća se Bogu: “O Bože, u svemu si mi pokazao Sebe”, to jest gdje god pogledam, Tebe tamo vidim. Također: “Ti si očigledan svemu.

Zar neko drugi mimo Tebe ima pojavnost da bi Tebe učinio jasnim? Oni koji hoće da Te spoznaju pomoću drugih mislili su da drugi imaju svjetlost i pojavnost koju Ti nemaš i da Te u svjetlu drugih treba spoznati. Kakva uobrazilja! Zar postoji svjetlost koja nije od Tebe!?” Ovo je znanje koje postižu prijatelji Božiji. I dalje kaže: “Nikad iz mog srca nisi bio odsutan da bih Te tražio, nisi bio nepoznat da bih išao da Te spoznam. Osim Tebe ništa nije očigledno, već samo ono što si Ti učinio očiglednim.” Ovo znanje pripada samo onima koji su zakoračili u dolinu tevhida i srce predali ljubavi prema Njemu.

Ovo znanje je znanje svojstveno evlijama i potpunim vjernicima. Ovakve osobe mogu spoznati Bit Božiju u granici svoje egzistencijalne sfere. To znači da, kad sebe nalaze zrakom Božije Biti, u onoj mjeri u kojoj je doseg zrake oni razumijevaju tu Bit. Kao u slučaju poređenja racionalnog s čulnim:

 وَلِلَّـهِ الْمَثَلُ الْأَعْلَىٰ

A Allah ima najuzvišeniji opis...[7]

Radi lakšeg razumijevanja, zamislite vertikalnu zraku svjetlosti koja se proteže iz jednog izvora svjetlosti. Ova vertikalna zraka je pružena do svoga izvora kao jedna linija (ovdje nas ne interesira šta je to zbilja svjetlosti, je li to val, čestica ili nešto drugo). Ova linija je povezana sa svjetiljkom. Ako sama sebe razumijeva, to jest ima inteligenciju i svijest o sebi, šta će razumjeti? Razumjet će da je jedna linija povezana s jednim izvorom svjetlosti, to jest, razumijevanje sebe je razumijevanje svoje povezanosti i spojenosti sa izvorom svjetlosti. Ako razumijeva sebe, razumijeva i svoju povezanost s onom tačkom iz koje je proizašla. Dakle, ona razumijeva bit onoga iz čega je proizašla, ali u onoj mjeri u kojoj je povezana s onim iz čega je proizašla. Na taj način mogu se pomiriti stavovi osoba koje kažu da se Bit Božija može spoznati i onih koji kažu da se Bit Božija ne može spoznati. Na koji način da ih pomirimo? Ako spoznaja Biti podrazumijeva spoznaju koja obuhvata Bit, onda je takvo šta nemoguće za bilo koga osim za Boga. Bit Božija je beskrajna. Koje biće može obuhvatiti beskrajnu Božiju Bit? Ovakva vrsta spoznaje je nemoguća. Ne samo za mene i za vas nego i za najplemenitija Božija stvorenja. Takva obuhvatajuća spoznaja je nemoguća svetoj biti Muhammedovoj, s.a.v.a., i svetom biću Imama vremena, jer su oni ograničena bića i stvorenja i ne mogu obuhvatiti neograničenu Božiju Bit. Ali, ako se pod spoznajom Biti podrazumijeva to da neki ljudi mogu dosegnuti stupanj na kojem razumiju egzistencijalnu povezanost s Bogom, odnosno ako čovjek dosegne stupanj da svoju egzistenciju razumije kao zraku Božije egzistencije (prema nedostatnom poređenju i radi lakšeg razumijevanja), onda ovdje postoji neposredno znanje o Bogu, jer postoji povezanost s Biti Božijom.

Ali, o kakvoj je povezanosti riječ? Mi tu zamišljamo neku vrstu materijalne povezanosti. Zamišljamo da, ako će naša egzistencija biti s nekim povezana, onda je to povezanost tijela s tijelom! To je nemoguće.

“On je unutar svih stvari, ali ne kao što je jedna stvar unutar druge stvari”[8]

Nije riječ o ovakvoj povezanosti. Ali postoji jedna vrsta povezanosti po kojoj, ako ne bude Njegove volje, nema ni nas. Nedostatno poređenje slično je onom umskom obliku koji stvarate kod sebe. Kakvu vrstu odnosa to ima s vašim umom? On je tvorevina vašeg uma, ali ga također ne možete odvojiti od uma. Ako ga budete htjeli odvojiti od uma, postat će ništa. Njegova opstojnost je upravo u povezanosti s umom. Ovo je ono o čemu su govorili veliki islamski filozofi: egzistencije stvari isto su što i veza, a ne tako da postoji nešto što ima vezu. Ono samo je isto što i ta veza. U svakom slučaju, kad čovjek razumije ovakvo stanje u sebi, to jest da je njegovo srce povezano s Bogom upravo u toj tački povezanosti (naravno, izraz tačka je pogrešan, ali ne nalazimo bolji), u istoj mjeri on razumijeva svoju povezanost s Bogom, ali u jednom veoma ograničenom očitovanju kakvo je upravo njegova egzistencija. Međutim, ako neko hoće znanjem obuhvatiti Bit Božiju, važno je kazati da nije ni u kojem slučaju nije moguće da jedno kontingentno biće i stvorenje postigne ovakvo znanje u pogledu Biti Božije.

Drugim riječima (možda ovo objašnjenje bude blisko vašem umu), nemoguća je spoznaja same Biti Božije. Međutim, spoznaja Biti s nekog posebnog gledišta, s jednog ograničenog stanovišta i u jednom ograničenom odnosu je moguća, ali se to postiže samo putem srca. Razum čak ni u ovoj mjeri nema tu mogućnost, jer razum shvata samo pojmove. Ovdje govorimo o spoznavanju objekta. S obzirom na to da je riječ o spoznaji same Biti, naš odgovor na pitanje može li se Bit Božija spoznati glasi: u jednom smislu da, u drugom pak ne. Ako pod spoznajom Biti Božije podrazumijevamo znanje koje obuhvata Bit Božiju, potrebno je kazati da spoznaja same Biti Božije nikako nije moguća. Međutim, ako pod spoznajom Biti podrazumijevamo znanje koje stječu prijatelji Božiji i istinski arifi srcem i srčanim otkrovenjem, ali znanje koje je ograničeno u zraci egzistencijalne povezanosti samog arifa, onda je odgovor potvrdan i takvo znanje je moguće. Kad se u predajama kaže da šta god čovjek zamisli, makar u najpreciznijem značenju, to je opet jedno stvorenje kao i čovjek, može se zaključiti da čovjek ne može Boga spoznati svojim razumom pomoću umskih pojmova i značenja. Smisao ovoga je da se Bit Božija ne može spoznati posredstvom pojma, jer je pojam nešto što je tvorevina ljudskih umova. Iako je ovaj pojam prvobitno izveden iz nekog objektivnog bića, ipak svako može u mjeri svoje spoznaje objekta ustanoviti pojam kao ogledalo i simbol tog objekta. Ako neko uopće nema znanje o Biti Božijoj i nije stekao neposrednu spoznaju, onda će sve što kaže biti pojmovi koje prenosi na odsutnog. On spominje neko biće i zna da postoji neko biće, ali ga ne nalazi. Ne treba zaboraviti onu predaju Imama Sadika, mir s njim, u kojoj kaže:

“Onaj koji tvrdi da Mu robuje putem svojstava, a ne posredstvom spoznaje, ustvari je opisao odsutnog… Zaista, spoznaja samog prisutnog prethodi njegovom opisivanju, a spoznaja svojstava odsutnog prethodi njegovom viđenju.”[9]

Ako nešto želimo spoznati neposredno, prvo trebamo spoznati samo to pa tek onda njegova svojstva. Znači da iz onoga što poznajete vaš um apstrahira pojmove. Stepen tih apstrahiranih pojmova i tih svojstva je nakon spoznaje same biti. Ali ako nešto hoćemo spoznati kao odsutno, onda prvo trebamo spoznati svojstva toga u obliku univerzalnih pojmova. Dakle, ako je moguća neposredna spoznaja Boga Uzvišenog (a jeste), onda se ona ostvaruje samo putem srca.

Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Kur'anska naučavanja – Teologija, Fondacija “Mulla Sadra”, 2018., s perzijskog preveo Refik Razić

[1] El-Mulk, 14.

[2] En-Nahl, 74.

[3] Es-Sāffāt, 159.

[4] El-Mehadždžetu-l-bejdā’, sv. 1, str. 131.

[5] Bihāru-l-envār, sv. 4, str. 301.

[6] Usūlu Kāfī, sv. 1, str. 98, Dāru-l-kutubi-l-islāmijje.

[7] En-Nahl, 60.

[8] Bihāru-l-envār, sv. 3, str. 271, predaja 8.

[9] Tuhafu-l-‘ukūl, kelāmuhu fī vasfi-l-mehabbe – ono što je preneseno od Imama Sadika, mir s njim.