Albert Einstein

Ime mu je Albert Ajnštajn (Albert Einstein). Jedan je od najslavnijih učenjaka 20. stoljeća. Autor je teorije relativiteta, opće i posebne. Rođen je u Ulmu, u Njemačkoj, 1879. godine, a umro u Prinstonu, u Americi 1955. godine, sa napunjenih sedamdeset i šest godina života.

Bio sam neodlučan u pogledu njegove nacionalnosti: po rođenju je Nijemac, po porijeklu Jevrejin, a po državljanstvu Amerikanac. Umro je noseći američko državljanstvo pa se tako smatra američkom “svojinom”. Kako god, on je općeljudska svojina, budući da je čovjek uvijek bio u središtu njegove misli i njegova obrazovanja.

Ukratko ćemo se upoznati sa njim i s njegovom humanističkom mišlju kroz presjek njegova života.

Njegova porodica se iz Ulma preselila u Cirih i on se u tom gradu 1886. godine upisao na jedan tehnički koledž, na studij matematike i fizike. Godine 1909. postao je profesorom na Ciriškom univerzitetu, a potom, 1913. godine, profesorom na Berlinskom univerzitetu. Godine 1922. dobio je Nobelovu nagradu za mir, a godine 1934. dobrovoljno se odselio u Ameriku, gdje je radio kao profesor na više američkih univerziteta, da bi se na kraju skrasio u Prinstonu. Američko državljanstvo dobio je 1941. godine.

Odbio je ponudu da bude predsjednikom države Izrael, nakon smrti Haima Vaicmana, njenog prvog predsjednika. I pored činjenice da je bio po porijeklu Jevrejin – što je Jevreje i navelo da mu ponude dužnost predsjednika Izraela – njegova idejna orijentacija bila je čisto humanistička, čime je prevazilazio svoju nasljednu pripadnost jevrejstvu i uzdigao se iznad prostora u kojem je rođen i svojom mišlju se opredijelio za američku nacionalnost, koju je i uzeo tek da bi mogao opstati i po svijetu širiti svoje ideje, zaštićen od stalnih nastojanja da mu se prekrati život, prepun humanističke misli kojom ga je darovalo znanje koje je posjedovao i kojim je iz temelja preobrazio postojeće stanje stvari.

Prezirao je nasilničko ponašanje koje je vidio kod mnogih jevrejskih vođa, ali i kod nemalog broja “zadrtih Jevreja”, kako ih je on rado nazivao, s obzirom na njihovu upornost u vršenju nasilja.

Zbog svoje humanističke misli navukao je na sebe mržnju Jevreja, iako je i sam bio Jevrejin. Protivio se nasilju koje su Jevreji provodili u nastojanju da sebi naprave državu u srcu arapskog svijeta. Tražio je da Jevreji slijede ispravan put, kako bi mogli opstati na obećanom prostoru, čemu su težili.

Otkako je dobio američko državljanstvo pa sve do svoje smrti – tj. u razdoblju od četrnaest godina – Amerikanac Ajnštajn je proživio u dubokoj tjeskobi i velikoj napetosti. Naime, čim je stekao američko državljanstvo, odmah se sukobio s Jevrejima zbog svojih stavova o njima, pozivajući se na svoje pravo na mišljenje i slobodno izražavanje stavova, makar oni navodno i ne bili u skladu s činjenicom njegovoga jevrejstva.

Njegovo odbijanje da bude predsjednik Izraela predstavljalo je neočekivan udarac, koji je snažno uzdrmao Jevreje u Izraelu, Americi i u čitavom svijetu. Odbio je da Jevreji manipuliraju njegovim imenom, njegovim naučnim ugledom i njegovom svjetskom slavom.

Jedan Palestinac – po imenu Ebu-l-Fadl – odmah po njegovom odbijanju da se nađe na čelu Izraela, poslao mu je telegram sljedećeg sadržaja: “Ja sam Palestinac koji se mnogo družio s Jevrejima. Želio bih se s Vama susresti, kako bih Vam se zahvalio i s Vama porazgovarao – molim Vas da mi odredite termin u kojem bih Vas mogao posjetiti u Vašoj kući!”

Međutim, njegova sestra je sakrila telegram, pa kada ga je on slučajno našao, blago ju je ukorio što mu ga nije pokazala. Ona se nije mogla suzdržati pa mu je šapatom rekla: “Oni su tako htjeli!”

Njemu se nije dopala ta opsada u kojoj je živio pa je Ebu-l-Fadlu poslao telegram i naznačio mu vrijeme i mjesto, tj. kada i gdje želi popričati s njim. Ebu-l-Fadl je došao Ajnštajnu kući u zakazano vrijeme – prema naznačenim uvjetima – i potekao je ovakav razgovor između naučnika Ajnštajna, koji je odbio biti predsjednikom Jevreja u Izraelu, i nepoznatog Palestinca Ebu-l-Fadla:

Ajnštajn: “Nisam znao da me želiš pohvaliti za spokoj koji uživam ovdje, na ovom mjestu u kojem bih volio proživjeti ostatak života?!”

Ebu-l-Fadl: “Ovo je mjesto, zaista, prekrasno i ono bi kasnije trebalo biti muzej! Ali, htio bih izraziti svoju duboku zahvalnost što ste odbili biti predsjednikom Izraela, osobito zato što on pogrešno djeluje i u pogrešnom pravcu!

Ajnštajn: “Ti si Palestinac, sigurno si protjeran iz svoje zemlje, a obradovala te je činjenica da sam odbio biti predsjednikom Izraela – to je, dakle, ono što te ponukalo da mi izraziš zahvalnost, naime, okolnost da nisam načinio grešku?!”

Ebu-l-Fadl: “Ta država zaista ide u pogrešnom pravcu i htjela je tu svoju grešku krunisati najčuvenijim naučnikom 20. stoljeća i preko Vas i Vašeg ugleda pridobiti srca, umove i ljude dubokih džepova!”

Ajnštajn se na to glasno nasmijao, a onda pogledao prema Ebu-l-Fadlu, na čijem licu se snažno odražavalo čuđenje: “Rijetko me spopadne glasan smijeh. Ali, moje odbijanje da stanem na čelo Izraela je podstaknuto humanističkim razlozima, jer ja sam za to živio i za to želim živjeti i dalje. Zbog toga sam i došao živjeti ovdje u Americi, odbacujući put nasilja kojim se Jevreji kreću kako bi sebi osigurali državu. Bilo bi im bolje da idu uređenijim načinom, no čini se da ih vaša ljubav prema domovini tjera na sve žešće i žešće nasilje, koje oni nose u svojim umovima i svojim srcima koja su upila i iskusila nasilje iz samih njegovih izvora, preko mnogih ruku.”

Ebu-l-Fadl: “Nadao sam se da Vi za nasilje o kojem je riječ imate rješenje kojim bi se ovo složeno pitanje moglo rasplesti prije nego se sasvim zaplete, budući da Vam je znana njihova borbenost u njenom nasilnom obliku, ali čini se da ste Vi samo odbili biti vođa novog fašizma?!”

Ajnštajn: “Vidim da govorite pristrano i s nacionalnim nabojem koji se ispoljava u onome što izričete o Jevrejima, ali ja Vam – budući da potječete iz te zemlje koju branite ovdje preda mnom, kao da sam ja odgovoran za ono što se dogodilo i što se još uvijek tu i tamo događa – kažem: Stvar je ovakva: Jevreji, kakvi su sada, imat će svoju državu koju će jednoga dana priznati i njihovi najbliži susjedi, ali to neće biti nikakva država, ako ne budu išli putem ka osnaženju sa vama, tako da svako ima svoju domovinu.”

Ebu-l-Fadl: “Htjeli su da im Vi budete predsjednik kako bi skratili put, držeći Vas vjerovjesnikom ovoga stoljeća!”

Ajnštajn: “Današnji Jevreji razlikuju se od onih Musaovih, koji su ga bili doveli u položaj da traži iskupljenje za ono što su oni uradili. Uistinu, kako bih ja mogao biti njihov vjerovjesnik u ovom vremenu, lišenom vjerovjesnika, premda sam njihov: i otac i majka su mi Jevreji!? Ja ipak ne bih volio biti jevrejski vjerovjesnik i pored oskudijevanja današnjeg vremena u vjerovjesnicima, od kojih je posljednji bio Muhammed. A kada biste se vi /Palestinci/ odnosili prema Jevrejima onako kako se on odnosio, vi biste njih imali u svojim rukama, umjesto što oni imaju vas! Koliko znam, vjerovjesnik Muhammed je uspio osujetiti njihova svekolika nastojanja protiv njega i njegove Objave onom mudrošću s kojom se odnosio prema svim ljudima. Jevreji tako, pred tim njegovim ljudskim odnosom i jednostavnom, a istovremeno svjetskom mišlju, nisu mogli učiniti ništa drugo, već mu se potčiniti. Tako su bili u njegovoj ruci, a neki od njih su i povjerovali u njegovo vjerovjesništvo i u njegovu Objavu i svrstali se u red onih koji su vjerovali u sve ono s čime je Muhammed dolazio. Štaviše, zajedno s njim su se suprotstavljali otvorenim i prikrivenim jevrejskim neprijateljskim postupcima protiv islama. Mislim da je Muhammed, svojom visoko razvijenom sviješću kojom je pronicao u sve ono što su preduzimali Jevreji, uspio ostvariti svoj cilj i onemogućiti ih da nanesu neposrednu štetu islamu, koji sve do danas predstavlja snagu stvorenu da se njome uspostavi mir. Da je sada Muhammed živ, vjerujem da u Vašoj zemlji ne bi postojale teškoće, pa zašto vi, njegovi sljedbenici, ne slijedite put svoga Poslanika. Tako biste, mislim, uspjeli riješiti sporove koji vremenom postaju sve zamršeniji!”

Izvor: Ahmed Hamid, Islam i Poslanik u očima drugih, Fondacija “Mulla Sadra”, 2011., s arpaskog preveo Mustafa Prljača