Allahova ljubav nema uzroka

وَ لَيْسُ لِمَحَبَّتي عِلَّةٌ

“Moja ljubav nema uzroka.”

Ajeti

فَأَمَّا الَّذِينَ شَقُوا فَفِى النَّارِ‌ لَهُمْ فِيهَا زَفِيرٌ‌ وَشَهِيقٌ ۝ خَالِدِينَ فِيهَا مَا دَامَتِ السَّمَاوَاتُ وَ الْأَرْ‌ضُ إِلَّا مَا شَاءَ رَ‌بُّكَ إِنَّ رَ‌بَّكَ فَعَّالٌ لِّمَا يُرِ‌يدُ ۝ وَ أَمَّا الَّذِينَ سُعِدُوا فَفِى الْجَنَّةِ خَالِدِينَ فِيهَا مَا دَامَتِ السَّمَاوَاتُ وَ الْأَرْ‌ضُ إِلَّا مَا شَاءَ رَ‌بُّكَ عَطَاءً غَيْرَ‌ مَجْذُوذٍ

I nesretni će u Vatru, u njoj će teško uzdisati i izdisati; dok je Nebesa i Zemlje, u njoj će ostati – osim ako drukčije Gospodar tvoj odredi. Gospodar tvoj zaista radi ono što želi. A sretni će u Džennet; dok je Nebesa i Zemlje, u njemu će vječno boraviti – osim ako drukčije Gospodar tvoj odredi, to je dar koji neprekidno traje.[1]

Dove

Dova na dan Arefata: “Bože moj, uzvišeno je zadovoljstvo Tvoje od toga da ima uzrok od Tebe, pa kako onda da ima uzrok od mene? Bože moj, Ti si Neovisan po Svojoj Biti da bi do Tebe došla korist od Tebe, pa kako onda da ne budeš neovisan o meni?”[2]

Predaje

Hišam ibn Hakem prenosi da je neki čovjek pitao Imama Sadika, mir s njim, o Allahu Uzvišenom: “Ima li On zadovoljstvo i ljutnju?” Imam, mir s njim, odgovori: “Da, ali nisu poput zadovoljstva i srdžbe kod stvorenja, jer su zadovoljstvo i srdžba posljedica ulaska nečega u čovjeka i uticaja nečega izvana, što ga vodi iz stanja u stanje, poslije čega čovjek postaje osjećajan, osjeća bol, ima različita stanja te pojave utiču na njega, a na našeg Stvoritelja pojave nemaju uticaj. On je Jedan, jedinstvene biti i jedinstvenog značenja. Njegovo zadovoljstvo je Njegova nagrada, a Njegova srdžba je Njegova kazna. Na Njega ništa ne utiče, pa da Ga uzburka i prenosi iz jednog stanja u drugo stanje. To su odlike stvorenja, nemoćnih, potrebitih, a On – neka je uzvišen – je Moćan i Silan, nema potrebu ni za čim od onoga što je stvorio, a svemu što je stvorio On je potreban. Uistinu je stvorio stvorenja – ne iz potrebe, ni iz nekog razloga – bez prethodnih uzoraka, započeo je prvi.”[3]

Objašnjenje

Rečenica: “Moja ljubav nema uzroka”, upućuje na činjenicu da su Božija svojstva ljepote, uzvišenosti i savršenosti sva prisutna, a nisu stečena svojstva, da bi uzrokovala brojnost i podložnost uticaju Njegove Biti, kao što je slučaj sa stvorenjima, zato što je Bog i po Biti i po svojstvima jedan te su Njegova svojstva isto što i Njegova Bit.

Prema tome, Božije riječi: “Zajamčena je Moja ljubav prema onima koji se vole samo radi Mene”, ne znače da uzajamna ljubav među robovima uzrokuje Božiju ljubav prema onima koji se međusobno vole, u smislu da Uzvišeni Allah bude pod uticajem njihove međusobne ljubavi, jer bi to značilo da je Njegova Bit – Uzvišen neka je On –pod uticajem nečega, a jasno je da je On čist i uzvišen od toga. Zapravo, ove Njegove riječi znače da je On čist i uzvišen od toga da Njegova dobrota i plemenitost ne obuhvate te ljude koji se u ime Njega vole.

Zajamčenost ljubavi Božije prema onima koji se vole samo radi Njega ne znači da je Uzvišeni Allah primoran da tako postupa s njima, nego je to posljedica Njegove dobrote, plemenitosti i blagodati Njegove za koju robovi zahvalu ne mogu obaviti. Čak ni On sam – Uzvišen je – ne može biti uzrok promjene u Biti Svojoj, jer Njegovo bivanje neovisnim po Biti nužno zahtijeva da je On uzvišen i čist od svake vrste promjenljivosti. Kada promislimo o prethodno navedenoj rečenici: “Bože moj, uzvišeno i čisto je zadovoljstvo Tvoje…”, iz Dove na dan Arefata, postaje jasno da je Uzvišeni Allah upravo zbog toga u dva navedena časna ajeta doveo u vezu vječni boravak nesretnih u Vatri i sretnih u Džennetu sa Svojom voljom i htijenjem, kada je rekao: osim ako drukčije Gospodar tvoj odredi, iako je obećao da će uvesti nesretne u Vatru, a sretne u Džennet, rekavši na kraju prvog ajeta: Gospodar tvoj zaista radi ono što želi, a na kraju drugog: to je dar koji neprekidno traje.[4]

Ovim objašnjenjem postaje jasno značenje dva časna ajeta, rečenice iz Dove Arefata i hadisa koji prenosi Hišam, pored jasnog teksta predaje s Miradža. O ovome svakako vrijedi dobro razmisliti, jer se radi o veoma preciznim pitanjima, a promišljanjem se dolazi do istine.

Allahova ljubav nema granice ni kraja

لَيْسَ لِمَحَبَّتي … وَ لا غايَةٌ وَ لا نِهَايَةٌ. كُلَّما رَفَعْتُ لَهُمْ عِلْمًا، وَضَعْتُ لَهُمْ عِلْمًا

“Moja ljubav nema (…) ni granice, ni kraja. Davat ću im mnogo znanja.”

Predaje

Hammad ibn Bešir prenosi da je čuo kako je Imam Sadik, mir s njim, prenio riječi Poslanika, blagoslov i mir Božiji neka su s njim i njegovim: “Svevišnji Allah je rekao: ‘Ko ponizi Moga prijatelja, postavio je zasjedu da bi zaratio sa Mnom. Ničim Mi se Moj rob ne može približiti kao onim što sam mu stavio u obavezu. Zaista će Mi se on približavati dobrovoljnim djelima sve dok ga ne zavolim, a kada ga zavolim, postanem njegov sluh kojim sluša, i njegov pogled kojim gleda, i njegov jezik kojim govori, i njegova ruka kojom hvata, pa ako Me pozove, odazvat ću mu se, a ako od Mene zatraži, dat ću mu…’”[5]

U knjizi Musekkinu-l-fu'ad od Šehida Sanija, Allah uzdigao njegov položaj, u dijelu u kojem se prenose predaje vezane za Davuda, mir s njim, navedene su i riječi: “Allah je objavio nekima od veoma iskrenih: ‘Zaista među Mojim robovima ima onih koji me vole i koje Ja volim, koji čeznu za Mnom i za kojima Ja čeznem.” U nastavku predaje stoji da je Uzvišeni Allah rekao: “Prvo ću im dati troje: prije svega, dio Svoga svjetla ću usaditi u njihova srca pa će obavještavati o Meni kao što i Ja obavještavam o Njima…”[6]

Hafiz Bursi je rekao: “Prenosi se u kudsi hadisu da je Gospodar Svevišnji rekao: ‘Robe Moj, pokori Mi se, učinit ću da budeš poput Mene: Ja sam Živi Koji ne umire, učinit ću da i ti budeš živ i da ne umireš; Ja sam Imućni Koji ne siromaši, učinit ću da i ti budeš imućan i da ne siromašiš; šta god Ja poželim, tako i bude, a učinit ću da se desi i šta god ti poželiš.”[7]

Objašnjenje

Iz navedenih hadisa kudsi postale su jasne riječi Uzvišenog Allaha: “Moja ljubav nema (…) ni granice, ni kraja”, tj. dat ću onome koga volim Svoja savršenstva koja su beskrajna dok mu se ne razotkriju Moje tajne. Upravo je ovo značenje stizanja do položaja božanskog namjesništva (hilafet).

Moguće je da rečenica: “Davat ću im mnogo znanja”, zapravo pojašnjava da za Njegovu ljubav nema ni cilja ni kraja, u značenju da onome koga Uzvišeni Allah zavoli znanje nije nedostatno, nego se pred njim otkrivaju zbilje.

Izvor: Ali Se'adet Perver, Tajne s Miradža, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo,2012., sa arapskog preveli: Ensar Karaman i Akbaš Lutfi

[1] Hud, 106–108.

[2] Biharu-l-envar, sv. 95, str. 226.

[3] Isto, sv. 4, str. 66, predaja 7.

[4] Hud, 107–108.

[5] El-Kafi, sv. 2, str. 352, predaja 7.

[6] Biharu-l-envar, sv. 67, str. 26, predaja 28.

[7] El-Dževahiru-s-senijje, str. 361.