Imam Džafer Sadik o promjeni kible kod muslimana

Džabir ibn Hajjan reče: “Pošto si već spomenuo kiblu, želim te pitati nešto da bi se čvor u mojim prsima odriješio.”

Džafer Sadik reče: “Pitaj šta god hoćeš.”

Džabir onda kaza: “Želim te pitati zašto je Poslanik promijenio kiblu muslimana i rekao im da namaz obavljaju prema Kabi, dok su se dotad okretali na drugu stranu?”

Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, odgovori: “Poslanik je po naređenju Božijem promijenio kiblu muslimanima.”

Džabir upita: “A zašto je Bog promijenio kiblu muslimana? Zar nije Bog Znalac savršeni?”

Džafer Sadik reče: “On jeste Znalac savršeni.”

Džabir na to odgovori: “Pa, On, kao Znalac savršeni koji zna sve što će se dogoditi u nedoglednoj budućnosti, ne treba da mijenja svoju odluku. Promjena odluke u životu nas ljudi proizlazi iz našeg neznanja. Mi danas nešto odlučimo i počnemo to vršiti, a nakon nekoliko mjeseci ili nekoliko godina, stječemo iskustvo i shvatamo da smo pogriješili, pa onda mijenjamo svoju odluku i započinjemo drukčiji posao.

Međutim, Bog koji je Znalac savršeni ne griješi i nema potrebe za iskustvom kao mi ljudi. On poznaje sve u budućnosti nedoglednoj i svaka Njegova odluka postojana je i konačna. Pa zašto je onda promijenio Svoju odluku i preko Poslanika rekao muslimanima, koji su do tada obavljali namaz prema Kući svetoj, da se okrenu ka Kabi? A On sam prvo je bio rekao da namaz obavljaju prema Kući svetoj?!”

Džafer Sadik, mir neka je na nj, reče: “O Džabire, jedan dio tvojih razmišljanja ispravan je, ali drugi nije. I što je još gore, ti jednu razinu uopće nisi uzeo u obzir.”

Džabir upita: “Koju to razinu?

Džafer Sadik odgovori: “Drugi nivo su ljudi, znači ljudska vrsta. Ti nisi opazio da Bog Svevišnji propise vjere objavljuje ljudima, a ne mineralima u čijem životu ne dolazi do promjena. Stoga su vjerski propisi objavljeni ljudima preko Musaa drukčiji od propisa koji su ljudima objavljeni preko Poslanika našega.

Nema sumnje u Božije savršeno Znanje i u to da je On predvidio sve u budućnosti. Ali, kako se ljudska vrsta mijenja – a pod tim ne mislim na promjenu njihovih očiju, ušiju ili drugih dijelova tijela, već na promjene u njihovu djelovanju i načinu življenja – Bog Svevišnji je u doba svako objavio vjerske propise preko poslanika Njegovog u skladu sa zahtjevima životnog stanja ljudske vrste.

Bog je oduvijek znao da će se muslimanima odrediti da namaz obavljaju spram Kuće svete, a da će im onda reći da Kabu uzmu za svoju kiblu. Ono što ja i ti vidimo kao promjenu propisa Božijih, kod Boga je postojani propis, jer On je od prvog trena sve to predvidio.

Navest ću ti dva aprimjera, e da bi bolje shvatio ono što to govorim. Muha, koja se rađa polovicom proljeća, ako poživi do zime i suoči se s hladnoćom zimskom pomišlja da su se propisi na kojim svijet počiva promijenili. Ali, da li su za tebe i mene promijenili propisi svijeta?”

“Ne”, odgovori Džabir ibn Hajjan.

Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, nastavi: “Naravno, jer ti i ja predvidjeli smo da će nakon ljeta doći i zima i za nas nije došlo ni do kakve promjene u propisima svijeta.

Navest ću i drugi primjer. Pretpostavimo da imaš neki posjed i da neku osobu odabereš za nadzornika tog posjeda, ali da unaprijed odlučiš da osoba ta taj čovjek samo jednu godinu bude nadzornik. Nakon jedne godine ti ćeš mu oduzeti nadzorništvo i postaviti nekog drugog na njegovo mjesto. Kada ga po isteku godine obavijestiš da više nemaš potrebe za njegovim nadzorništvom, on će smatrati da si ti promijenio mišljenje, jer to smatra oprečnim s tvojom prethodnom odlukom. Ali, smatraš li ti opoziv jednog i namješetenje drugog nadzornika promjenom svoje odluke? Naravno da ne. Jer ti si od prvog dana bio odlučio da nakon što istekne godina dana smijeniš tog nadzornika i namjesto njega postaviš drugog.

I naredbe Božije koje nama izgledaju promjenjive i međusobno oprečne su ovakve. Bog je od prvog dana predvidio sve naredbe koje treba da se objave i za Njega ne postoji pojam oprečne odluke.”

Džabir ibn Hajjan reče: “Čvor moj se razriješio. Do danas je pitanje promjene kible muslimana za mene bilo teret koji mi je pritiskao dušu. Premda za mene više ne postoji ovaj čvor, ipak ću te pitati još nešto o ovome.”

“Pitaj.”, reče Džafer Sadik.

Onda Džabir upita: “Kakve je svrsishodnosti bilo u tome da Bog Svevišnji naredi Poslaniku da se muslimani nadalje okreću prema Kabi kada namaz obavljaju?”

Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, reče: “Kada je Poslanik otpočeo s poslanstvom svojim, muslimani su bili malobrojni i slabi, a Jevreji i kršćani mnogobrojni i jaki, pa su mogli naštetiti muslimanima. Bog Svevišnji je zato naredio muslimanima da namaz obavljaju okrenuti prema Kući svetoj, e da Jevreji i kršćani, koji ukazuju poštovanje Kući svetoj, ne ispolje zlobu prema muslimanima, da ih ne drže neprijateljima svojim i da se ne okrenu protiv njih.

Okretanje muslimana u namazu prema Kući svetoj u početku islama bila je osovina koja je držala muslimane uz Jevreje i kršćane i ta osovina je imala utjecaja. Tako Jevreji i kršćani, pošto su vidjeli da muslimani ne gaje neprijateljstvo prema njima, nisu proganjali muslimane. Ali, kasnije je, kao što znaš, došlo do sukoba između muslimana i Jevreja.”

Džabir ibn Hajjjan reče: “Mora da je tako kao što kažeš i da je okretanje muslimana u namazu prema Kući svetoj smirilo Jevreje i kršćane. Ali, kakve je svrhe bilo u tome da Bog Svevišnji potom naredi da muslimani obavljaju namaz okrenuti Kabi. Zar Bog nije mogao odrediti neko mjesto drugo za kiblu muslimana?”

Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, upita: “Znaš li kakvo je bilo stanje Ka’be prije nego je Poslanik naš, koji je bio iselio u Medinu, osvojio Mekku?”

Džabir odgovori: “Znam da je ona bila hram idola.”

“Ko je obožavao te idole?”, upita Džafer Sadik.

“Ljudi s Arabijskog poluotoka.”, odgovori Džabir ibn Hajjan.

Džafer Sadik onda upita: “Ko na Arabijskom pouotoku tad nije bio idolopoklonik?”

Džabir odgovori: “Niko osim Jevreja i malog broja kršćana.”

Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, reče: “Sva plemena s Arabijskog poluotoka imala su u Ka’bi svoje idole, pa je Ka’ba bila poštovana od svih Arapa. Kada je Poslanik rekao muslimanima da obavljaju namaz okrenuti prema Ka’bi, oni se tome nisu začudili, već bi se moglo reći da im je to palo lakše nego da se u namazu okreću prema Kući svetoj. Jer, od dana kada su naučili da razlučuju dobro od lošeg, oni su navikli da poštuju Ka’bu, pa je od strane muslimana s Arabijskog poluotoka promjena kible bila prihvaćena sa zadovoljstvom.”

Džabir na to reče: “Ali, islam nije ostao ograničen na Arabijski poluotok, već ga je nadmašio i proširio se na zapadu i istoku.”

“Baš tako.”, reče Džafer Sadik.

Džabir onda reče: “Ka’ba, međutim, nije bila poštovana od strane naroda koji nisu bili Arapi.”

Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, odgovori. “Pošto je Poslanik po zapovijedi Božijoj Ka’bu učinio kiblom muslimana, i drugi narodi, oni koji nisu bili Arapi ali su prihvatili islam, osjećali su poštovanje prema Ka’bi. Okretanje klanjača prilikom namaza prema Ka’bi dalo je islamu jednu veliku duhovnu središnjicu kakva nije postojala u prijašnjim vjerama. Danas se musliman na Istoku okreće u namazu Ka’bi, baš kao što to čini i musliman na Zapadu.”

Džabir ibn Hajjan upita: “Ima li ta središnjica neke veće važnosti od toga da muslimani radi hadždža odlaze u Mekku i tamo se okupljaju?”

Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, odgovori: “Središnjost Ka’be u smislu da je ona kibla ima veće duhovne koristi od hadždža. Jer mnogi muslimani, zato što nemaju dovoljno materijalnih sredstava ili se plaše da na putovanju ne stradaju od drumskih razbojnika, ne mogu za cijeli život niti jedanput otići do Mekke. Ali, svaki musliman, bilo gdje u svijetu da se nalazi, obavlja u toku dana i noći pet puta namaz okrećući se prema Ka’bi. Pogledi svih muslimana svijeta sreću se u Ka’bi, pa kao da muslimani svijeta svakog dana pet puta gledaju jedni u druge. Kao da se glasovi svih muslimana tamo sreću, ili kao da se u Ka’bi čuju tekbiri muslimana s Istoka i Zapada. Takva središnjica nije postojala u pređašnjim vjerama niti će ikad više postojati, jer islam je posljednja vjera koju je Bog Svevišnji uspostavio za čovjeka te nakon islama neće doći druga vjera nebeska. Ko god da se nakon islama javi s pozivom poslaničkim, taj je lažni poslanik. On nije poslan od Boga Svevišnjeg, već šalje sam sebe.”

Džabir onda upita: “Zašto neki ljudi ubijaju sami sebe?”

Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, reče: “Oni koji vrše samoubistvo nemaju vjere u Boga, jer onaj ko vjeruje neće se ubiti. Siguran sam da do danas nisi vidio muslimana koji vjeruje, a da je izvršio samoubistvo. Muslimani vode džihad i bivaju ubijeni, ali ne namoče ruke krvlju vlastitom.

Pored nemanja vjere, ono što ljude neke potiče na samoubistvo jeste to što kod takvih oslabi volja za životom. Rekao sam ti već da je najsnažnija volja kod svih živih bića upravo volja za opstankom odnosno življenjem. Ta želja ljude potiče na rad, na traženje supružnika i izgradnju doma za sebe, djecu i ženu. Kod osoba nekih koje nemaju vjere slabi volja za životom, a slabljenje volje za životom ima nekoliko razloga. Jedan od tih razloga je lijenost, i to takva da čovjek postane tako lijen da ne može ništa raditi. Kada se u njemu javi lijenost, ona stvara beznađe, a beznađe ga tjera na to da ruke umrlja vlastitom krvlju.

Drugi razlog slabljenja volje za životom jeste kocka, što spada u stvari nam vjerom zabranjene. Kocka čini da čovjek za kratko vrijeme izgubi sve što posjeduje, pa kada vidi da je brzo izgubio plodove cijelog svog života, beznađe ga tako nadvlada da on počini samoubistvo.

Naredni razlog slabljenja volje za životom jeste ludilo, što je obično naslijedno i posljedica je odavanja alkoholu od strane predaka. Zato takva vrsta ludila ne postoji među muslimanima, jer muslimani ne piju alkohol, od čega bi potomstvo njihovo obolijevalo od iluzija u mozgu. Međutim, kod naroda kojima je pijenje alkohola običaj, moguće je da njihovo potomstvo oboli od dvije bolesti: privida i paralize lica.

Ludilo potječe od stalnog pijanstva predaka njihovih, tako da kod nekih osoba ponekad bez ikakvog razloga nestaje volje za življenjem, tako da onaj ko je obolio od ludila takvog mrzi samoga sebe, dotle da počne smatrati kako mora biti ubijen, pa zato diže ruku na sebe samog.

Još jedan razlog zbog koga kod nekih ljudi slabi volja za životom jeste materijalna propast. Ako musliman vjernik i propadne materijalno, budući se on uzdaje u Boga Svevišnjeg, neće ni pomisliti na samoubistvo. Međutim, kada oni koji nemaju vjere dožive materijalnu propast, moguće je da izgube volju za življenjem i počnu smjerati zlo vlastitom životu.

Među razlozima koji uzrokuju slabljenje volje za životom najčešća je lijenost. Većina onih koji sežu za samoubistvom su ljenjivci. Kada bi neko mogao prodrijeti u njihovu svijest tako da ih upozna onakve kakvi oni jesu, shvatio bi da je glavni uzrok koji snaži njihovu ideju o samoubistvu upravo lijenost. Jedna od svrha islamskih propisa jeste i to da čuvaju ljude daleko od lijenosti.

O Džabire, čovjek po prirodi svojoj traži odmor i po naravi nema volje za radom. Svaki čovjek voli spavati u ranu zoru, onda kada je san najslađi. Međutim, vjera islam duži ga da obavi namaz prije izlaska Sunca, a ta obaveza ima velikog utjecaja u uzdržavanju muslimana od lijenosti. Nakon što musliman obavi svoj jutarnji namaz, spreman je za obavljanje dnevnih poslova. I ostala četiri namaza isto su tako obaveza koja muslimana, muškarca ili ženu, odvraća od lijenosti.”

Džabir onda reče: “Od indijskih trgovaca koji dolaze u Džidu čuo sam da Indijci imaju tri božanstva. Znaš li imena božanstava njihovih?”

Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, kaza : “U indijskom jeziku to troje zovu se Brama, Višna i Šiva.”

Džabir reče: “Čudim se tome što ono umjesto jednoboštva štuju tri božanstva.”

Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, odgovori: “Pošto u svijesti svojoj nisu mogli prihvatiti Riječ Boga, Jedinog i Istinitog, stvorili su tri božanstva te njih štuju. Oni vjeruju da je Brama božanstvo koje je stvorilo svijet, pa opisuju i kako je to svijet stvoren od Brame. Ukratko, kažu da je Brama dahom svojim stvorio svijet, a nakon što je svijet stvoren, njegov čuvar postalo je drugo božanstvo koje se zove Višna. A treće božanstvo Indijaca je Šiva, i on je božanstvo smrti i nestanka. Ono što prvo božanstvo stvara, treće božanstvo rastvara i ništi. Božanstvo drugo, premda je čuvar svijeta, ne može spriječiti božanstvo treće u djelu njegovu i preduprijediti smrt i nestanak.”

Džabir upita: “Pa zašto je onda Indijcima bilo nužno da u svojoj svijesti stvore božanstvo koje zovu Višna? Jer, nužnost tog božanstva ogleda se, dakle, u tome što ono čuva svijet, ali kad već nije sposobno da svijet i očuva, budući da Šiva sve uništava, bolje bi bilo da i nema takvog božanstva. Razumno bi bilo da Indijci imaju dva božanstva, Bramu i Višnu.”

Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, odgovori: “Ideja koja uzrokuje da Indijci vjeruju u Višnu potječe otuda što smatraju kako mora postojati božanstvo koje uzdržava i čuva svijet u trenutnom stanju. Ti, o Džabire, shvataš da vjerovanje Indijaca u tri božanstva nužno podrazumijeva i sukob između tih božanstava. Jer, ono što Brama stvara, Šiva rastvara i usmrćuje živa bića. Uz to, Višna mora biti u stalnom sukobu sa Šivom, jer Šiva nastoji da uništi ono što je prvo božanstvo stvorilo, a Višna ne dopušta da Šiva u tome i uspije. Ipak, Višna u tom sukobu stalno gubi, a Šiva čini ono što hoće.

Osim toga, razlog za postojanje ovog božanstva leži i u tome što su Indijci smatrali da između božanstva koje sve stvara i onog koje sve rastvara mora postojati posrednik kako stvarateljsko i rastvarateljsko božanstvo ne bi bili u izravnoj vezi. Jer, kada bi među njima postojala izravna veza, bilo bi moguće da se međusobno unište, pa niti bi šta nastajalo niti bi nestajalo.”

Džabir reče: “Kada razmišljam o tome da sam jednobožac, ja osjećam ponos. U mom jednobožačkom učenju ne postoji ovakve oprečnosti.”

Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, reče mu: “U jednobožačkim vjerama Stvoritelj i Održavatelj svijeta je jedan. On i usmrćuje, ali ne zato da bi uništio, već da bi promijenio oblik nečemu. U islamskom učenju postoji proživljenje, i vjera da će čovjek će biti oživljen i povraćen spada u temelje vjerovanja.”

Izvor: Imam Džafer Sadik, Kapije znanja- rasprava o postojanju Božijem, Dobra Knjiga, Sarajevo, 2009., prijevod Muamer Kodrić