Upoznavanje s poslaničkom školom

U svijetu u kojem  bivstvujemo nikad nismo čuli da postoji organizacija ili vlada koja je sama sebi prepuštena niti uređaji kojima niko ne upravlja. Ljudsko rasuđivanje i inteligencija ne mogu prihvatiti društvene institucije bez vođe ili vladara a nijedan mislilac neće prihvatiti bilo koju organizacionu formu bez odgovornog lidera.

S obzirom na to, razum i logika ističu potrebu za odgovornim liderom čak i za najmanju društvenu jedinicu; kako može čovječanstvo u cjelini postizati osnovne ciljeve kojima stremi, ili dosezati uzvišene vrijednosti koje mu dolikuju, bez odgovornog vođe ili šefa?

U sistemu stvaranja Stvoritelj nije uskratio ništa od onoga što je potrebno bilo kojem biću da napreduje i postigne odgovarajući stepen savršenosti. On je podario neophodna sredstva i pomagala i dao ih na raspolaganje svemu postojećem; u svakom dijelu kreacije svim živim bićima podario je sve ono što im je potrebno za život. Kako se onda može vjerovati da u legislativnom sistemu treba spriječiti slanje poslanika, koji imaju tako osjetljivu i višestruku ulogu u ljudskom razvoju, ili je možda On trebao ostati ravnodušan prema ovom temeljnom stubu?

Osim toga, može li bilo koja inteligentna osoba prihvatiti da ogromni spektar živih i neživih bića, sa svim čudesnim manifestacijama života, treba da bude zasnovan na besciljnosti i besmislenosti? Je li moguće pripisati takav iracionalan čin Uzvišenom Tvorcu?

Ovdje je uzeto u obzir i pitanje nagrade i kažnjavanja u tačno određenom obliku.

Uvjerljiv naučni princip jeste da svrsishodnost prati ljudski život, njegove misli i volju. Nije moguće da jedno mudro biće treba svjesno poduzimati akcije u kojima ne postoji cilj ili svrha.

Pored činjenice da ljudsko biće instinktivno posmatra besciljni čin kao nešto što je nespojivo s mudrošću i inteligencijom, ono lahko može shvatiti da se svim atomima u svijetu bića sistemski upravlja. Kao što uređenost života proizlazi iz znanja i mudrosti Stvoritelja, isto se može reći i o svrsi cjelokupnog spektra bića, uključujući i čovjekovo postojanje.

Da li je Bog ravnodušan prema sudbini ljudi? Je li ih prepustio njima samima tako da mogu jedni drugima krv prolijevati, činiti zločine koje požele i pretvoriti svijet u pakao?

Bog, Koji ne uskraćuje ništa, a da bi svako stvorenje postiglo svoje savršenstvo, nije ravnodušan prema čovjeku, koji treba da postigne stepen savršenosti koji mu odgovara. Naprotiv, onako kako On usmjerava čovjeka ka materijalnom savršenstvu pomoću njegovog instinkta, tako ga vodi ka njegovom istinskom savršenstvu  putem urođenog vođstva i pomoću zakonodavnog uputstva, a urođena orijentacija zahtijeva pomoć kada se suočava s vlastitim instinktima.

Kur'an kaže da će Bog pomoći objema grupama, onoj koja se predala ovom svijetu kao i onoj koja želi budući svijet, tako da niko ne treba ostati lišen milosti i velikodušnosti svog Gospodara. (17:18, 19)

Ako bi ljudsko biće bilo zanemareno i prepušteno u ovom svijetu  vlastitim nadanjima, svako bi sudio na osnovu  vlastitog temperamenta i ukusa. Uradio bi sve što bi smatrao prijatnim u skladu s vlastitim sklonostima. Svaki bi pojedinac slijedio svoj put kako bi osigurao svoje interese, a rezultat bi bio sukob želja i interesa, što bi dovelo do razaranja individualnih i društvenih odnosa i beskrajne korupcije i anarhije.

Francuski naučnik Emil Dermenghem u svojoj knjizi Život Muhameda piše: “Poslanici su jednako potrebni svijetu kao i korisne i čudesne sile prirode kao što su sunce, padavine, zimske oluje, koje će suhom neplodnom zemljištu dati svježinu i zelen.“

Veličina i utemeljenost ovakvih događaja  očita je iz njihovih rezultata: unutrašnji kapaciteti koji su dobili snagu i samopouzdanje, srca koja su pronašla mir, volja koja je ojačala, meteži koji su se smirili, nemoral koji je izliječen i konačno, molitve koje su uzdignute na nebo.[1]

Iz Kur'ana se može zaključiti da je jedna od zadaća poslanika ukloniti razlike među ljudima i očistiti ih. Časni Kur'an kaže:

Svi ljudi su sačinjavali jednu zajednicu, i Allah je slao vjerovjesnike da donose radosne vijesti i opomene, i po njima je slao Knjigu, samu istinu, da se po njoj sudi ljudima u onome u čemu se oni ne bi slagali. A povod neslaganju bila je međusobna zavist, baš od onih kojima je data Knjiga, i to kada su im već bili došli jasni dokazi; i onda bi Allah, voljom Svojom, uputio vjernike da shvate pravu istinu o onome u čemu se nisu slagali. – A Allah ukazuje na Pravi put onome kome On hoće. (2:213)

On je neukima poslao Poslanika, jednog između njih, da im ajete Njegove kazuje i da ih očisti i da ih Knjizi i mudrosti nauči, jer su prije bili u očitoj zabludi. (62:2)

Gospodaru naš, pošalji im Poslanika, jednog od njih, koji će im ajete Tvoje kazivati i Knjizi ih i mudrosti učiti i očistiti ih, jer Ti si, uistinu, silan i mudar! (2:129)

Poslanici su došli da ljudima prenesu Božansko znanje, bez ikakvih iluzija i dilema. Došli su da ljudima objave niz istina koje niti jedna osoba nikada ne bi postigla bez njihove pomoći, posebno u pitanjima koja nadilaze prirodna područja, kao što su smrt, berzah (svijet od momenta smrti do svekolikog proživljenja) i Sudnji dan.

U školama teološke misli, način mišljenja koji je osnova vjerovanja i akcije, poznavanje materijalnih i duhovnih dimenzija ljudske egzistencije leži u granicama sposobnosti ljudskog bića koje ih percepira, jer ljudsko biće pristupa istinskoj sreći, a njegov rast i uspon postaju mogući samo onda kada su njegove konstantne i temeljne potrebe prepoznate, očuvane i zadovoljene na uravnotežen način.

Jedna od osnovnih misija poslanika jeste da ljudsku prirodu, koja je sklona pretjerivanju i koja je uzrok ljudske muke, dovede pod kontrolu, kako bi se smirile buntovničke tendencije. Tako vidimo da u školi poslanika zadovoljstva nisu negirana niti je njihova vrijednost negirana.

Vrhunski ideal poslanika, koji su izvor vrlina i ljudske etike, jeste izliječiti i odgojiti ljudski duh kako bi se dokučile više istine te ga usmjeriti prema etičkim vrijednostima.

Putem zbiljskog i mudrog odgajanja ljudskog bića koji se dobiva od poslanika, čovjek napreduje na putu koji vodi ka beskonačnosti i distancira se od otuđenja i duševne poremećenosti. Naravno, oni koji uspostavljaju takav akcioni program trebalo bi da budu izabrani s prijestolja moći Onoga Koji je svjestan svih misterija stvaranja ljudskog bića kao i potreba njegove duše.

Odabir poslanika zasnovan je na činjenici da su oni savršeni primjer moći i sposobnosti ljudskih bića. Kako bi se egzistencijalno uzdigli, kako bi izliječili svoje duše i postigli istinsku sreću, ljudska bića neminovno moraju ući u sferu poslaničkih učenja; tek tada se njihova humana priroda može u potpunosti ostvariti.

Čovjek u ovom svijetu nije napušten niti Bog želi da sudbinu ljudskog bića povjeri svojeglavim tlačiteljima, koji zabadanjem svojih otrovnih kandži u duh i um ljudskog bića započinju eksploataciju čovječanstva porobljavajući njegovog um tako što će čovječanstvo biti lišeno istinskog napretka i biti usmjereno ka  lažnim i bezvrijednim ciljevima.

S obzirom na to da su intelektualni i religiozni kriteriji oduvijek igrali odlučujuću ulogu u ljudskom životu te da su predstavljali izuzetno efikasan faktor u njegovom oblikovanju, poslanici su uvijek započinjali svoju misiju upravo u ovoj oblasti. Zbog toga što su intelektualni kriteriji društva obično utemeljeni na nepoznavanju Božanskog vođstva, oni su ukidali te kriterije i postavljali nove, pozitivne i plodonosne, koji bi ih zamijenili.

U tom smislu, poslanici su pravi historijski revolucionari.

Sijajući u mraku, oni su došli da se bore protiv izvora korumpiranih uvjerenja i odvođenja u zabludu te da vode najsvetije i najljepše manifestacije ljudskog duha ka njegovom istinitom i pravom smjeru. Oni spašavaju ljudsko biće od sramnih oblika bogosluženja koje nije dostojno njegovog visokog egzistencijalnog položaja i udaljavaju ga od svih oblika pogrešne misli i zastranjenja koja se javljaju u njegovoj potrazi za Bogom i nanose mu štetu.

Oni ga izvode iz neznanja u područje svjetlosti i opažanja, jer svi putevi istinske sreće i spasenja vode ka svjedočenju Božije jednote.

Istovremeno, poslanici garantuju slobodu ljudskog bića u prihvatanju vjerovanja; slobodan je u ispoljavanju svoje volje prihvatanjem nevjerovanja ili vjerovanja. Kur'an kaže:

I reci: ‘Istina dolazi od Gospodara vašeg, pa ko hoće – neka vjeruje, a ko hoće – neka ne vjeruje!’ (18:29)

Kur'an kategorički odbacuje nametanje vjerovanja rekavši sljedeće:

Nema prisilnog prihvatanja vjere. (2:256)

Ako pomno ispitamo sadržaj poslaničkih učenja koji određuju metod slijeđenja, vidjet ćemo da je njihov jedini cilj bio usmjeravanje ljudi ka blaženstvu i sreći.

Budući da Bog gleda na svoje sluge blagonaklono, On izabire poslanike, najsavršenije od ljudskih bića, koji prvo ulaze u sferu ljudske misli i vjerovanja, stvarajući tamo ogromnu pozitivnu energiju, a zatim ulaze u sferu djelovanja i etike, kako bi odvratili pažnju ljudskog bića od svijeta materije ka onom koje nadilazi taj domen.

Na taj način oni oslobađaju ljudsko biće od sramotnih i ponižavajućih bogova kao i od opčinjenosti ovim svijetom i njegovim pojavama. Oni pročišćavaju njihove umove i srca i vezuju ih za izvor nade i milosti koji donose mir njihovim dušama.

Kada čovek prizna svoje porijeklo vjerujući u nevidljive sile koje leže izvan materijalnog svijeta, on uči napredovati ka savršenstvu od Bogom datih, izabranih vođa na putu do istine, jer oni su ti koji ljudskom društvu ukazuju na njegovo porijeklo i na savršeni cilj za koji se mora boriti. Tada se čovjek trudi da svim svojim naporima stigne do Boga jer je On uzvišeni cilj svih bića pa se obraća svom Gospodaru na sljedeći način:

I oni govore: ‘Čujemo i pokoravamo se; oprosti nam, Gospodaru naš; Tebi ćemo se vratiti.’ (2:285)

Zapovjednik vjernika Ali, mir s njim, kaže: „Bog je poslao poslanike da uklone vela koja pokrivaju urođenu čovjekovu prirodu i iznjedre misaone riznice koje su skrovite u njemu.“[2]

On također kaže u prvoj besjedi u Nehdžu-l-belagi:

Iz potomstva njegova Uzvišeni je izabrao vjerovjesnike i uzeo jamstvo njihovo za objavu Svoju i za nošenje poruke Božije kao obavezu njihovu. Tokom vremena mnogi su ljudi iznevjerili povjerenje Božije, zanemarili pravo Njegovo i pomiješali utvare zajedno s Njim. Šejtan ih je odvratio od poznavanja Njega i držao daleko od služenja Njemu.

Onda im je Allah uputio poslanike Svoje i niz vjerovjesnika Svojih da bi ispunili prisegu Stvaranja Prvotnog, da bi ih podsjetili na dar Njegov zaboravljeni da bi ih potakli poučavanjem, da bi im otkrili skrivena svjetla spoznaje, da bi im pokazali znake svemoći Njegove: nebesa uzdignuta nad njima, zemlju rasprostrtu  pod njima, sredstva za život kojima su opskrbljeni, smrt koja ih zaustavlja, poteškoće koje ih troše i nezgode koje se nad njima smjenjuju.     

Škola misli koju su ustanovili poslanici sadrži specifičan pogled na svijet i društvo koji postavlja ljudsku misao na posebno mjesto. Tumačenje svijeta i zbilje života bez sumnje je faktor koji određuje široku oblast čovjekovih aktivnosti i napora.

Osnovni princip prve lekcije svih nebeskih (monoteističkih) religija jeste Božije jedinstvo (tevhid). Poslanici su na početku svojih misija isticali princip Božijeg jedinstva tražeći time oslobađanje ljudske misli iz ropstva iluzija i ponižavajućeg potčinjavanja lažnim i nečasnim božanstvima.

U kratkom periodu svoje misije poslanici su prenijeli Božansku poruku svim društvenim klasama, ljudima i ženama, starim i mladim, vladarima i moćnim. Oni su se trudili da pokidaju okove ropstva te da pocijepaju zastave neznanja koje su sputavale mišljenje i intelekt ljudskog bića. Putem monoteizma pokušali su unaprijediti društvo i očistiti duh svih naroda od svega drugog osim od Allaha.

Za razliku od filozofa, Božiji poslanici nisu se zadovoljili odgajanjem ljudskih misli. Njihovi napori u prenošenju poruke Božijeg jedinstva protežu se do ljudskih srca. Nakon pročišćenja njihovog intelekta, srca bi im bila ispunjena istinskom ljubavlju kao neminovna posljedica duhovnog uspona.

To je prava ljubav koja podstiče ljudska bića na dinamičan i strastan pokret i čini od njih kreativne ličnosti pune entuzijazma. Strasna ljubav prema Beskrajnom Izvoru postojanja  pokretačka je snaga ljudskog življenja; ako se ona oduzme ljudskom biću, ono će biti svedeno na beživotnu, nepokretnu formu.

Princip Božanskog jedinstva oslikava strukturu društva u kojoj se odolijeva utjecajima drugih društava i nadjačava ih, poštivajući oboje, svoje unutrašnje i vanjske odnose. On stvara duboku strukturalnu promjenu u svakom društvu koje ga prihvata tako da može reformisati i pojedinca i društvo. Nijedan drugi pokret u ljudskoj historiji ne može se uporediti s njim.

Osim toga što objašnjava odnos ljudskog bića s Izvorom bića, ograničavajući se na obožavanje samo jednog Boga, Koji je apsolutni vladar i vlasnik svih stvari, on također određuje ekonomske, političke i pravne odnose među ljudskim bićima.

Riječ misija (ba'set)  termin je koji objašnjava osjećaj prenošenja energije, brze akcije i neumornog napora i koristi se u islamskim tekstovima da odredi funkciju poslanika. Nijedna bolja ili preciznija riječ ne može se naći za označavanje fundamentalnog pokreta koji su donijeli poslanici.

Jedinstvo suvereniteta potječe od jedinstva Stvoritelja jer je On jedini autoritet za oblikovanje zakona i izdavanje naredbi, Njegova jedinstvena suština. To je isključivo pravo Stvoritelja Koji naređuje i zabranjuje i zbog toga doktrina Božijeg jedinstva nužno znači da niko drugi osim Boga nema suverenu vlast i ne može samostalno izdavati zakone.

Potpuno razumijevanje Božanskog jedinstva nadilazi priznanje da svijet ima samo jednog Tvorca. Također, moramo priznati i da postoji samo jedan Suveren i samo jedan Zakonodavac, a upravo taj koncept dovodi do okončanja tiranije represivnih i samovoljnih vladara.

Ko tvrdi da posjeduje suverenitet i moć koja potječe od njega samoga u stvarnosti je potvrdio izvjesno božanstvo, jer je jedna od indikacija politeizma da ljudsko biće zamisli da ono posjeduje suverenitet i bezuvjetno pravo na donošenje zakona. Ovo je u suprotnosti s Božanskim jedinstvom i temeljnim verovanjem religije. Osnovna misija i briga nebeskih religija jeste da propagira pravo značenje Božanskog jedinstva kako bi se oslobodio ljudski rod i spasio od ropstva nepravedne i samovoljne vladavine putem svog uvjerenja u jedinost Boga.

Da nije bilo izuzetne dubine i religijske sveobuhvatnosti i da nije bilo svrsishodnog kretanja poslanika i njihovog poziva na svjesnost i percepciju, uvjeti ljudskih društava nikada  ne bi bili izmijenjeni. Danas ne bi bilo ni traga čovječanstvu i mi ne bismo imali put koji vodi ka položaju istinske ljubavi.

U toku ljudske historije samo je religija bila u stanju da svojom sveobuhvatnošću i univerzalnošću pomogne ljudima, da povede mase i da odigra odlučujuću ulogu u njihovom vođenju ka usponu i napretku.

Nijedna dimenzija ljudskog postojanja nije ostala netaknuta pozitivnim utjecajem poslanika, a njihov utjecaj čak i na formiranje i rast ljudskog znanja bio je veoma širok. Ako ispitamo historiju misija poslanika i brz, nevjerovatan i neusporediv rast njihovih pokreta, vidjet ćemo da su poslanici više nego iko drugi služili kao izvor dubokih intelektualnih promjena i transformacije društva. Oni su bili ti koji su udahnuli u formu humanizma duh bratstva, ljubavi i filantropije i koji su podučili ljudska bića kulturi pravde, mira i jedinstva.

Bog je pripisao sebi pomirenje srca i uspostavljanje solidarnosti koja je nastala kao rezultat islama i napora plemenitog Poslanika:

On te podržava Svojom pomoći i vjernicima, i On je sjedinio srca njihova. Da si ti potrošio sve ono što na Zemlji postoji, ti ne bi sjedinio srca njihova, ali ih je Allah sjedinio – On je zaista silan i mudar. (8:62,63)

Poslanik Davud, mir s njim, bio je u stanju da uspostavi najpravedniju od svih mogućih pravosudnih i političkih struktura, na osnovu Božanske poruke koju je primio. Kur'an kaže:

O Davude, Mi smo te namjesnikom na Zemlji učinili, zato sudi ljudima po pravdi i ne povodi se za strašću da te ne odvede s Allahova puta; one koji skreću s Allahova puta čeka teška patnja na onome svijetu zato što su zaboravljali na Dan u kome će se račun polagati. (38:26)

Slavni historičar Will Durant kaže: “Religija daruje društvu i državi duboku i izvanrednu moć i kapacitet. Obredi i religiozna praksa daruju duši spokoj, povezuju generacije i upućuju pojedince jedne na druge, čime se ojačava tijelo društva.“[3]

Ako se takav Božanski pokret nije dogodio u ljudskoj historiji, čovječanstvo bi vječno bilo zapreteno u zablude i poniženja i nikada ne bi moglo da uđe u područje vrlina i savršenstva. Čak i one osobe koje poriču poslanike na neki način su imale koristi od blagoslovljenog naslijeđa tih ljudi, od velikih kulturnih dostignuća koje su sa sobom donijeli i uveliko oblikovali ljudsku historiju.

Štaviše, postoji duboka i apsolutna veza između kretanja poslanika i znanja u apsolutnom smislu. Ovi periodi u kojima su historijske pokrete predvodili ljudi usko povezani sa samim Bogom, bili su u pogledu naučnog napretka među najsjajnijim epohama ljudske historije.

Autentična učenja škola teoloških misli, zajedno s temama i principima koje su one propagirale, postavile su teorijsku i praktičnu osnovu za odgovarajuće društvene odnose koji omogućavaju napredovanje nauka. Brojni su oni filozofi i naučnici širom svijeta čije je duboko shvatanje i promišljanje inspirisano poslanicima, koje ih je odvelo do Božijeg jedinstva.

Izvor: Sayyid Mujtaba Musavi Lari, The Seal of the Prophets and His Message, prijevod na bosanski jezik Elmedin Karaman.

[1] Mas'aleyi Vahy.

[2]  Allame Medžlisi, Bihar al-Anvar, sv. 11, str. 60.

[3]Will Durant, Historija civilizacije.