Historijat argumenta iz dizajna

Prvi mislilac koji je govorio o svrsi i cilju prirode i svijeta bio je Aristotel. Prve filozofske knjige u kojima se pojavljuje argument iz dizajna potječu iz antičke Grčke. Posebno važno djelo u tom smislu je Platonov (427–347. pr. n. e.) Timaj . U ranoj srednjovjekovnoj Evropi, sveti Augustin (354–430) bio je najvažniji filozof koji je izložio ovaj argument.

Averroes (Ibn Rushd), priznati filozof iz muslimanske Španije, bio je prvi koji je preveo Aristotelova djela na latinski jezik. Proširio je Aristotelovu raspravu o telosu (svrsi) u svijetu. Također, Abu Nasr al-Farabi (870–950), jedan od najranijih muslimanskih filozofa, čija je uloga bila ključna u oblikovanju smjera islamske filozofije, napisao je opsežan korpus tekstova posvećenih izlaganju Aristotelovih djela i drugih grčkih filozofa, uspješno uvodeći širi krug mislilaca u helensko razmišljanje. Njegova djela svjedoče o dubokom znanju i originalnom razmišljanju. Ibn Sina (980–1037), poznat kao Avicenna na latinskom Zapadu, argumentirano najpoznatiji muslimanski filozof, slijedeći stope svog prethodnika Farabija, ostvario je velika postignuća komentirajući i kritizirajući Platonovu i Aristotelovu filozofiju, obogaćujući time filozofsku tradiciju svojim plodnim i originalnim načinom razmišljanja.

Sveti Toma Akvinski (1224/5 –1274) u kasnom srednjem vijeku temeljito je razmatrao ovaj argument, uključujući ga kao peti od svojih “pet putova”. U nedavnoj povijesti, jedno od najpoznatijih pojašnjenja ovog argumenta može se pronaći u djelu Natural Theology Williama Paleya (1743–1805). Slijedeći Paleya, Frederick Robert Tennant i Richard Swinburne dva su savremena filozofa koji podržavaju argument iz dizajna kao legitimno razmišljanje za dokazivanje Božijeg postojanja. Naposljetku, John Barrow i Frank Tipler nude novu formulaciju ovog argumenta.

Ovo je bio sažet pregled razvoja argumenta iz dizajna u zapadnom svijetu. Istočni teolozi i filozofi također su iskazali veliki interes za ovaj argument o postojanju Boga. Neki od istaknutih muslimanskih teologa i filozofa koji su iznijeli ovaj argument u povijesti islamske teologije uključuju Ebu Jusufa Kindija (801–873), Ebu Bekra Bakilianija (11. stoljeće), Ebu Hamida (Muhammada) Gazalija (1058–1111), Fahru Razija (1149–1209), Nasrudidna Tusija (1201–1274), Taftazanija (1322–1390) i Abdurazzaka Lahidžija (17. stoljeće). Među savremenim islamskim učenjacima treba spomenuti ajatollaha Mutaharija (1920–1979), ajatollaha Subhanija (1930) i ajatollaha Džavadi Amulija (1933) zbog njihovog temeljitog razmatranja ovog argumenta i daljnjeg razvoja stajališta svojih prethodnika.

Izvor: Shomali, Mohammad Ali, Islamska vjerovanja, Izdavaštvo ” Mulla Sadra” d.o.o.,2025.,  prevela: Amina Čorak