El-Kindi

Ebu Jusuf Jakub ibn Ishak El-Kindi, poznat pod nadimkom “Arapski filozof”, među poznatim je filozofima islamskog svijeta. Filozofska misao El-Kindija zasniva se na peripatetičkoj filozofiji.

El-Kindi je bio porijeklom iz plemena Kinde, koje je nastanjivalo južni dio Arabijskog poluostrva i koje je u civilizacijskom pogledu bilo naprednije od ostalih plemena tog područja. Značajan broj pripadnika ovog plemena kasnije je emigrirao u Irak (Babilon) i u toj zemlji proveo duži period. El-Kindi se rodio u Kufi krajem drugog hidžretskog stoljeća. Njegov otac, Ishak ibn Sabah, u doba vladavine abbasidskih halifa El-Mahdija i Haruna Er-Rešida bio je namjesnik Kufe, a njegovi pradjedovi su vladali plemenom Kinde i južnim područjima Arabijskog poluostrva.

Tačan datum rođenja i smrti El-Kindija nam nije poznat, jedino znamo  da se rodio oko 185. h. g., a preovladava mišljenje da je na drugi svijet preselio 252. h. g.[1]

Kao i u vezi sa njegovim rođenjem i preseljenjem, informacije koje posjedujemo u vezi sa obrazovanjem, odgojnom pozadinom i moralnim osobenostima El-Kindija su oskudne. Po svemu sudeći, on se preselio iz Kufe u Basru i u Basri, a potom i u Bagdadu, dakle u kulturnim centrima svoga vremena, učio neke nauke. Nije nam poznato do kada je El–Kindi ostao na dvoru halife i kakav je položaj imao.

Nakon “prevodilačke revolucije”, El-Kindi je napisao prva originalna filozofska djela u islamskom svijetu. Ubrajao se među ličnosti koje su podupirale i pomagale prevodilački pokret i bile zagovornici ulaska grčkih i indijskih djela u islamski svijet. Smatra se da je bio prvi muslimanski filozof; međutim, u raspravi o El-Farabiju bit će potrebno još jednom osvrnuti se i razmotriti pitanje da li je El-Kindi utemeljitelj islamske filozofije ili je to ipak El-Farabi.

Nisu nam poznati njegovi učitelji, ali možemo navesti imena učenjaka za koje se zna da su bili njegovi učenici, kao Ebu-l-Abbas Ahmed ibn Tajjib Sarhasi (rođen 286. h. g.), Ebu Jezid Ahmed ibn Sehl Balhi (rođen 322. h. g.) i Ebu Ma’šar Balhi (rođen 272. h. g.).

El-Kindi je potkraj svoga života bio izgnan iz palate abbasidskih halifa, tokom vladavine Mutevekkila oduzeti su mu svi njegovi spisi i knjige, a i njegova lična biblioteka je bila zaplijenjena. Biografi mu obično pripisuju pretjeranu štedljivost. Naprimjer, El-Džahiz (rođen 255. h. g.), mu’tezilijski spisatelj, u  svom djelu El-Buhala’, koje je napisano malo prije El-Kindijeve smrti, donosi nam vijesti o njegovoj škrtosti. I kasniji autori, kao npr. Ibn Ebi Usajbi’a, isto tako pripisuju El-Kindiju određene riječi i govore u kojima on pravda štedljivost i kao vrlini upućuje joj riječi hvale. Međutim, ovakve riječi su se uvijek pripisivale književnicima i zaljubljenicima u spoznaju istina, te ih se nipošto ne može držati pouzdanim i vrijednim pažnje.[2]

El-Kindi je i autor rječnika pod naslovom Risaletu fı hududi-l-ešja’ ve rusumiha, tj. Poslanica o definicijama i deskripcijama stvari, koji je prvi filozofski rječnik na arapskom jeziku u islamskom svijetu.[3] Iako su El-Kindiju prijevodi brojnih filozofskih djela pripisani i greškom, mi ga nastavljamo smatrati prvim autorom arapskih stručnih termina koji su stajali naspram grčkih filozofskih izraza, a također i prvim znanstvenim redaktorom islamskog svijeta. Naime, činjenica je da on nije nikada

izravno pristupio prevođenju tekstova, ali mnoga bitna filozofska djela prevedena su na arapski jezik na njegov zahtjev i pod njegovim znanstvenim nadzorom, a on je isto tako igrao aktivnu ulogu u pročišćenju i sažimanju prevedenih izvornih filozofskih tekstova. Najznačajnije djelo na čijim početnim stranicama susrećemo ime El-Kindija kao glavnog redaktora i lektora je djelo Usuludžija,[4] koje je imalo ogroman utjecaj na potonje muslimanske mislioce.

Shodno dokazima i svjedočanstvima koje posjedujemo, El-Kindi se smatra prvim filozofom i naučnikom islamskog svijeta i ujedno naučnikom koji je vladao svim znanstvenim oblastima. On je u različitim naučnim disciplinama napisao brojne traktate, kao što su to traktati iz teozofije, prirodnih nauka, matematike, astronomije, medicine i muzike. Među Arapima on se spominje i kao astronom najvišeg ranga.

Tokom više od pola posljednjeg stoljeća, među muslimanima, posebno među Arapima, uočava se ozbiljno nastojanje u smislu upoznavanja i analize El-Kindijevih djela. Opširan analitički uvod Muhammeda Abdulhadija Ebu Ridaha na El-Kindijeve poslanice još uvijek privlači pažnju svakog istraživača koji ima namjeru baviti se El-Kindijevom mišlju. Među najopsežnija i najiscrpnija publikovana djela o El-Kindiju spada i djelo pod naslovom El-Kindi ve ara’uhu-l-felsefijje, tj. El-Kindi i njegova filozofska misao, koju je napisao Abdurrahman Šah Veli.[5]

U pitanjima vjerovanja bio je blizak mu’tezilijskoj teologiji (kelamu), ali i mogućnost njegova pripadanja šiijskom pravcu se ne smije zanemariti. Prvi put je Sejjid ibn Tavus (umro 664. h. g.), u djelu Feredžu-l-humum fi tarihi-n-nudžum, El-Kindija ubrojao u skupinu šiijskih astronoma. Istog uvjerenja bili su i Šejh Aga Bozorg Tehrani, potom Sejjid Mohsen Amin Džebel Amoli, Abdullah Ni’met i profesor šehid Motahari (koji nikada nije bio sklon pretjerivanju).

Osobenost El-Kindijeve znanosti

Najznačajnijom El-Kindijevom znanstvenom osobenošću možemo smatrati njegovu pionirsku raspravu o skladu vjere i filozofije. Naime, rasprava o saglasnosti razuma i vjere (šerijata) uopće započela je El-Kindijevom angažiranošću na ovom polju, a njegovo mišljenje se općenito ubraja među najznačajnija mišljenja u vezi s ovim pitanjem. On je u odgovoru na ateističku, manihejsku, agnostičku misao napisao više radova, tako da ga zbog toga možemo smatrati i teologom (mutekellimom) i filozofom. Njegovo teološko držanje i filozofsko pristupanje jasno se osjećaju u njegovim raspravama o vremenitom nastanku (hudus) i ograničenosti (tanahı) svijeta, a posebno u raspravi o Bogu.

Ukoliko se ozbiljno uzmu u obzir njegov šiizam i naznake koje ukazuju na to da je on bio, pored kur’anskih nauka, i pod snažnim utjecajem učenja Čistih Imama, mir neka je s  njima (čime se, naravno, nećemo baviti ovom prilikom), tek tada će nam biti jasno zašto se on, uprkos potpunog vladanja grčkom filozofijom, nikada u odnosu na nju nije osjećao inferiornim i zašto nikada nije bio pasivan i inertan. Kad je riječ o osobenosti El-Kindijeve misli, nije od zanemarivog  značaja činjenica da je on pri određenim filozofskim pitanjima, za koja je smatrao da se kose sa religijskim datostima, sačuvao svoje poštovanje prema religijskom kanonu, ne obazirući se na uobičajeno filozofsko stajalište, za koje je smatrao da je suprotstavljeno vjeri.

Druga El-Kindijeva znastvena osobenost je njegova sveobuhvatna erudicija. On je bio čovjek čije znanje je obuhvatalo sve nauke, tako da se može kazati da je on bio paradigma znanja svoga doba.

Uprkos svemu tome, njega ne smatraju inovativnim genijalcem. Mi, budući da nam nisu dostupna njegova glavna djela u vezi s tim, ne možemo iznijeti vlastiti sud, ali nam je svejedno jako teško prihvatiti kritike o njegovoj nedovoljnoj upućenosti u logiku i slabostima u postupku dokazivanja demonstrativnim argumentima. Ovakve optužbe prvi put su iznesene od strane Kazija Saida Andalusija (462. h. g.), približno dva stoljeća nakon El-Kindijeve smrti, u djelu Tabakatu-l-umem. Prema stanovištu Kazija Saida, upravo je ova “činjenica” bila razlog da on u potpunosti izgubi svoj ugled kod naroda i kod mislilaca i da ne bude smatran značajnom ličnošću. Kazi Said se ne zaustavlja na ovome, već El-Kindiju pripisuje i neka manjkava i od istine daleka mišljenja, kao, naprimjer, da su mnogi od njegovih argumenata ili sofistički ili retorički.

Istraživači su u vezi sa ovakvim stavovima iznijeli svoje sudove, međutim ovdje nije ni mjesto ni prilika da se bavimo njima.[6]

Da bismo shvatili zašto je ovakvo mišljenje teško prihvatljivo, uputno je prvo pogledati riječi istraživača i analitičara El-Kindijevih spisa, gospodina Ebu Rejdea, izrečenih u odbranu El-Kindija. On kaže: “Nije baš lahko shvatiti šta je razlog Saidovog potcjenjivanja, posebno kada znamo da je El-Kindi vodio računa o logici.”[7]

Iako je samo manji dio djela ovog filozofa dospio do nas, i u ovo malo mi nailazimo na primjere koji ukazuju na njegov snažan interes i obzir prema matematici i logici. Naprimjer, on u poslanici pod nazivom Fı ıdahi tenahı džurmu-l-alem kaže: “Ko ne ovlada tehnikama matematike i ne bude stručan u logičkom argumentiranju, bit će izložen pogrešnim pretpostavkama.” Ukratko, moguće je pronaći brojne pokazatelje koji diskreditiraju sud gospodina Kazija Saida.[8]

Posljednja El-Kindijeva znanstvena osobenost, veoma bitna za poznavanje njegove misli, jeste sintetički karakter njegove filozofije,[9]koja predstavlja spoj Aristotelove filozofije prenesene i protumačene od strane aleksandrijskih komentatora, neoplatoničke filozofije i islamskog učenja. Ovaj spoj će nam biti shvatljiv ako uzmemo u obzir El-Kindijev historijski i geografski položaj, a o njegovom postojanju ćemo se osvjedočiti iščitavanjem i studiranjem njegovih malobrojnih sačuvanih djela.

 

Izvor: Hasan Mo'alemi, Akbar Mirsepah, Ali Širvani…., Historija islamske filozofije, Fondacija „Mulla Sadra“, 2017., s perzijskog preveo Muamer Kodrić

 

[1] Postoje određene sumnje i razilaženja u vezi sa datumom njegova rođenja koje se dogodilo između 180. i 185. h. g., kao i u vezi datuma njegove smrti koja se dogodila između 252. i 260. h. g.

[2] Anton Sejf u vezi sa ovim iznosi svoje uvjerenje i kaže: “Pleme Kinde je jedno od velikih plemena i imalo je snažan i stalan utjecaj još od vremena neznaboštva, pa sve do abbasidskog perioda.”

[3] Risaletun fi hududi-l-ešja’ ve rusumiha.

[4] Djelo pogrešno pripisano Aristotelu. Nosi i naslov Kitabu-r-rububijja (Knjiga o Božijem gospodstvu i vlasti).

[5] Ova knjiga je u stvari autorova doktorska disertacija koja je odbranjena na Univerzitetu El-Azhar; pogledati: Abdurrahman Šah Veli, El-Kindi ve ara’uhu-l-felsefijje.

[6] Pogledati: El-Kindi mekanetuhu ‘inde mu’errihijju-felsefetil-arabijjetı, str. 116-128.

[7] Resa’ilu Kindi al-falsafijjah, Predgovor, str. 12. Napominjemo da je ove riječi gospodin Ebu Rejde izrekao 1950. godine, nakon što se upoznao sa El-Kindijevim spisima. Pogledati: Resa’ilu Kindı al-falsafijjah, str. 125.

[8] Pogledati: Ebu Ride, Resa’ilu Kindı al-falsafijjah, str. 187.

[9] Misli se na značenje filozofije u širem smislu, tj. filozofije koja obuhvata sve zbiljske nauke.

Pitanja i odgovori