Mržnja i zloba
I nemoj smjestiti u srcima našim zlobu prema vjernicima![1]
I Mi ćemo zlobu iz grudi njihovih istisnuti.[2]
Isa, mir s njim: “O robovi Dunjaluka: brijete svoje glave, skraćujete košulje, spuštate glave, ali ne izbacujete mržnju iz srca!”[3]
Poslanik, s.a.v.a.: “Kada moj ummet ne bi imao međusobnu zlobu, nikada neprijatelj ne bi protiv njih ustao.”[4]
Imam Ali, mir s njim: “Mržnja je zlo sjeme.”[5]
Imam Ali, mir s njim: “Zloba uništava dobra djela.”[6]
Imam Ali, mir s njim: “Najzlobnije srce je ono koje je pakosno.”[7]
Ono što srce ne smije mrziti
Poslanik, s.a.v.a.: “Dok je srce muslimana predano trima stvarima neće iznevjeriti niti će činiti zlo: iskrenost djela u ime Allaha, savjet predvodnicima i nerazdvajanje od skupine muslimana, jer zaista, njihov poziv obuhvata one koji su među njima.”[8]
Utaja, potkradanje[9]
I ne dostoji vjerovjesnicima da potkradaju! A onaj koji potkrada donijet će na Sudnji dan to što je ukrao…[10]
Ibn Abbas: “Ajet: I ne dostoji vjerovjesnicima da potkradaju! – objavljen je zbog crvene prostirke koja bijaše nestala iz plijena dobijenog u Bici na Bedru. Neki ljudi su govorili: ‘Možda je uzeo Poslanik!’ Zatim je Allah, dž.š., objavio ajet: I ne dostoji vjerovjesnicima da potkradaju!”[11]
Omer: “Onog dana na Hajberu dođe skupina ljudi kod Poslanika i rekoše: ‘Taj i taj je šehid, taj i taj je šehid, taj i taj je šehid.’ Dok ne stigoše do jednog čovjeka i rekoše: ‘Taj i taj je šehid.’ Tada reče Poslanik, s.a.v.a.: ‘Ne, zaista sam ga vidio u Vatri u burdi koju je ukrao ili u ogrtaču kojeg je ukrao.’”[12]
Imam Sadik, mir s njim: “Potkradanje se odnosi na svaku stvar koja se izuzme od Imama, kao i na sumnjivo jedenje imetka siročadi i na jedenje nečeg obojenog sumnjom harama.”[13]
Islam pridaje veliku pažnju čistoći srca i međuljudskim odnosima, osobito među vjernicima. U Kur’anu i riječima Božijih poslanika i Imama jasno se osuđuju mržnja, zloba i pakost kao razorne sile koje narušavaju jedinstvo zajednice i udaljavaju čovjeka od Božije milosti.
Kur’anski ajeti govore o stanju onih koji će na budućem svijetu biti očišćeni od zlobe, ukazujući da je njezino odstranjenje uvjet duhovnog spasa: „I Mi ćemo zlobu iz grudi njihovih istisnuti“ (El-A‘raf, 43). A Božiji Poslanik, s.a.v.a., upozorava da bi njegov ummet ostao nepokoren i snažan, kada među njima ne bi bilo međusobne zlobe. Upravo ta unutarnja slabost otvara vrata vanjskom neprijatelju.
Imam Ali, mir s njim, naziva mržnju “zlim sjemenom” i “razaračem dobrih djela”, a ona srca koja nose pakost – najzlobnijima. Takva srca nisu samo moralno izopačena, već i nesposobna za uzvišene vrline koje islam traži od vjernika.
Isa, mir s njim, u jednoj predaji ukazuje na licemjerje onih koji ispunjavaju vanjske obrede, a zanemaruju čišćenje nutrine. Pravo duhovno čišćenje ne ogleda se samo u fizičkom izgledu i skrušenosti, već prije svega u izbacivanju mržnje i zavisti iz srca. Srce vjernika mora biti ispunjeno iskrenošću, lojalnošću zajednici i savjetovanjem onih koji vode, kako navodi Poslanik, s.a.v.a., u hadisu koji nabraja tri osobine koje čuvaju čovjeka od propasti.
Zloba se može javiti i u prikrivenom obliku, kao što je sumnjičavost i optuživanje pravednih ljudi. Ajeti o potkradanju i hadisi koji ukazuju na nepravdu i prisvajanje onoga što pripada zajednici, upozoravaju na ozbiljnost takvog ponašanja – čak i kad dolazi od onih koje drugi smatraju šehidima. U islamu, oblik nepravde nije ograničen samo na fizičko nasilje, već obuhvata i moralne prijestupe poput zlobe, klevete i sumnjičenja. Mržnja i zloba nisu samo osobni grijesi nego i bolesti koje razaraju tkivo zajednice. Lijek se nalazi u iskrenosti, pravednosti i stalnom nastojanju da srca budu očišćena, kako bismo zaslužili milost na Ovom i Budućem svijetu.
Izvor: Muhammedi Rey Šehri, Mjera mudrosti 3, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2012., preveo sa arapskog: Ertan Basarik
[1] El-Hašr, 10.
[2] El-Hidžr, 47.
[3] El-Bihar, 14/305/17.
[4] Kenzu-l-‘ummal, 11044.
[5] Gureru-l-hikem, 547.
[6] Isto, 642.
[7] Isto, 2932.
[8] Kenzu-l-‘ummal, 44272.
[9] Riječ je o potkradanju i utaji plijena prije njegove podjele.
[10] Ali ‘Imran, 161.
[11] Ed-Durru-l-mensur, 2/361.
[12] Et-Tergibu ve-t-terhib, 2/307/4.
[13] Tefsiru-l-‘Ajjaši, 1/205/148.