Čuvanje tijela i zabrana nanošenja štete tijelu

Čovjek, koji je Allahovo stvorenje, Njegov namjesnik i nosilac Njegovog amaneta, stvoren je za život u kojem je, u svojim različitim odnosima usresređen na Boga, na osnovu ajeta: Odazovite se Allahu i Poslaniku kada od vas zatraži ono što će vam život osigurati.[1]

U ovom životu i robovanju potrebno mu je zdravo tijelo, jer svestrano korištenje zdravlja je temelj čovjekovih aktivnosti, u materijalnom i duhovnom životu, a što je, prema riječima Božijeg Poslanika, skrivena i nepoznata blagodat.

Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Dvije su blagodati kojih ljudi nisu svjesni: bezbjednost i zdravlje.”[2] Jedan od uvjeta mirnog života i robovanja Gospodaru je posjedovanje zdravog tijela i duha. Prema tome, razum i predaje očuvanje tjelesnog i duševnog zdravlja smatraju neophodnim i obaveznim, i ne dozvoljavaju da čovjek, čak ni u najvećim teškoćama, namjerno nanese štetu svome tijelu i svojoj duši, te činjenje toga smatraju haramom.

“Nisu dozvoljeni šamaranje, grebanje i čupanje kose… jer je zabranjeno nanositi sebi štetu…”[3] U nekim se predajama pridaje velika važnost očuvanju duše i tijela te čuvanju od toga da im se nanosi šteta, i naglašava se očuvanje njihovog zdravlja. U nekim predajama se tijelo i dijelovi tijela ubrajaju u Božije emanete, a Uzvišeni Gospodar je očuvanje emaneta spomenuo kao istaknutu osobinu vjernikā i iskrenih klanjača.

I oni koji povjerene im emanete budu čuvali i zavjete svoje ispunjavali.[4]

Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “…Sluh je emanet, vid je emanet, jezik je emanet i srce je emanet. Nema vjere onaj ko ne bude čuvao emanete.”[5]

Značaj očuvanja života i zdravlja

Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “O Ali, ko ostavi alkohol zbog nečeg drugog osim Boga,[6] Bog će ga na piti džennetskim pićem.” Hazreti Ali, mir neka je s njim, je pitao: “Zbog nečeg osim Boga?” Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Da, tako mi Boga! Ko god ga ostavi zbog očuvanja svoga života, Bog će ga zbog toga nagraditi.”[7]

U drugoj predaji je Božiji Poslanik, s.a.v.a., zabranio spavanje na krovu koji nema ograde (zbog opasnosti po život).[8]

Također, Poslanik, s.a.v.a., je rekao Ebu Zerru, r.a.: … “O Ebu Zerre, koristi zdravlje prije bolesti, kako bi imao od njega koristi u vrijeme bolesti.”[9]

Još je rekao:“Onome ko osvane i omrkne, a ima tri blagodati, upotpunjene su blagodati Ovog svijeta: zdravlje tijela, sigurnost i dnevnu opskrbu, a ako bude imao i četvrtu blagodat, upotpunjene su mu blagodati i Ovog i Onog svijeta – a ta blagodat je islam.”[10]

I također je rekao: “Sigurnost i zdravlje su dvije blagodati kojima su mnogi ljudi zavarani.”[11] Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, također, kaže: “Vrijednost dvije stvari ne poznaje niko osim onog ko ih je izgubio, a to su mladost i zdravlje.”[12]

Imam, mir neka je s njim, u objašnjenju sljedećeg ajeta kaže: … a ne zaboravi ni svoj udio na Ovom svijetu…[13] …“Ne zaboravi svoje zdravlje.”[14]

I u objašnjenju ajeta: Zatim ćete toga dana za blagodati biti pitani sigurno![15]rekao je: “Zdravlje…”[16]

Naravno, starateljstvo Božijih odabranika je najbolja blagodat, kao što je Imam Sadik za ovaj ajet rekao: “Mi smo od blagodati.”[17]

Imam Sadik, mir neka je s njim, je rekao: “Zdravlje je skrivena blagodat: kada je ima zaboravlja se, a kada se iz gubi, sjeti je se.”[18]

Također je rekao: “Ako neko nema pet stvari, neće uživati u životu: zdravlje…”[19]

Izvor: Dževadi Amoli, Ključevi života sv.1, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2017, prijevod: Mohsen Zarean i Mirsad Hadžajlić

[1] El-Enfāl, 24.

[2] Revdatu-l-vā‘izīn, str. 472.

[3] El-‘Urvetu-l-vuskā, vol. 2, str. 131; El-‘Urvetu-l-vuskā, vol. 4, str. 424.

[4] El-Me’āridž, 32.

[5] Mevsūetu ahādīse Ehlel-bejt, vol. 8, str. 380.

[6] Prilikom vršenja nekih vjerskih obaveza uvjet je namjera približavanja Bogu, kao što je to slučaj s namazom i postom, dok s druge strane postoje i obaveze kod koji ne po stoji takav uvjet, kao što su naređivanje dobra i odvraćanje od lošeg. (Kifājetu-l-usūl, vol. 1, str. 72)

[7] Men la jahduruhu-l-fekīh, vol. 4, str. 353; Mekārimu-l-ahlāk, str. 433.

[8] El-Kāfī, vol. 3, str. 530.

[9] El-Emālī li-š-šejhi-t-Tūsī, str. 526.

[10] El-Kāfī, vol. 8, str. 148.

[11] Džāmi‘u-s-sagīr, vol. 1, str. 477.

[12] Tasnīfu Gureru-l-hikem, str. 324.

[13] Kasas, 77.

[14] El-Emālī li-š-šejhi-s-Sadūk, str. 228.

[15] Et-Tekāsur, 8.

[16] Iršādu-l-kulūb, str. 38.

[17] El-Emālī li-š-šejhi-t-Tūsī, str. 272.

[18] Men la jahduruhu-l-fekīh, vol. 4, str. 406.

[19] El-Mehāsin, vol. 1, str. 9.