Zapisivanje ugovora i uvažavanje društvenih odgovornosti – I dio

O vjernici, zapišite kada jedan od drugoga pozajmljujete do određenog roka. I neka jedan pisar između vas to vjerno napiše i neka se pisar ne uzdržava da napiše kako ga je Allah poučio; neka on piše, a dužnik neka mu u pero kazuje i neka se boji Allaha, Gospodara svoga, i neka ne umanji ništa od toga. A ako je dužnik slabouman ili slab, ili ako nije u stanju da u pero kazuje, onda neka kazuje njegov staratelj, i to vjerno. I navedite dva svjedoka, dva muškarca vaša, a ako nema dvojice muškaraca, onda jednog muškarca i dvije žene, koje prihvatate kao svjedoke; ako jedna od njih dvije zaboravi, neka je druga podsjeti. Svjedoci treba na svaki poziv da se odazovu. I neka vam ne bude mrsko da ga utanačite pismeno, bio mali ili veliki, s naznakom roka vraćanja. To vam je kod Allaha ispravnije i prilikom svjedočenja jače, i da ne sumnjate – bolje; ali, ako je riječ o robi koju iz ruke u ruku obrćete, onda nećete zgriješiti ako to ne zapišete. Navedite svjedoke i kada kupoprodajne ugovore zaključujete i neka ne bude oštećen ni pisar, ni svjedok. A ako to učinite, onda ste zgriješili. I bojte se Allaha, Allah vas uči i Allah sve zna. [1]

1. Zbog čega je neophodno zapisati dugovanje?

Kur'ansko poticanje na beskamatni zajam, potpomaganje, dobročinstvo i svekoliko dobro, kao i zauzimanje za bratstvo, u islamskom društvu je oblikovalo ozračje bliskosti, tako da su muslimani veoma rado pristizali jedni drugima u pomoć i, u prilikama kada se za tim ukazivala potreba, štitili jedni druge. Ponekad je ova bliskost onemogućavala potanko bilježenje dugovanja, tako da su manje obraćali pažnju na pravne elemente. To je moglo u budućnosti stvoriti velike teškoće za muslimane, pa čak ljubav i bliskost pretvoriti u nezadovoljstvo i nevolje. Upravo zbog toga, u ovom ajetu se jasno naređuje zapisivanje sličnih slučajeva, a čak se predlaže i uzimanje svjedoka kako bi se preduprijedilo izbijanje bilo kakvih nedoumica.

Ne treba iz vida izgubiti ni sljedeći historijski podatak, a to je da Kur'an naređuje zapisivanje ugovora i dugovanja onda kada, prema historičarima, u Mekki – koja je tada predstavljala središte Arabije – broj onih koji su znali čitati i pisati nije prelazio više od broja prstiju na ruci. Odgojne mjere Božijeg Poslanika, podsticanje, čak i stvaranje pretpostavki da se muslimani privole na pisanje doveli su do toga da je pisanje postalo sasvim uobičajeno i rašireno, do te mjere da su drugi članovi muslimanske zajednice bili obavezni pisati za one muslimane koji to nisu bili u stanju.

2. U čemu je mudrost bilježenja i pisanja ugovora?

Mudrost Božije naredbe u vezi sa bilježenjem dugova i ugovora je na sljedeći način pojašnjena u nastavku ajeta:

ذَلِكُمْأَقْسَطُعِندَ اللَّـهِوَأَقْوَمُلِلشَّهَادَةِوَأَدْنَىأَلَّاتَرْ‌تَابُوا

To vam je kod Allaha ispravnije i prilikom svjedočenja jače, i da ne sumnjate – bolje.[1]

Tri stvari se navode kao mudrost ovakvoga čina:

a) Bilježenje i zapisivanje ovakvih slučajeva uspostavlja pravdu u društvu u najvećoj mogućoj mjeri, a prema tome Bog pokazuje posebnu pažnju;

b) U slučajevima kada je svjedočenje neophodno, zapisivanje ugovora i sporazuma pomaže jačanju svjedočenja u najvećoj mogućoj mjeri;

c) U prilikama kada se pojavi sumnja i kada se zaborave neki dijelovi ugovora, pisani dokumenti će veoma lahko otkloniti takve sumnje.

3. Da li obaveznost tačnog bilježenja dugovanja među muslimanima širi ustroj u kojem se oslanja na papirologiju i usložnjava i usporava njihove odnose?

Nema sumnje da su teškoće koje nastaju kao posljedica nebilježenja dugova i ugovora daleko veće i teže od onih koje proizlaze iz sporosti poslova i složenosti međusobnih odnosa. Također, očuvanje zdravih društvenih odnosa ima toliki značaj da su gore spomenute poteškoće u potpunosti potisnute, tako da ljudi podnošenjem manjih teškoća mogu uživati u ogromnim koristima učinkovitosti i pouzdanosti koje proizlaze iz takvoga reda.

Kada bi ljudi samo stoti dio vremena koji potroše u sudnicama, u međusobnim sporenjima i rješavanju nesuglasica na početku bilo koje ekonomske aktivnosti odvojili za preduzimanje mjera predostrožnosti i tačno bilježenje stavki ugovora, većina pravnih problema ne bi se uopće ni javila. To je ono načelo zaštite prije liječenja, koje Kur'an mnogo ističe.

Nijedno društvo ne može opstati bez jasnih pravnih sistema, a određivanje tih sistema je jedna od nužnosti. Međutim, ono što uzrokuje preveliku količinu papirologije i što usložnjava međusobne odnose je upravo gledanje s visine na ljude i nepovjerenje prema njima, a što je nastalo u okrilju kapitalističke kulture i vladavine neodgojenih ljudi. Islamski zakoni su lišeni takvih gledanja na ljude.

4. Zbog čega se u naprijed navedenom ajetu upotrebljava riječ dejn (دین) umjesto riječi kard (قرض)?

Riječ dejn ima općenitije značenje i odnosi se na različite vrste ugovora, koji na neki način rezultiraju obavezom i odgovornošću, dok se riječ kard odnosi samo na posebnu vrstu ugovora. Stoga, ovaj ajet se odnosi na različite vrste ugovora, a između ostalog, i na kard-ugovore.

5. Koje značenje ima sklop riječi do određenog roka (أَجَلٍمُسَمًّی) kad je riječ o dugovanju?

Korist od navođenja određenog vremenskog roka u najmanju ruku je u tome što vjernike podstiče da tačno ubilježe vremenski rok dugovanja i ugovaranja. Na taj se način u njihove poslovne planove uvodi više reda. Određivanje roka vraćanja duga ili izvršenja svake druge obaveze uzrokuje da osoba koja se zadužuje ulaže više truda i nastoji da u predviđenom roku isplati dug a, također, i osoba koja daje zajam ima mogućnost da bolje uskladi i planira svoje buduće radnje.

Nužno je spomenuti da se u slučaju kada neka osoba nije u stanju u predviđenom roku vratiti pozajmicu ili je zbog određenih razloga u nemogućnosti izvršiti preuzetu obavezu, preporučuje strpljenje i davanje novog roka:

وَإِن كَانَ ذُو عُسْرَ‌ةٍ فَنَظِرَ‌ةٌ إِلَى مَيْسَرَ‌ةٍ وَأَن تَصَدَّقُوا خَيْرٌ‌ لَّكُمْ إِن كُنتُمْ تَعْلَمُونَ

A ako je u nevolji, onda pričekajte dok bude imao; a još vam je bolje, nek znate, da dug poklonite.[2]

6. Šta znači “biti pravedan” prilikom zapisivanja ugovora?

Glavna zadaća osobe koja zapisuje ugovor je da, pored samog bilježenja, bude pravedna prilikom zapisivanja:

وَلْيَكْتُببَّيْنَكُمْكَاتِبٌبِالْعَدْلِ

I neka jedan pisar između vas to vjerno zapiše.[3]

Islam, čije je najvažnije društveno i pravno načelo pravda i koji ovom načelu nije nadredio nijedno drugo načelo, kada je riječ o zapisivanju ugovora ponovo napominje pravdu, kako bi u potpunosti bila poštivana ljudska prava te se iskorijenile pretpostavke za zloupotrebu, kršenje, gaženje i otimanje prava nejakih.

Osobe koje na sebe preuzimaju obavezu bilježenja ugovora dužne su da u obzir uzmu pravdu i da bez ikakvog uplitanja zapišu i zabilježe ono što im se saopćava. Ispravno i jasno bilježenje, uz upotrebu jasnih i nedvosmislenih izraza te potpuno navođenje uvjeta, ograničenja i posebnosti ugovora na način da taj isti ugovor u slučaju nesuglasica postane pouzdan izvor za rješavanje sporenja, ubrajaju se u primjere pravednosti prilikom zapisivanja.

7. Da li je svaka opismenjena osoba obavezna da u slučaju potrebe sastavlja pisani ugovor?

Društvena odgovornost muslimana jednih prema drugima predstavlja jedno od neprocjenjivih načela islamskog učenja, a vjernici imaju određene obaveze jedni prema drugima i kada je riječ o društvenim odnosima. Jedna od tih obaveza je da se oni koji su opismenjeni odazovu pozivu vjernika i da zapisuju njihove ugovore. Oni nemaju pravo odbiti takav poziv.

Vanjština ajeta ukazuje na obavezu, a načelo zapisivanja dugovanja je dato u obliku imperativa te je i osobama koje znaju pisati izravno naređeno da ne izbjegavaju obavezu zapisivanja:

وَلَايَأْبَكَاتِبٌأَنيَكْتُبَكَمَاعَلَّمَهُاللَّـهُ

Neka se pisar ne uzdržava da napiše kako ga je Allah poučio.[4]

Treba napomenuti da neki vjerski pravnici, zbog određenih razloga, iz ovog ajeta ne izvlače strogu obavezu, ali to je pitanje o kojem treba govoriti u fikhskim raspravama.

8. Zbog čega je dužnik obavezan diktirati sadržaj ugovora?

Možda se čini da nije neophodno tačno zabilježiti ovako sitne detalje, jer je značajno da jedna od strana u ugovoru zapisuje. Međutim, detalji koji se kod ove zapovijedi čine relativno nevažnim su veoma zanimljivi. Naprimjer, s pravnog gledišta veoma je važno navesti sve okolnosti i detalje predmeta ugovora kako bi se izbjegla i najmanja mogućnost zloupotrebe. Pored toga, ukoliko bi zajmodavac bilježio ugovor, onda bi dužnik mogao tvrditi da je ovaj napisao ugovor u svoju korist. Međutim, ukoliko ga diktira dužnik, onda njegovu tvrdnju da je ugovor diktirao na svoju štetu neće biti moguće prihvatiti.

U slučaju kada između zajmodavca i dužnika postoji bliskost i prijateljstvo – kao što bi trebalo i biti – zajmodavac se stidi da sam zapisuje detalje ugovora. Drugim riječima, on se ustručava, a možda i nije u stanju zapisati onako detaljno kako bi to trebalo. Međutim, dužnik nema takvu zapreku i on će bolje bilježiti.