Sumnje onih koji tvrde da je u Kur’anu bilo preinačavanja

Ovdje imamo i neke sumnje koje raspiruju zagovornici preinake, pa se i s njima moramo pozabaviti i pobiti ih jednu po jednu.

Prva sumnja:

Preinačavanje se desilo i u Tevratu i u Indžilu, a u potpuno pouzdanim predajama (mutevātir) kako kod šiija, tako i kod sunija naznačava se da će se sve ono što se dogodilo s prijašnjim vjerskim skupinama neminovno dogoditi i s ovim ummetom.

Među tim predajama jeste i ona koju od Sadika, a on od svojih očeva, a.s., posredstvom Gijāsa ibn Ibrāhīma bilježi Sadūk u svom El-Ikmālu, a koja glasi:

Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao je: ‘Sve ono što se našlo u prijašnjim narodima naći će se i u ovom ummetu – stopa za stopu, perka za perku!’ “ [1]

Proizlazi da, neminovno, preinačavanja teksta mora biti i u Kur’anu, u protivnom neće biti istina ono što se govori u tim hadisima.

Odgovor je sljedeći:

Prvo: Predaje na koje se ukazuje pojedinačne su predaje (āhād), i kao takve ne mogu se uzeti bezrezervno ni u teoriji ni u praksi. Tvrdnja da je riječ o mutevātir predajama jeste proizvoljna, i nije potkrijepljena dokazom. Ništa se od tih predaja ne spominje u četiri knjige,[2] pa, prema tome, činjenica da je u Tevratu bilo preinačavanja teksta ne znači obavezno da će toga biti i u Kur’anu.

Drugo: Kad bi ovaj dokaz bio mjerodavan, onda bi on ukazivao i na to da je, također, bilo i nadodavanja na kur’anski tekst, onako kako je toga bilo i u Tevratu i Indžilu.

Neutemeljenost ovakvog čega jeste, pak, sasvim očevidna.

Treće: Mnogo je toga čega je bilo u prijašnjim narodima, a što od ovog ummeta nije poteklo, poput, npr., obožavanja teleta, četrdesetogodišnjeg lutanja Benu Israila, utapanja faraona i njegovih ljudi, Sulejmanove vladavine nad ljudima i džinima, Isaovog uzdignuća na Nebo, umiranja Haruna, koji je bio Musaov opunomoćenik i duhovni nasljednik (vasijj) prije samog Musaa, Musaovog pokazivanja devet očevidnih čudesa, Isaovog rođenja bez učešća oca, pretvaranja mnogih prijašnjih naroda u majmune i svinje te mnogo toga drugog što ne možemo ni izbrojiti. To je i najjači dokaz da predmetne predaje ne podrazumijevaju doslovno ponavljanje vanjskih događaja,već da ukazuju samo na sličnosti u nekim vidovima.

S obzirom na to, dovoljno je preinačavanja Objave u ovom ummetu to što on neće primjenjivati kaznene mjere (hudūd) koje je predvidio Kur’an, premda će zadržati slova koja govore o tome, kako je to navedeno u predaji s početka ovog poglavlja. To potvrđuje i predaja Ebu Vākida el-Lejsija:  “Božiji Poslanik, s.a.v.a., kad je išao na Hajber, prošao je pored jednog drveta koje su mnogobošci veličali, a koje se zvalo Visuljica (Zātu-l-envāt), jer su na njega vješali svoje oružje. ‘Božiji Poslaniče’, rekli su mu tad, “odredi i ti nama neku visuljicu, ovakvu kakvu oni imaju!’ ‘Slavljen neka je Allah!’, uzviknuo je Vjerovjesnik na to. ‘To je isto onako kako je Musaov narod rekao: Napravi i ti nama boga, onakvog kakvi su njihovi bogovi! Tako mi Onoga u Čijoj je Ruci moja duša, vi ćete doista slijediti običaje naroda prije vas!’”[3]

Ovaj hadis jasno govori o tome da je ono što se dešava s ovim ummetom slično onome što se dešavalo s prijašnjim narodima u nekim aspektima.

Četvrto: Ako bi predmetne predaje bile čak i prenesene s toliko lanaca prenosilaca da u njihovu vjerodostojnost ne može biti nimalo sumnje (mutevātir), odnosno kad bi i bile potpuno vjerodostojne u onome što kazuju, ni tad ne bi mogle biti dovoljan dokaz za to da se preinaka desila u vremenu koje je prošlo, jer moguće je da pokazuje na nešto što će se desiti tek nekad u budućnosti, u smislu nadodavanja ili izuzimanja nekih dijelova. U predaji koju bilježi Buhari izgleda da će se to dogoditi u vremenu u kojem će nastupiti Smak svijeta, pa kako onda te predaje mogu biti dokaz da se preinačavanje Kur’ana dogodilo na samom početku islama, u vremenu prvih halifa?!

Druga sumnja:

Ali, a.s., imao je Mushaf drukčiji od ovog postojećeg, i kad ga je donio narodu oni njegov Mushaf nisu prihvatili. Njegov Mushaf sadržavao je, pak, neke dijelove kojih nema u Kur’anu koji imamo u rukama, iz čega proizlazi da je postojeći Kur’an manji od onog koji se nalazio kod Zapovjednika pravovjernih, Alija, a.s. To je ta preinaka o kojoj je riječ, i na nju upućuju mnoge predaje. Među njima je i ona o Alijevom sporenju s jednom skupinom muhadžira i ensarija, kad im je rekao:

“Talha, svaki ajet koji je Uzvišeni Allah objavio Muhammedu, s.a.v.a., nalazi se kod mene zabilježen mojom rukom po diktatu Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i tumačenje svakog ajeta koji je Uzvišeni Allah objavio Muhammedu, s.a.v.a., i svakog halala, odnosno harama, svake kazne, propisa ili nečega za čim će ummet imati potrebu sve do Smaka svijeta! Sve je to kod mene zapisano – ja sam to zabilježio svojom rukom, po diktatu Poslanikovom, s.a.v.a., tako da sam time zalio svaku poru…!”[4]

Među njima je i njegovo sporenje s otpadnikom, kad je rekao:

“Donio je Knjigu koja bijaše potpuna i sadržavaše i tumačenje i ono što je objavljeno, i ono što je jasno i ono što je manje jasno, i dokidajuće i dokinuto. Ništa iz nje ne bijaše ispušteno, ni slovo ‘elif’ ni slovo ‘lam’, pa oni to opet ne prihvatiše…!”[5]

Među njima je i ono što se prenosi od Ebu Džafera, a.s., a što se navodi u El-Kāfīju, lancem prenosilaca od Džābira, naime:

“Niko ne može tvrditi da kod sebe ima cijeli Kur’an, njegovu vanjsku i njegovu unutrašnju dimenziju, osim nasljednika (evsijā’)!”[6]

Džābir još kaže:

“Čuo sam Ebu Džafera, a.s., kad je rekao: ‘Nijedan čovjek neće tvrditi da je sakupio sav Kur’an, onakav kakav je objavljen, osim lažov. Kur’an niko nije sakupio i naučio ga onakvim kakvim ga je objavio Uzvišeni Allah osim Alija ibn Ebu Taliba i Imama, a.s., poslije njega!”[7]

Odgovor je sljedeći:

Vođa pravovjernih, a.s., imao je Mushaf koji se u pogledu rasporeda sura razlikovao od postojećeg Kur’ana, i to nije nimalo sporno. Istaknuti učenjaci ummeta listom su se potvrdno izrazili o tome, pa nema potrebe da se trošimo u dokazivanju toga. Također, to što je njegov Kur’an sadržavao i neke dodatke kojih nema u postojećem Kur’anu –ukoliko je to zaista bilo tako – ipak ne znači da su ovi dodaci bili sastavni dio Kur’ana te da su, vršenjem preinake, izostavljeni iz njega. Ispravno je to da su ovi dodaci bili ili tumačenje, u smislu vraćanja iskaza na izvorni smisao na koji upućuje jezički izričaj (te’vīl) ili osvrti na objavljeno u smislu pojašnjenja onoga što se želi reći.

Ova sumnja temelji se na tome da se pod izrazima te’vīl i tenzīl podrazumijeva onaj smisao koji su na umu imali kasniji stručnjaci – naime da se tenzīl upotrebljava za ono što je objavljeno kao Kur’an, a te’vil za objašnjenje određenog jezičkog izraza u smislu da mu se da drugo značenje od onoga koje se razumije iz njegovog vanjskog oblika.

Međutim, riječ je o dva kasnije ustanovljena naziva koja u jeziku nemaju uporište, pa se, stoga, izrazi tenzīl i te’vil ne mogu na ovaj način razumijevati onda kad se nađu u predajama koje se prenose od Članova Poslanikove porodice, a.s.

Riječ te’vil u arapskom jeziku prošireni je infinitiv, a njegova osnova je el-evvel (doslovno:prvi, prvobitni) u značenju vraćanja. Otuda se upotrebljavaju riječi: “Vratite(evvele) presudu onima kojima pripada!”, tj. povratite je njima. Izraz te’vil ponekad se upotrebljava i za nešto što će doći na kraju, za ono prema čemu vodi određena stvar.

Na tom tragu su i kur’anski ajeti:

وَيُعَلِّمُكَ مِن تَأْوِيلِ الْأَحَادِيثِ

I naučit će te tumačenju događaja![8]

نَبِّئْنَا بِتَأْوِيلِهِ

Obavijesti nas o njegovom tumačenju![9]

هَـٰذَا تَأْوِيلُ رُؤْيَايَ

Ovo je tumačenje mog sna![10]

ذَٰلِكَ تَأْوِيلُ مَا لَمْ تَسْطِع عَّلَيْهِ صَبْرًا

To je tumačenje onoga nad čim se ti nisi mogao strpjeti![11]

U Kur’anu ovaj izraz u istom smislu upotrebljava se još na mnogim mjestima.

Prema tome, pod te’vilom Kur’ana misli se na ono na šta se vraća govor, na ono što je pozadina govora, bilo da je to nešto očevidno što poima svako ko razumije arapski jezik, bilo da je nešto skriveno, ono što razumiju samo oni duboko upućeni u znanje.

Što se, pak, tiče riječi tenzīl, ona je, isto tako, prošireni infinitiv, a njena osnova jeste nuzūl (doslovno: spuštanje). Ponekad se upotrebljava za nešto što je spušteno odozgo,a takva njena upotreba česta je u Kur’anu. Među brojnim ovakvim ajetima jeste i ovaj:

إِنَّهُ لَقُرْآنٌ كَرِيمٌ ۝ فِي كِتَابٍ مَّكْنُونٍ ۝ لَّا يَمَسُّهُ إِلَّا الْمُطَهَّرُونَ ۝ تَنزِيلٌ مِّن رَّبِّ الْعَالَمِينَ 

To je, doista, Kur’an Časni, u Knjizi skrivenoj. Smiju ga doticati samo oni čisti. Objava(tenzīl) je od Gospodara svjetova svih![12]

Kako se vidi iz ovoga što smo naveli, ne mora sve ono što je spušteno od Allaha biti sastavni dio Kur’ana. Ono što se može zaključiti iz predaja o ovome o čemu govorimo jeste to da je Alijev, a.s., Mushaf sadržavao neke dodatke bilo u smislu tenzīla, bilo u smislu te’vila, te ništa iz ovih predaja ne ukazuje na to da su ovi dodaci bili sastavni dijelovi Kur’ana. U tom smislu treba razumjeti i imena licemjera za koja se tvrdi da su se nalazila zapisana u Mushafu Zapovjednika pravovjernih, a.s. – naime, navođenje njihovih imena bilo je dato samo kao tumačenje.

Na to ukazuju i oni kategorični dokazi koje smo naveli, a koji govore o tome da iz Kur’ana ništa nije izuzeto. K tome, i Vjerovjesnikov, s.a.v.a., odnos prema licemjerima opovrgava ovakvo što, a s obzirom na to da je on ulagao krajnje napore da njihova srca zbliži, te nije iznosio u javnost ono što je znao o njihovom licemjerstvu. To je jasno svakome ko ima makar i letimičan uvid u Vjerovjesnikov, s.a.v.a., životopis, u ljepotu njegovog morala, što navodi na pitanje o tome kako bi se onda moglo pretpostaviti da su njihova imena bila spomenuta u Kur’anu, i to tako da im bude naređeno da sami sebe proklinju, da ih proklinju drugi muslimani te da ovi stalno budu okretani protiv njih, noću i danju?! Da li je to, dakle, moguće pa da bi se iznova raspravljalo o ispravnosti ili neispravnosti toga, ili da se u dokazivanju toga držimo nekih predaja u kojima se kaže da su u Alijevom, a.s., Mushafu, navedena imena licemjera? Potom, može li to biti analogno navođenju Ebu Lehebovog imena, koji je javno izražavao svoje mnogoboštvo i svoje neprijateljstvo prema Vjerovjesniku, s.a.v.a., uz činjenicu da je Vjerovjesnik, s.a.v.a., znao da će on i umrijeti u svom mnogoboštvu? Da, u ovo se ne ubraja to što je Vjerovjesnik, s.a.v.a., imena licemjera otkrio nekim sebi bliskim ljudima, poput Zapovjednika pravovjernih, a.s., i nekih drugih, na njihovim zatvorenim sastancima.

Na temelju prethodnoga, možemo kazati da spomenuti dodaci u Alijevom, a.s., Mushafu – ne dovodeći u pitanje vjerodostojnost toga – nisu bili sastavni dijelovi Kur’ana, ono za što je Božiji Poslanik, s.a.v.a., bio zadužen da dostavi svom ummetu.

Prema tome, ustrajavati u tvrdnji da je Alijev Mushaf sadržavao ovakve dodatke znači ustrajavati na nečemu što nije potkrijepljeno dokazom. Usto, to je i potpuno neosnovano, kako su to potvrdili svi jasni dokazi koje smo spomenuli, a koji govore o tome da u Kur’anu nije bilo nikakvog preinačavanja.

Treća sumnja:

Predaje koje se u tako velikom broju prenose od Ehli-bejta da u njih ne postoji ni najmanja sumnja (mutevātir) upućuju na preinačavanje Kur’ana, pa se, stoga, taj stav mora i zastupati.

Odgovor:

Ove predaje ne sadrže dokaz da je u Kur’anu bilo preinačavanja u onom smislu koji je sporan. Da pojasnimo: Mnoge od ovih predaja, pored toga što imaju slab lanac prenosilaca, najvećim dijelom preuzete su iz knjige Ahmeda ibn Muhammeda es-Sejjārija, za čije idejno usmjerenje stručnjaci za prenosioce tradicije jednoglasno kažu da je neispravna, kao i da je zagovarao reinkarnaciju, te od Alija ibn Ahmeda el-Kūfija, za kojeg stručnjaci za prenosioce tradicije navode da je lažov i da mu je idejno usmjerenje neispravno. Istina, brojnost ovakvih predaja nedvojbeno potvrđuje da su neke od njih zbilja potekle od Imama zaštićenih od grijeha (ma‘sūmīn), a.s., što se mora prihvatiti.

Među ovakvim predajama ima i onih koje se prenose valjanim putem, pa je stoga nepotrebno pojedinačno se baviti lancem prenosilaca svake od njih.

Predaje koje govore o preinačavanju Kur’ana

Sad trebamo ispitati sadržaje ovih predaja te objasniti da one ne kazuju isto, da ih ima više vrsta. Stoga se trebamo osvrnuti na njih i zadržati se na svakoj pojedinačnoj vrsti.

Prva vrsta jesu one predaje koje upućuju na stvarno preinačavanje Kur’ana. Ovakvih predaja ima dvadeset i mi ćemo navesti neke, izostavljajući samo one čiji se smisao ponavlja. Riječ je, dakle, o sljedećim predajama:

1. Ali ibn Ibrahim el-Kommi od Ebu Zerra prenosi sljedeće: “Kad je objavljen ajet: Na Dan kad će se neka lica zabijeljeti, a neka zacrnjeti…! Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao je: ‘Meni će na Sudnjem danu moj ummet doći pod pet zastava…’ Zatim je spomenuo da će Božiji Poslanik, s.a.v.a., tad ove pod zastavama upitati kako su se odnosili prema dvije dragocjenosti, pa će oni pod prvom zastavom reći: ‘Što se tiče većeg od njih (Kur’an), njega smo preinačili i zabacili ga za svoja leđa, a što se tiče onog manjeg, prema njemu smo se ponijeli neprijateljski, prezreli ga i nasilje mu učinili!’ Oni pod drugom zastavom reći će: ‘Što se tiče većeg od njih, njega smo preinačili, pocijepali ga i postupali suprotno njemu, a što se tiče onog manjeg, prema njemu smo se ponijeli neprijateljski i oružjem se digli protiv njega…!’”[13]

2. Ibn Tāvūs i Sejjid el-Muhaddis el-Džezāirī, sa svojim lancem prenosilaca, posredstvom Hasana ibn Hasana es-Sāmirija bilježe poduži hadis u kojem stoji da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., Huzejfi o onima koji će povrijediti svetost Harema pored ostaloga rekao i ovo:

“Ljudi će skrenuti s Allahovoga puta, Allahova Knjiga bit će preinačena, a moj sunnet promijenjen!”[14]

3. Sa‘d ibn Abdullāh el-Kommi, sa svojim lancem prenosilaca, posredstvom Džābira el-Džu‘fija, bilježi sljedeće Ebu Džaferove, a.s., riječi:

“Božiji Poslanik, s.a.v.a., pozvao je ljude na Mini i rekao im: ‘Ljudi, ja vam ostavljam dvije dragocjenosti, pa ako ih se budete držali, nećete zalutati. To su Allahova Knjiga i moja porodica, i Kaba, Sveta kuća!’” Zatim je Ebu Džafer, a.s., rekao: ‘Što se tiče Allahove Knjige, nju su preinačili; što se tiče Kabe, nju su porušili, a što se tiče Porodice, ona je poubijana. Sve Allahove ugovore zabacili su, a nekih se i odrekli!”[15]

4. Sadūk u svom El-Hisālu, sa svojim lancem prenosilaca, od Džābira bilježi sljedeće Vjerovjesnikove, s.a.v.a., riječi:

“Na Sudnjem danu doći će troje i požaliti se. To su Mushaf, džamija i moja porodica.

Mushaf će reći: ‘Gospodaru, mene su preinačili i pocijepali me!’ Džamija će reći: ‘Gospodaru, mene su stavili izvan upotrebe i zapostavili me!’ Moja porodica reći će: ‘Gospodaru, nas su poubijali, otjerali i protjerali nas…!’”[16]

5. Kāfi i Sadūk, sa svojim lancem prenosilaca, od Alija ibn Suvejda bilježe sljedeće: “Ja sam Ebu-l-Hasanu Musau, a.s., dok se nalazio u zatvoru napisao jedno pismo…”, a onda je naveo sav njegov, a.s., odgovor, u kojem je, pored ostalog, stajalo i ovo: “Ostavljena im je u amanet Allahova Knjiga, pa su je preinačili i izmijenili!”[17]

6. Ibn Šehr Āšūb, sa svojim lancem prenosilaca, posredstvom Abdullaha bilježi hutbu Ebu Abdullaha el-Husejna, a.s., koju je održao na Dan ašure, a u kojoj se kaže: “Vi ste neposlušan i buntovan narod, prvaci naroda u nepravdi, odbacivači Knjige, ispljuvci šejtanovi, četa grešnika, preinačitelji Kur’ana!”[18]

7. U djelu Kamilu-z-Zijārāt, autorovim lancem prenosilaca, posredstvom Hasana ibn ‘Atijje, navodi sljedeće Ebu Abdullahove, a.s., riječi: “Kad se približiš mezaru Imama Husejna, reci: ‘Bože moj, prokuni one koji Tvoje poslanike proglasiše lašcima, koji porušiše Tvoju Kabu i preinačiše Tvoju Knjigu!’”[19]

8. Hadždžāl, posredstvom Kutbeta ibn Mejmūna, bilježi sljedeće riječi Abdul-A‘lāa: “Ebu Abdullah, a.s., rekao je: ‘Oni koji govore arapskim jezikom preinačuju Allahov govor, dajući mu drugi smisao!’”

Stvarni smisao ovih predaja

Odgovor na argumentiranje ovom vrstom predaja:

Iz posljednje spomenute predaje očevidno je da se preinačavanje tumači kao različito učenje kod učača Kur’ana te kao unošenje njihovih ličnih nastojanja u načine učenja (kira’āt). Ovakvo što proizlazi iz različitosti u kakvoći učenja, uz očuvanje biti Kur’ana i njegove osnove. Na početku studije čitaocu smo, pak, objasnili da u pogledu postojanja ove vrste preinake ne postoji nikakva sumnja, s obzirom na ono što se pokazalo kao istina – da, naime, sedam načina učenja Kur’ana nije preneseno od Vjerovjesnika, s.a.v.a., na neupitan način. Pogotovo, nema nimalo sumnje da je bilo ovakve preinake, ukoliko sedam načina učenja prihvatimo da su preneseni na neupitan način. Naime, načina učenja Kur’ana bilo je mnogo, a oni su se temeljili na hipotetskim istraživanjima (idžtihādāt) koja su nalagala promjenu u načinu učenja. Prema tome, ova predaja nije u vezi s onim što želi dokazati onaj ko je uzima za argument.

Što se tiče ostalih predaja, sve one jasno upućuju na to da se pod preinakom misli na davanje drugog smisla ajetima u odnosu na onaj koji oni nose u sebi, što je dovelo do poricanja prednosti Ehli-bejta, a.s., pobuđivanjem neprijateljstva prema njima i dizanjem oružja na njih. To potvrđuje – sasvim jasno – pripisivanje preinake onima koji su se oružano digli protiv Imama Husejna, a.s., u navedenoj hutbi.

U predaji zabilježenoj u El-Kafiju, a koja je navedena na početku ove studije, Imam Bakir, a.s., kaže: “Knjigu koja im je bila objavljena zabacivali su tako što su joj slova zadržavali kakva jesu dok su preinačavali kazne koje su njome bile predviđene!”[20]

Kazali smo da je ove vrste preinake bilo zasigurno i da ovo nije sporno među muslimanima.

Da te preinake nije bilo, prava Poslanikove, s.a.v.a., porodice do danas bi bila sačuvana, a svetost (hurmet) Vjerovjesnika bila bi održana i ne bi se desilo ono što se desilo – da njihova prava budu pogažena, a Vjerovjesnik, s.a.v.a., povrijeđen lošim postupanjem prema članovima svoje porodice.

Druga vrsta jesu predaje koje govore o tome da su neki objavljeni ajeti iz Kur’ana sadržavali imena Imama, a.s., a takve predaje brojne su.

Među njima jeste i ona u kojoj se navode imena Imama, a.s., a koja se bilježi u El-Kafiju, sa svojim lancem prenosilaca, posredstvom Muhammeda ibn el-Fudajla, od Ebu-l-Hasana, a.s. Predaja glasi. “Vilajet Alija ibn Ebi Tāliba bio je zapisan u svim listovima vjerovjesnika – Allah više neće poslati nijednog poslanika osim s vjerovjesništvom Muhammedovim i zaštitništvom (vilajet) njegovog nasljednika (vasijj) – Allahovi blagoslovi neka su s njima dvojicom i njihovim porodicama!”[21]

Među njima jeste i predaja koju bilježi El-‘Ajjāši, lancem prenosilaca od Sādika, a.s., koja glasi: “Da se Kur’an uči onako kako je objavljen, mi bismo se tamo nalazili spomenuti po imenima!”

Među njima jeste i predaja u El-Kāfīju koja se prenosi od Ebu Džafera, a.s., a

koju nalazimo i u El-‘Ajjāšijevom komentaru Kur’ana te koja se, zatim, prenosi i od Ibn ‘Abbasa u Kenzu-l-fevāidu, s većim brojem predajnih lanaca, a koju, također, s različitim lancima prenosilaca, nalazimo i u komentaru Kur’ana Furāta ibn Ibrahima el-Kūfija te koja se prenosi i posredstvom El-Asbega ibn Nebāteha. Prenose da je Zapovjednik pravovjernih rekao: “Kur’an je objavljen sa četiri dijela: jedna četvrtina objavljena je o nama, druga o našim neprijateljima, treću četvrtinu čine običaji i primjeri, a četvrtu stroge vjerske

dužnosti i propisi. Nama pripadaju i dragocjenosti Kur’ana!”[22]

Među njima jeste, također, i predaja iz El-Kāfīja koja se, sa svojim lancem prenosilaca, navodi od Ebu Džafera, a.s., a koja glasi: “Džibril se Muhammedu, s.a.v.a., spustio s ovim ajetom koji je bio ovakav: ‘Ako vi sumnjate u ovo što Mi objavljujemo Našem robu – u vezi s Alijem – pa dajte vi suru koja će biti poput ove!’”[23]

Odgovor na argumentiranje ovom vrstom predaja: Već smo objasnili da su neki objavljeni odjeljci (tenzīl) dolazili kao komentari Kur’ana, da nisu bili sami Kur’an, pa se, prema tome, ovakve predaje, one u kojima se spominju imena Imama, a.s., moraju ovako tretirati, ili se imaju odbaciti s obzirom na to da su u suprotnosti s Kur’anom, sunnetom i onim dokazima koje smo već naveli, a koji opovrgavaju preinačavanje kur’anskog teksta. Usto, predaje koje su nam prenesene pouzdanim putem (mutevātir) kazuju nam da se sve predaje moraju uporediti s Kur’anom i sunnetom te da se one od njih koje budu u suprotnosti s njima moraju odbaciti.

Među onim što ukazuje na to da ime Zapovjednika pravovjernih, a.s., nije izričito navedeno u Kur’anu jeste i hadis Gadīra, koji na nedvosmislen način govori o tome da je Vjerovjesnik, s.a.v.a., Alija postavio za svog nasljednika po Božijoj zapovijedi, nakon što mu je došla potvrda u vezi s tim i nakon što mu je Allah obećao da će ga zaštititi od ljudi. A da je Alijevo ime bilo spomenuto u Kur’anu, onda ne bi bilo nikakve potrebe za ovim naimenovanjem, kao ni za pripremu ovog velikog muslimanskog skupa, a Božiji Poslanik, s.a.v.a., ne bi se bojao ovakvo što obznaniti pa da bude potrebe za naglašavanjem s Neba za dostavljanje toga.

Ukratko: sama vjerodostojnost hadisa Gadīr nalaže da se sve predaje koje govore o tome da su imena Imama bila spomenuta u Kur’anu imaju odrediti kao lažne. Ovo je posebno nužno stoga što je hadis Gadīr izrečen prilikom Oproštajnog hadža, koji se zbio pred sami kraj Vjerovjesnikovog, s.a.v.a., života, kad je Kur’an uglavnom već bio u cijelosti objavljen i proširen među muslimanima.

Treba kazati da istinitost posljednje predaje koju smo naveli iz El-Kāfīja sama po sebi nije održiva, a s obzirom na to da navođenje Alijevog, a.s., imena na mjestu potvrđivanja vjerovjesništva i izazivanja nevjernika da sami sačine nešto poput Kur’ana ne odgovara zahtjevima date okolnosti. Pored ovoga, sve ovakve predaje u suprotnosti su s vjerodostojnom predajom Ebu Basira koja se navodi u El-Kāfīju, a koja glasi: “Upitao sam Ebu Abdullaha, a.s., o riječima Uzvišenoga: Pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku, i zapovjednicima vašim!,[24] a on mi je rekao: ‘Objavljen je u vezi s Alijem ibn Ebi Tālibom, Hasanom i Husejnom, a.s.!’ ‘Ljudi govore’, rekao sam ja, ‘zašto u Allahovoj knjizi nisu imenom spomenuti Ali i članovi njegove porodice?!’

‘Recite im’, kazao je on, ‘da je Božijem Poslaniku, s.a.v.a., objavljen i namaz, a da im nije nazvan ni trorekatnim ili četverorekatnim – to je nešto što im je objasnio Božiji Poslanik, s.a.v.a.!’”[25]

Tako je ova vjerodostojna predaja presuditeljica svim drugim predajama ove vrste.

Ona objašnjava sve ono što se njima željelo kazati. Spominjanje imena Zapovjednika pravovjernih, a.s., u ovim predajama može se smatrati samo tumačenjem ili nečim što je došlo s Neba, a nije sastavni dio Objave (tenzīl) te što se nije moralo dostaviti ljudima.

Tome treba dodati i činjenicu da oni koji su odbijali izraziti lojalnost Ebu Bekru nisu kao argument navodili da je Ali u Kur’anu spomenut po imenu – da je on bio spomenut u Kur’anu, ovo bi im bilo najsnažniji dokaz, posebno ako se ima u vidu da se sakupljanje Kur’ana u jednu zbirku – kako tvrde oni koji ovakve predaje uzimaju za argumente – dogodilo ne baš ubrzo nakon okončanja pitanja hilafeta. Ovo je sasvim jasan dokaz da se Ali nije spominjao u kur’anskim ajetima.

Treća vrsta jesu one predaje koje govore o tome da je u Kur’anu bilo preinačavanja u smislu nadodavanja ili izuzimanja nekih dijelova te da su muslimani nakon Vjerovjesnika, s.a.v.a., promijenili neke riječi stavivši namjesto njih druge.

Među ovakvim predajama jeste i ona koju Ali ibn Ibrahim el-Kommi, sa svojim lancem prenosilaca, posredstvom Harīza prenosi od Ebu Abdullaha, a.s. Predaja glasi: “Put onih kojima si blagodat Svoju ukazao, a ne onih na koje si se rasrdio i ne onih koji su zalutali! (Sirāta men en‘amte ‘alejhim gajri-l-magdūbi ‘alejhim ve gajrid-dāllīn).”

Među njima jeste i ono što El-‘Ajjāši bilježi od Hišāma ibn Sālima:

“Upitao sam Ebu Abdullaha, a.s., o riječima Uzvišenoga: Allah je odabrao Adema, i Nuha, i porodicu Ibrahimovu, i porodicu Imranovu![26], a on mi je rekao: ‘Ispravno je: porodicu Ibrahimovu i porodicu Muhammedovu, one su odabrane nad svim svjetovima, samo što su namjesto jednog stavili drugo ime!’”, tj. namjesto “porodicu Muhammedovu” stavili su “porodicu Imranovu”.

Odgovor:

O argumentiranju ovom vrstom predaja – nakon zaključka da su njihovi lanci prenosilaca slabi – treba kazati da su one u suprotnosti s Kur’anom, sunnetom i konsenzusom muslimana o tome da u Kur’anu nije dodano ni jedno jedino slovo; ovakvo što ne tvrde čak ni oni koji su na stanovištu da je u Kur’anu bilo preinake. Jedna velika skupina učenjaka tvrdi da postoji jedinstven stav muslimana o tome da u Kur’anu nije bilo nikakvog nadodavanja te da je sve ono što se nalazi među dvjema koricama sastavni dio Kur’ana.

Među onima koji tvrde da o tome postoji konsenzus muslimana jesu i šejh Mufīd, šejh Tūsi, šejh Behāi i drugi velikani – neka Allah posveti njihove duše! – a prije je navedena i predaja iz Ihtidžadža, a koja govori o tome da u Kur’anu nije bilo nikakvog nadodavanja.

Četvrta vrsta jesu one predaje koje upućuju na preinačavanje u Kur’anu, ali samo u smislu izostavljanja nekih dijelova.

Odgovor na argumentiranje ovom vrstom predaja: Sve ovakve predaje moraju se razumijevati onako kako smo napomenuli u pogledu dodataka u Mushafu Zapovjednika pravovjernih, a.s. U protivnom, moraju se odbaciti, s obzirom na to da se nalaze u suprotnosti s Kur’anom i sunnetom. U kontekstu ove naše studije u vezi s njima naveli smo i jedan drugi prijedlog, no nećemo ga ovdje ponovo navoditi da ne bismo zašli u suvišnu opširnost. To bi mogla biti i najbolja mogućnost, a na nju ćemo pažnju skrenuti na drugom mjestu, ako Bog da.

Treba kazati da je najveći broj ovih predaja – odnosno mnoge od njih – slabog lanca prenosilaca, dok neke same po sebi ne mogu biti istinite. Skupina istaknutih učenjaka izričito se izrazila da je kod ovakvih predaja nužno ili njihovo valjano tumačenje ili njihovo odbacivanje.

Među onima koji su se o njima izrazili na ovaj način jeste i veliki stručnjak El-Kilbāsi.

On je, prema onome kako se prenosi od njega, rekao: “Sve predaje koje govore o preinačavanju kur’anskog teksta u suprotnosti su s konsenzusom sve uleme muslimanskog ummeta, osim nekih rijetkih slučajeva koji se ne uzimaju u obzir… Bilo kakvo umanjivanje kur’anskog teksta nema nikakve osnove – da ga je bilo, to bi se svakako pročulo i vijest o tome pouzdano bi se prenijela do nas, kakav je slučaj sa svim velikim događajima. Preinačavanje bi se nesumnjivo svrstavalo u takve događaje, štaviše bilo bi veći od svih njih!”

Od velikog stručnjaka El-Bagdādija, komentatora El-Vāfije, također se prenosi jasno izjašnjenje o ovome, a on ga prenosi od Kerekija, koji je o tome napisao jedan zaseban traktat, a u kojem navodi sljedeće: “Predaje koje govore o izostavljanju nekih dijelova Kur’ana moraju se ili ispravno protumačiti ili biti odbačene, jer svaki hadis koji dođe u suprotnost s dokazom iz Kur’ana, vjerodostojno prenesenog sunneta ili konsenzusa muslimana, odnosno koji ne bude pravilno protumačen, ili shvaćen na neki prihvatljiv način, obavezno se mora odbaciti!”

El-Kereki, kako smo vidjeli, ukazuje na isto ono na šta smo i mi nešto ranije ukazali – naime, na činjenicu da neupitno vjerodostojne predaje ukazuju da se sve one predaje koje su u suprotnosti s Kur’anom obavezno imaju odbaciti. Neke od ovakvih predaja jesu i sljedeće:

– Ona koju bilježi šejh Sadūk Muhammed ibn Ali ibn el-Husejn, sa svojim vjerodostojnim lancem prenosilaca, od Imama Sadika, a.s., a koja glasi:

“Bolje je kod određene sumnje ostati suzdržan, nego zalaziti u pogibelj. Naime, svaka istina ima svoju realnost, a na svakoj ispravnosti nalazi se svjetlost, pa ono što je u skladu s Allahovom Knjigom – to prihvatite, a ono što je u suprotnosti s Allahovom Knjigom – to ostavite…!”[27]

– Ona koju bilježi uvaženi šejh Se‘īd ibn Hibetullāh el-Kutb er-Ravendi, sa svojim vjerodostojnim lancem prenosilaca, a koju pripisuje Imamu Sadiku, a.s.: “Kad do vas dođu dva međusobno suprotstavljena hadisa, omjerite ih o Allahovu Knjigu, pa onaj koji bude u skladu s Allahovom Knjigom – taj prihvatite, a onaj koji bude u suprotnosti s Allahovom Knjigom – njega odbacite…!”[28]

Što se tiče četvrte sumnje, ona se tiče načina sakupljanja Kur’ana i njegovog preinačavanja u smislu neminovnog učinka samog čina sakupljanja, te smo čitavo naredno poglavlje – Misao o sakupljanju Kur’ana – posvetili razmatranju i temeljitom propitivanju ove sumnje.

Izvor: Sejjid Ebul-Kasim El-Hui, El-Bejan – Uputa u tumačenje Kur'ana, Fondacija “Mulla Sadra, Sarajevo, 2013, preveo sa arapskog: Mustafa Prljača



[1]Kemālud-din, str. 576, poglavlje 54. U prethodnom dijelu ove knjige navođeni su neki izvori ovog hadisa u sunijskoj predaji.

[2]Misli se na četiri glavna izvora hadisa kod šiija. (Op. prev.)

[3]Tirmizijev Sunen, IX/26, poglavlje o smutnjama, odjeljak O tvrdnji: “Vi ćete, doista, slijediti običaje onih prije vas”, hadis br. 2106; Ahmedov Musned, Musnedu-l-ensār, hadis br. 20892.

[4]Uvod u tefsir El-Burhān, I/27. U ovoj predaji jasno se naznačava da je sve ono što se nalazi u postojećem Kur’anu – Kur’an!

[5]Sāfijev Tefsir, Šesta premisa, str. 11.

[6]El-Kāfī, I/228, hadis br. 2.

[7]El-Kāfī, I/228, hadis br. 2. 

[8]Jusuf, 6.

[9]Jusuf, 36.

[10]Jusuf, 100.

[11]El-Kehf, 82.

[12]El-Vaki‘a, 77-80.

[13]Bihāru-l-envār, 37/346, poglavlje 55, hadis br. 3.

[14]Bihāru-l-envār, 98/352, poglavlje 13, hadis br. 1.

[15]Isto, 33/140, poglavlje 7, hadis br. 91.

[16]El-Hisāl, 1/174, poglavlje 3, hadis br. 232.

[17]El-Kāfī, 8/125, hadis br. 95.

[18]Bihāru-l-envār, 45/8, poglavlje 37. Usp. i Tuhafu-l-‘ukūl, odnosno ono što se ovdje navodi od Imama Husejna, a.s.

[19]Kāmil Zijārāt, str. 362, poglavlje 79, hadis br. 1.

[20]El-Kāfī, 8/52, hadis br. 16.

[21]Isto, 1/437, hadis br. 6. U drugoj verziji ove predaje stoji: “I njegovog duhovnog nasljednika Alija, a.s.”

[22]Isto, 2/628, hadis br. 4.

[23]El-Kāfī, 1/17, hadis br. 26.

[24]En-Nisa’, 59.

[25]El-Kāfī, 1/286, poglavlje o onima koje su Allah i Njegov Poslanik podrazumijevali svojim riječima, hadis br. 1.

[26]Ali ‘Imran, 33.

[27]El-Vesāil, 27/119, poglavlje 9, hadis br. 33368.

[28]El-Vesāil, 27/118, poglavlje 9, hadis br. 33362.

Pitanja i odgovori