Prevodilački pokret

U trenutku preseljenja Božijeg Poslanika, s.a.v.a., cijelo Arabijsko poluostrvo bilo je pod zastavom islama. Nedugo nakon njegovog preseljenja započela su i islamska osvajanja izvan Arabijskog poluostrva. U periodu od nekoliko desetljeća vjera islam se tako proširila na cijeli prostor Bliskog Istoka i Sjeverne Afrike. Osvojena su područja od Sinda sve do Španije, pa su na taj način, preko islama, muslimani došli u posjed grandioznog naslijeđa Irana, Grčke, Egipta, Indije… Za gotovo čitavo jedno stoljeće, skoro sve do posljednjih godina vladavine Umejjada, nije se formirao niti jedan ozbiljniji pokret koji bi se zalagao za prevođenje znanstvenih i filozofskih tekstova sa drugih jezika na arapski. Ono što je u ovom razdoblju zaokupljalo pažnju halifa i islamske uleme su, prije svega, bili upravljanje i kontrola na ovim velikim prostranstvom, na osnovama islamskog zakona.

S druge strane, zbog miješanja Arapa sa narodima drugih podneblja i potrebe ustaljenja i očuvanja vanjštine kur’anskih riječi i propisa u nearapskim jezičnim sredinama, svoj trud uložili su i na bavljenje kur’anskim znanostima i znanostima koje predstavljaju uvod u njih, kao što su morfologija i sintaksa. Samo se jedan manji broj ljudi, iz ličnih pobuda, posvetio prevođenju nekih tekstova. Naprimjer, možemo spomenuti Halida ibn Jezida ibn Mu’aviju koji se, ili zbog neuspjeha ili zbog nezainteresiranosti u borbi za hilafet, izolirao i posvetio prevođenju na arapski jezik nekih djela iz astronomije, hemije i medicine. U ovom smislu možemo spomenuti i halifu Omera ibn Abdulaziza koji je izdao dozvolu za prevođenje određenih knjiga iz medicine na arapski jezik.

Opća osobenost fenomena prevođenja u vremenu Umejjada je, dakle, djelovanje zasnovano na trudu i zalaganju pojedinca, pri čemu su lični motivi pojedinaca bili ti koji su ih potakli na tu aktivnost. Smrću tih pojedinaca završavala se i aktivnost prevođenja. Druga osobenost jeste ograničenost njihovog prevodilačkog rada na medicinu, astronomiju i hemiju.

Otprilike sa padom Umejjada i dolaskom na vlast Abbasida započinje jedan ozbiljan i sveobuhvatan pokret prevođenja znanstvenih i filozofskih djela na arapski jezik koji se stručno naziva “prevodilački pokret”. Nužno je upoznati se sa različitim aspektima ovog pokreta i stoga ćemo, uvažavajući načelo konciznosti sadržaja, ukazati samo na najvažnije činjenice u vezi s tim fenomenom.

Uzroci pojave prevodilačkog pokreta i pobude halifa u podršci tom pokretu

Jasno je da pri razmatranju društvenih fenomena nije jednostavan posao obuhvatiti sve uzroke koji su doveli do pojave nekog od tih fenomena. Pažljiv osvrt na pojavu “prevodilačkog pokreta” ipak će nam ukazati na uzroke njegovog nastanka, a pritom ne tvrdimo da su obuhvaćeni svi:

1.Nakon osvajanja velikih područja kao što je Iran, poslovi upravljanja birokratskim poslovima uprave bili su (zbog neupućenosti Arapa u ove poslove) povjereni kršćanskim, jevrejskim i zoroastrijanskim naučnicima iz iranskog, bizantskog, egipatskog i drugih naroda. Oni su upravu vodili na svome pismu i jeziku, ali već pred kraj umejjadskog razdoblja počinju da se javljaju osjetljivost prema ovom pitanju i zahtjevi da se ti upravni spisi prevode na arapski jezik. Razlog tome, pored arapske gorljivosti, može se tražiti i u želji halifa da imaju bolji nadzor i kontrolu nad radom svojih službenika. Ovo je bio zvanični početak prevođenja tekstova na arapski jezik.

2.Dolazak nearapskih liječnika, posebno Iranaca, na dvorove halifa, poticao je (naročito abbasidske halife) da narede prevođenje knjiga na arapski jezik.

3.Nakon propasti umejjadske vlasti i zaposjedanja prijestolja od strane abbasidskih halifa osnaženo je vjerovanje u zvijezde i zvjezdoznanstvo, tj. u utjecaj zvijezda na događaje na Zemlji. To je pobudilo zanimanje za ubrzano prevođenje knjiga iz astronomije na arapski jezik.

4.Prenošenje centra hilafeta iz Damaska u Bagdad, grad koji je bio mjesto susreta različitih kultura, također je snažno utjecalo na nastanak ovog pokreta.

5.Širenje arapskog kao zvaničnog jezika islamske vlasti na područja drugih jezika bilo je jako učinkovit činilac da se potakne naučnike i pisce na prevođenje svojih znanstvenih knjiga na zvanični jezik vlasti.

6.Bolje upoznavanje muslimana sa knjigama iz medicine i astronomije samo po sebi ih je približilo filozofskim naukama, jer u to doba nauke nisu bile, kao u današnjoj formi, odvojene jedna od druge, nego su sve bile smještene pod jedan krovni naziv pod imenom “filozofija”. Nemali broj ljekara i astronoma, pored poznavanja svojih primarnih znanosti, poznavali su logička i općenito filozofska pitanja i bavili se prijevodima knjiga iz logike, filozofije, matematike i sl. na arapski jezik. 28

7.Nakon što su se muslimani izmiješali sa drugim narodima i kulturama, sa njima su stupili u određene rasprave i diskusije, pri čemu se ponekad događalo da nemuslimanski učenjaci, koristeći se logičkim i filozofskim terminima (uglavnom naslijeđenim od drevnih Grka), poraze muslimane u tim diskusijama. Kako bi neprijatelja porazili njegovim oružjem, muslimani su se okrenuli usvajanju znanosti i učenju logičkih i općenito filozofskih stručnih izraza. Halife su ih podržavale u njihovom nastojanju, pripremajući sve neophodne uvjete i sredstva za prevođenje prethodno navedenih knjiga.

8.Bez utjecaja na pokret svakako nisu bili ni lično zanimanje i ljubav nekih halifa, posebno halife Me’muna, prema znanstvenim i racionalnim raspravama.

9.Sa širenjem teritorija islamske države, povećanjem obima poreza i imetka državne kase (bejtu-l-mala) javila se veća potreba za aritmetikom i drugim granama matematike. Upravo iz ovog razloga muslimani su naučili od Indijaca aritmetiku i preveli knjige iz ove oblasti. Isto tako su naučili i usvojili geometriju i arhitekturu od Grka.

10.Svi navedeni uzroci su manje-više navedeni u knjigama historije islamske filozofije. Međutim, istina koju su, nažalost, svi autori historije filozofije zanemarili, iako su na nju u svojim historijskim analizama ukazali velikani kao što su allame Murteza Askeri i allame Dža’feri, jeste sljedeća: abbasidske halife koje su, koristeći se imenom “zastupnika Poslanikove porodice”, prigrabile hilafet, od samog početka su se jako trudili ukloniti, ili u najmanju ruku ublažiti, kao sunce blistavi sjaj upute imameta i starateljstva (velajeta), tj. upute Čistih Imama, mir neka je s njima. Na taj način su se željeli osigurati od svojih jedinih moćnih suparnika. Prema njihovom mišljenju, prevođenje filozofskih i znanstvenih knjiga, njihovo širenje među muslimanima, te snaženje filozofije uopće, moglo bi baciti u sjenu neporecivu znanstvenu snagu i nadmoć tih velikana nad ostalom ulemom, te odvratiti svijest i pažnju islamskog ummeta od njih. Takvo što se, međutim, nipošto nije dogodilo i oni ne samo da ovom metodom nisu uspjeli ostvariti svoj nesretni cilj nego su organiziranjem sesija, diskusija i rasprava između Imama, mir neka je s njima, i drugih učenjaka, te usljed stalne nadmoći ovih plemenitih izvora svjetlosti pri tome, samo dodatno uvećali njihovu blistavost i ugled među učenim i narodom, jer: “ako Bog to želi, i dušmanin uzrok dobra bit će.”

Znanstveni centri
Škola u Aleksandriji

Da bismo se bolje upoznali sa ovim znanstvenim središtem, potrebno je najprije nešto kazati o grčkoj školi filozofije uopće. Pri tome treba imati u vidu da originalna djela velikih filozofa poput Pitagore, naprimjer, bez obzira na to što se imena takvih ličnosti često spominju u knjigama historije filozofije, uglavnom nisu sačuvana i zato im se sa sigurnošću i kategorički ne mogu pripisati određena djela koja se obično vežu za njih. Sa stanovišta postojećih sačuvanih dokaza i dokumenata pak, slavni period drevne Grčke obuhvata vrijeme od 4. i 5. stoljeća prije nove ere i do godina kada su živjeli velikani kao što su Sokrat (469.–399. godine pr. n. e.), Platon (427.–347. pr. n. e.) i Aristotel (384.–322. pr. n. e.). Aristotel se rodio u Stagiri, jednoj od grčkih kolonija u Makedoniji. Dugi niz godina bio je učitelj Aleksandra Makedonskog, koji je nakon smrti svoga oca pokrenuo veliku vojnu u namjeri osvajanja svijeta. Na tom putu on je pokorio mnoge zemlje: Egipat i Libiju u Africi, zatim Siriju, Palestinu, Irak, perzijske zemlje, Turkmenistan i Afganistan.

Aleksandar je snažno insistirao na širenju helenske kulture na osvojenim područjima. Na tom tragu je na obalama Sredozemnog mora, području koje je prethodno pripadalo Egiptu, utemeljio grad Aleksandriju kako bi olakšao kretanja Grka i kako bi taj grad bio mjesto njihova nastanjivanja i boravka. Tako su napravljeni uvjeti za postepeno širenje utjecaja helenske kulture na kulturu Egipta. Nakon Aleksandrove smrti, prostrana područja njegove države podijeljena su između njegove braće. Jedan od njih je bio Ptolemej, koji je postao vladar Egipta i rodonačelnik helenske dinastije Ptolemejevića. Ova dinastija pravila je uvjete za jačanje i širenje kulture u Egiptu tako što je omogućila svim znanstvenicima da mogu slobodno doći i iznositi svoja ubjeđenja. Aleksandrija je tako postepeno izrasla u naučnu i filozofsku pećnicu u kojoj su se lagano talili različiti znanstveni i filozofski metali i nastajale legure koje prethodne civilizacije nisu poznavale.

Sazrijevanje i procvat Aleksandrije dogodit će se u novoj eri (nakon Isaa, a.s.). S druge strane, nakon Aristotela, filozofija u Grčkoj doživljava pad i ne pojavljuju se više značajne ličnosti i škole. Jedino se u trećem stoljeću prije nove ere spominju epikurejci i stoici, koji su bili međusobno suprotstavljeni. Epikurejci su vjerovali u mnoštvo bitka i primarnost materije, dok su stoici vjerovali u jedinstvo egzistencije i primarnost nadmaterije. Ove rasprave nisu imale značajno istaknutu ontološku dimenziju nego su se više bavile etičkim pitanjima. Čini se da je jedan od bitnih činilaca pada filozofije bio upravo vojni pohod Aleksandra Makedonskog. Naime, svako ko je mogao uzeti mač u ruke morao se pojaviti na bojnom polju i obično ratovati hiljadama milja daleko od svog rodnog mjesta. U ovakvim prilikama ljudi nisu imali ni volje, ni interesa, ni prilike da se bave naukom i filozofijom. Načelno, gdje god se razvije vojni duh, dolazi do pada znanstvenog duha. Naprimjer, narod Sparte je posjedovao jak vojni duh i upravo zbog toga i nije razvio svoju misao, što nije slučaj sa Atenjanima.

Drugi činilac jesu Aleksandrove represivne mjere usmjerene protiv onih naučnika koji su ga kritizirali. Te mjere dovele su do pada slobodarskog znanstvenog duha Atenjana, što je na koncu dovelo do uspostavljanja ozračja ispunjenog strahom i prijetnjama. Suprotno tome, dinastija Ptolemejevića u Egiptu je tokom svoje vladavine mnogo uradila na organizaciji i poticanju razvoja nauke i filozofije. Znanstvenicima su posvećivali veliki značaj, što je dovelo do toga da su neki učenjaci iz Indije, Irana, Grčke itd. iselili u Aleksandriju i nastavili u tom gradu svoje znanstvene aktivnosti. Pojava neoplatonizma u Aleksandrijskoj školi U eri nakon rođenja Isaa, a.s., u Aleksandriji nastaje jedna nova filozofska škola, čiji je osnivač Amonije Sakas (175.–250. n. e.). On se trudio pomiriti vjeru i filozofiju i iznjedriti jednu vrstu vjerske filozofije ili filozofijske vjere. On je također nastojao pomiriti i dvije filozofske škole: Platonovu i Aristotelovu. On i njegovi sljedbenici se nazivaju neoplatonistima. Njegov najistaknutiji učenik je bio Plotin (205.–270. n. e.), koji je rođen u Egiptu. Plotin u 27. godini života odlazi u Aleksandriju i provodi jedanaest godina u tom gradu kao učenik Amonija Sakasa, da bi pred kraj svog života odselio u Atenu. Kažu da je Plotin imao snažna duhovna i mistična iskustva i stanja i da do svoje pedesete godine nije napisao niti jedno djelo. Međutim, njegov nauk je svejedno bio jako interesantan i privlačan njegovim učenicima, koji su jako insistirali i nagovarali ga da im svoj nauk izdiktira. Na kraju svog života on je pristao izdiktirati im određene sadržaje, a oni su ih zapisali. Oni su njegov opus sabrali u 54 predavanja. Porfirije je te spise, opet, sabrao u šest svezaka, pri čemu je svaki svezak imao devet poglavlja, zajedno nazvanih Devetoknjižje ili Eneada. Sadržaj ovih šest svezaka je sljedeći:

– prvi svezak: O čovjeku;

– drugi i treći svezak: O osjetilnom svijetu;

– četvrti svezak: O duši;

– peti svezak: O razumu;

– šesti svezak: O trajnoj egzistenciji ili višem svijetu.

Nakon Plotina i njegovog učenika Porfirija, ljudi koji su se bavili filozofijom ograničili su se isključivo na pisanje komentara i glosa na djela velikana filozofije poput Platona i Aristotela, tako da poslije spomenutih nije nastao nijedan novi filozofski pravac ili škola. Aleksandriju je, u vrijeme Omera ibn Hattaba, osvojio Amr ibn As i tako su znanstvene institucije ovoga grada pale u ruke muslimana. Neoplatonska škola je imala veliku ulogu u prenošenju znanja u islamske zemlje (grčki jezik je bio njen dominantni jezik). Dio djela za koja su muslimani mislili da pripadaju Aristotelu, pripadao je, ustvari, upravo ovim neoplatonistima i upravo zbog toga je Aristotel kod muslimana i stekao naročit ugled. Suprotno brojnim autorima historije filozofije, mi uopće ne tugujemo što muslimani nisu neposredno od Aristotela preuzeli svu njegovu misao. Naprotiv, možemo kazati: “Da Aristotelovo mišljenje nisu uravnotežili, te mu dali vjerski i irfanski kolorit, ono uopće ne bi bilo privlačno za muslimane.”

Škole u Edesi (Er-Ruha) i Nusajbinu

U Antakiji[1] je 270. god. osnovana škola koja je baštinila Platonovu filozofiju. Sljedbenici ove škole nastojali su jezikom filozofije odbraniti vjeru. Pojavom nestorijanske sljedbe,[2] veliki broj profesora nestorijanaca napustio je ovu školu i prešao u Er-Ruha,[3] promijenivši svoj zvanični jezik iz grčkog u starosirijski. Školu u Er-Ruhi su osnovali Iranci prije ovog događaja, 363. godine, a grčki jezik je bio dominantan jezik ove škole. U njoj je prevladavala Aristotelova filozofija sa komentarima osoba poput Aleksandra Afrodisija. Ustvari, ona je u mnogome poprimila neoplatonistički kolorit. Školu u Edesi je zatvorio 489. godine jedan od ortodoksnih biskupa. Nestorijanski studenti i profesori su nakon ovog događaja napustili Edesu i otišli u Nusajbin,[4] gdje su osnovali novu školu.

Njihove znanstvene aktivnosti tu postepeno dostižu svoj vrhunac, tako da je pred kraj šestog stoljeća u toj školi studiralo oko 800 studenata. Međutim, u sedmom stoljeću, sa osnivanjem škole u Bagdadu, znastveni sjaj ove škole postepeno se počinje gasiti. Određen broj filozofskih djela u ovim školama je preveden sa grčkog na starosirijski, a kasnije su nestorijanci odigrali značajnu ulogu i u prevođenju knjiga na arapski jezik.

Škola u Harranu

Harran je drevni grad koji se nalazi 35 kilometara južno od Edese. Ne postoje pouzdane informacije o tačnom datumu osnivanja škole u ovom gradu. Narod ovog grada je slijedio idolopoklonička vjerovanja, tako da je nakon priklanjanja Rimske imperije kršćanskoj vjeri ovaj grad pružio dobro utočište onim ljudima koji su odbijali prihvatiti kršćanstvo. Vjerovanja stanovnika Harrana su bila sinteza babilonskih, starogrčkih i neoplatonističkih vjerovanja i sektaških ubjeđenja. Oni su pridavali veliki značaj zvijezdama. Vjerovali su u postojanje duhova i božanstava koji su, otjelovljeni u obliku zvijezda, a posebno planeta, bili posrednici između ljudi i Boga. Oni nisu bili sabejci, ali su se lažno predstavljali kao oni, kako bi se sačuvali od pogubljenja kojima im je prijetio halifa Me’mun. Zbog toga su ipak ostali upamćeni kao sabejci. U Harranu se govorilo asirskim jezikom, a ljudi iz ovog grada igrali su istaknutu ulogu i u prevođenju tekstova na arapski jezik. Najpoznatiji među prevodiocima bio je Sabit ibn Karre Harrani (221.–288. godine po Hidžri).

Škola u Džundišapuru

Džundišapur je bio grad smješten u pokrajini Huzistan (na zapadu današnjeg Irana), kojeg je osnovao sasanidski kralj Šapur Prvi (241.–272. god.). Perzijski šah Anuširevan (531.–578. god.) je u tom gradu otvorio školu i u njoj prikupio mnoge grčke, asirske i indijske knjige. Od svih nauka, u toj školi je najveća pažnja poklanjana medicini i to će biti razlog što će se u njoj pojaviti brojni istaknuti liječnici, kao što su bili oni iz porodice Al Bahtišu i Juhanna ibn Masujje (242. god. po Hidžri). Šapur I je ovaj grad podigao da bi u njemu smjestio bizantske zarobljenike, pa se stoga od samog početka u njemu proširila i grčka znanost. Anuširevan je izgradio bolnicu kako bi se u njoj liječili bolesnici, ali i proučavala medicina. Prvi liječnici koji su se bavili proučavanjem medicine bili su Grci, a potom su im se u tome pridružili i indijski liječnici. U to vrijeme najpoznatiji profesori ove škole postat će nestorijanci, a jezik poučavanja se mijenja iz grčkog u asirski. Ovaj grad 738. godine pada u ruke muslimana, no škola ostaje aktivna sve do vremena Abbasida. Znastvenici ove škole igrali su značajnu ulogu u prevođenju knjiga na arapski jezik.

Škola u Bagdadu

Bagdad je osnovan 148. god. po Hidžri, a osnovao ga je Ebu Dža’fer Mensur Davaniki. On je u ovom gradu osnovao i školu za proučavanje medicine i pozvao Džordžijusa ibn Bahtišua iz Džundišapura da dođe u ovu školu, te ga zatim postavio za njenog upravitelja. Potom je zadužio asirske naučnike da prevode djela sa grčkog na arapski. Poslije, sa nastankom prevodilačke akademije “Kuća mudrosti”,[5] koju su osnovali Harun i Me’mun, znanstvene aktivnosti znatno se ubrzavaju, a prevodilački pokret doseže svoj procvat.

Periodizacija prevodilačkih aktivnosti u vremenu Abbasidskog hilafeta i upoznavanje sa poznatim prevodiocima

Razdoblje prevodilačkog pokreta, u istinskom smislu tih riječi, započinje početkom vladavine Abbasidskog hilafeta, tj. od vremena Mensurove vladavine, i traje više od dva stoljeća. Historija ovog pokreta se može podijeliti na tri razdoblja:

  1. od Mensurovog hilafeta do kraja vladavine Haruan Er- -Rešida (136.–193. h.g.);
  2. od Me’munovog hilafeta, pa do 300. godine po Hidžri (198.–300. h. g.);
  3. četvrto hidžretsko stoljeće.

 

  1. Prvo razdoblje

Među prevodiocima halife Mensura, najpoznatiji prevodilac sa grčkog jezika bio je El-Batrık (Patricius) i njemu se pripisuje prevođenje velikog broja djela iz medicine i astronomije. Šiija Ebu Sehl Noubahti, lični astronom halife Mensura, također je preveo na arapski jezik veliki broj djela iz astronomije. Iranac Ibn Mukaffa je preveo na arapski knjigu Kelila i Dimna i neka djela iz logike i medicine. Isto tako, u ovom periodu su i sa sanskrita na arapski jezik prevedena neka djela iz astronomije i matematike, a prevedeno je i nekoliko Aristotelovih traktata, Ptolomejev Almagest o astronomiji i Euklidovo djelo Principi geometrije.

U vrijeme Haruna, Juhanna ibn Masujje, njegov lični ljekar, preveo je na arapski jezik nekoliko knjiga iz drevne medicine i Aristotelovu Logiku. U svakom slučaju, prevođenje knjiga iz astronomije, zbog velikog značaja koji su ovoj nauci pridavale abbasidske halife, u ovom razdoblju nalazilo se na prvom mjestu, dok su se na drugom nalazila djela iz medicine, zbog potrebe koju su imali za ovom naukom u liječenju. Potrebno je napomenuti da se ne uočava neki veliki napredak u prevođenju u razdoblju prije početka trećeg hidžretskog stoljeća.

  1. Drugo razdoblje

U ovom razdoblju prevodilački pokret dostiže svoj blistavi vrhunac. Iskusni prevodioci ovog vremena su sa različitih jezika na arapski preveli veliki broj znanstvenih i filozofskih djela. U nastavku ćemo spomenuti imena najpoznatijih prevodilaca:

Juhanna (Jahja) ibn el-Batrik (umro 200. h. g.) U Kuftıjevom djelu Ahbaru-l-ulema’ o njemu je zapisano:“Bio je sluga Me’munov i opunomoćenik zadužen za nadgledanje prevođenja knjiga iz filozofije. Precizan u prenošenju značenja, govorio je arapski sa poteškoćama, bolje je vladao filozofijom nego medicinom.”[6] Preveo je sljedeća djela: Platonove knjige Timej i Prirodna povijest, Aristotelovu Metereologiju, djelo O životinjama i dijelove knjige O duši, te nekoliko Hipokratovih djela.

Hunejn ibn Ishak (194.–260. h. g.) Ubraja se među najveće ličnosti u historiji prevodilaštva grčke filozofije i medicine. Bio je nestorijanac iz Hire. Započeo je studirati medicinu pred Juhannaom (Jahja) ibn Masujjeom, međutim, zbog brojnih pitanja koja je postavljao, Juhanna se našao povrijeđenim i udaljio ga od sebe. Nakon što ga je Juhanna udaljio od sebe, on odlazi u Bizant gdje je savladao medicinu i veoma dobro naučio grčki jezik. Nakon toga odlazi u Basru kod Halila ibn Ahmeda, velikog sintaksičara, kod koga upotpunjava svoje znanje iz arapskog jezika. Pored arapskog i grčkog, Hunejn je vladao još i perzijskim i asirskim jezikom. Me’mun ga je postavio za upravitelja akademije “Kuće mudrosti” (Bejtu-l-hikme).

Hunejn je sa asirskog i grčkog prevodio na arapski jezik, a pored toga je nadzirao i kontrolirao rad prevodilačkih timova u kojima su bili i njegov sin i sestrić. Njegova prevodilačka djela su brojna. Nekada bi uz prevedene tekstove napisao i komentar, nekada bi detaljne i iscrpne tekstove sažimao, a nekada pravio kritički osvrt na prethodne prijevode. Na asirski jezik je preveo mnoga medicinska djela grčkog liječnika Galena. Od njegovih prijevoda na arapski jezik treba spomenuti Platonova djela Politika, Zakoni, Timej i Aristotelovo djelo Kategorije.

Kusta ibn Luka (umro 288. ili 310. h. g.) On je bio bizantski kršćanin, rodio se u Balabeku i vladao je arapskim, grčkim i asirskim jezikom. Za Ibn Nedima (autora poznatog djela El-Fihrist) Kusta ibn Luka je bez ikakve sumnje jednakog značaja kao Hunejn ibn Ishak. Neki njegovi prijevodi: Komentar Aleksandra Afrodizijskog na Aristotelovo djelo o promjenjivim pojavama (kao što su vrijeme, prostor, itd. – sema’ tabii) i komentar Jahje En-Nahvija na to djelo, Komentar Aleksandra na Aristotelovo djelo “O stvaranju i rastvaranju” (De Generatione et Corruptione) i Osnovi Platonove geometrije.

Ishak ibn Hunejn (umro 298. h. g.) On je, kao i njegov otac, bio nestorijanac iz Hire. Sarađivao je sa ocem radeći u akademiji “Kuća mudrosti”, a arapski jezik je govorio tečnije od njega. Na poslovima prevođenja služio je abbasidskim halifama Mu’temidu, Mu’tezidu i Muktediru. Preveo je Platonovo djelo Sofist, Aristotelova djela O stvaranju i rastvaranju i O duši, te dio Metafizike. Hubejš ibn Hasan E’sam On je bio Hunejnov sestrić i učenik, a sam Hunejn ga je jako uvažavao. Kažu čak da su mnoga njegova djela greškom pripisana njegovom daidži (Hunejnu) zbog slave koju je ovaj stekao. Postoji također i mogućnost da je u mnogim slučajevima ime Hubejš pogrešno čitano kao Hunejn, najprije zbog sličnosti u pisanju ova dva imena (na arapskom jeziku), a zatim i iz razloga uzrokovanih spomenutom Hunejnovom slavom, kao i Hubejšovom anonimnošću.

Sabit ibn Karre Harrani (221.–288. h. g.) On je bio iz Harrana i poznat je po vrsnom poznavanju astrologije, medicine i filozofije. Bio je lični astrolog abbasidskog halife Mu’tezida i prvi poglavar sabejaca u Bagdadu. Među njegovim prijevodima izdvojit ćemo: Komentar Aristotelovog djela o promjenjivim pojavama (kao što su vrijeme, prostor, itd. – sema’ tabii), a tu su isto tako i njegova djela o logici, astrologiji, geometriji, brojevima, astronomiji i medicini. Kao značajnija prevodilačka imena drugog razdoblja možemo navesti još i Hadždžadža ibn Matara, Ibn Na’ima Himmasija i Ebu Osmana Dimeškija.

  1. Treće razdoblje

U ovom razdoblju, koje se podudara sa četvrtim hidžretskim stoljećem i desetim stoljećem po rođenju Isaa, a.s., susrećemo se sa drugim značajnim prijevodima i vrsnim prevodiocima. Poznati prevodioci ovog perioda su:

Ebu Bišr Metta ibn Junus El-Kanna’i (umro 328. h. g.) Nestorijanac iz Bagdada, poznat kao učenjak na polju logike, kojoj je poučavao Farabija. Na arapski jezik preveo je Aristotelovu Analitiku, a nekoliko drugih knjiga na starosirijski.

Senan ibn Sabit ibn Karre (umro 335. h. g.) Ebu Zekerijja Jahja ibn Adi (umro 364. h. g.) On je jakobit porijeklom iz Tikrita, Farabijev učenik u logici. Prevodio je knjige sa asirskog na arapski jezik. Neki njegovi prijevodi su: O pobijanju sofista, O topici, Djelo o promjenjivim pojavama (kao što su vrijeme, prostor, itd. – sema’ tabii)…

Ebu Ali Isa ibn Ishak ibn Zur’ah (331. – 398. h. g.) Jakobit iz Bagdada, pratilac i asistent Jahjaa ibn Adija i jedan od vrsnih prevodilaca. Knjige je prevodio sa asirskog na arapski jezik, a među prevedenima su i Aristotelova djela O životinjama i O pobijanju sofista.

Knjige koje su pogrešno pripisane Aristotelu

Muslimanski filozofi pripisali su Aristotelu neka djela čiji sadržaj ne korespondira sa Aristotelovim religijskim usmjerenjem i koja većim dijelom sadrže Platonova stanovišta koja su izmiješana sa stanovištima i mišljenjima Pitagore i neoplatonista. Neka od tih djela, pogrešno pripisanih Aristotelu, su: O svijetu, O čistom dobru[7] i Poslanica o jabuci.[8]

Najpoznatije djelo koje su pogrešno pripisali Aristotelu, a koje zasigurno nije Aristotelovo već su to dijelovi Plotinovog Devetoknjižja, jeste djelo pod naslovom Knjiga o gospodarenju (rububijjetu) ili Usuludžija. [9] Budući da prvi muslimanski filozofi nisu sumnjali da ove knjige pripadaju Aristotelu, ovaj filozof je kod njih uživao određen pijetet. Međutim, kao što smo već prije kazali, mi uprkos tome uopće ne žalimo zbog toga što su se muslimani upoznali sa Aristotelom preko aleksandrijskih i neoplatonističkih komentatora. Da oni u izvjesnoj mjeri nisu prilagodili Aristotelovo mišljenje i vjerovanje, te da nije došlo do izvjesnog usklađivanja njegovih stanovišta i ispravnih uvjerenja Božanskih religija, Aristotelovo mišljenje bi bilo teško prihvatljivo i usvojivo za muslimanske mislioce. Bolje rečeno, da oni nisu unijeli ove izmjene u Aristotelovo mišljenje, muslimanski mislioci bi to isto, prije ili kasnije, učinili, možda čak i bolje od njih, kao što su između ostalog to i učinili upravo sa tim istim aleksandrijskim neoplatonističkim knjigama koje nisu prihvatili bez brojnih kvantitativnih i kvalitativnih izmjena i modifikacija.[10]

Za više istraživanja i pronalazak dokaza i dokumenata ovdje ćemo ukazati na nekoliko izvora, tj. djela o islamskoj filozofiji sa poglavljima koja govore o prevodilačkim pokretima. Naprimjer, pogledati: Madžid Fahri, Tok filozofije u islamskom svijetu, prvo poglavlje, str. 17-53; isto tako, uvodnu riječ doktora El-Bejra Nasrija Nadera za knjigu El-Džam’u bejne re’ji-l-hakimejn Ebu Nasra Farabija, drugo poglavlje, str. 46-68. Zbog brojnosti izvora i referenci i uvažavajući načelo konciznosti sadržaja zadovoljit ćemo se gore navedenim referencama. Oni koji, pak, žele više informacija o ovoj temi neka se obrate navedenim izvorima, preko kojih će biti upućeni na druge izvore i reference.

 

 

Izvor: Mahdi Banai, Historija islamske filozofije, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2017., sa prezijskog preveo Muamer Kodrić

[1] Grad u današnjoj Turskoj, udaljen 32 kilometra od obale Sredozemnog mora.

[2] Bilo bi korisno nešto kazati o načinu nastanka nestorijanske i jakobitske crkve unutar kršćanske vjere. Početkom petog stoljeća, svećenici poput Nestorija (380.–440.) imali su vjerovanja koja su se razlikovala od raširenih vjerovanja kršćanskog svećenstva. Nestorije je govorio: “Isus posjeduje dvije prirode: božansku i ljudsku (diofiziti). Ove dvije prirode su odvojene i različite jedna od druge, a sjedinile su se u ličnosti Isusa.” Crkva ga je proglasila heretikom, ali on je svoje vjerovanje nastavio propagirati, što je dovelo do nastanka skupine koja se nazivala nestorijancima. Otprilike jedno stoljeće kasnije, biskup Jakub Baradaj (Jacob Baradaeus) je kazao: “U Isusu postoji samo ‘božanstvenost’, a ne ‘božanstvenost i ljudskost’ (postoji samo jedna narav, i to božanska narav). Isus je Otac, Sin i Sveti duh i uopće nema ljudsku narav.” On i njegovi sljedbenici su postali poznati kao jakobiti, monoteisti i monofiziti. Oni su također od strane Pape proglašeni hereticima, nevjernicima i novatorima. Nasuprot njima, zvanično svećenstvo – koje se naziva ortodoksno ili pravoslavno – je vjerovalo u agnosticizam, tj. da je potrebno samo kazati: “Boga čine tri osobe: Otac, Sin i Sveti duh i u isto vrijeme On je jedan. Isus je Sin i Bog, u isto vrijeme On je Bog, a ujedno i Sin.” Oni kažu: “Prvo vjeruj, nadati se da ćeš onda i znanje o tome steći.” Međutim, jasno je da je znanje neophodni preduvjet za vjeru i da se bez znanja vjera ne prihvata.

[3] Er-Ruha ili Edesa, odnosno Urfa, je grad na jugoistoku današnje Turske za koji se kaže da ga je utemeljio Nemrud oko 2200. godine pr. n. e. Ovaj grad je pao u ruke muslimana 659. godine.

[4] Grad sjeverozapadno od Mosula, u području koje se naziva El-Džezıre. Grad je navodno osnovao babilonski kralj Nemrud.

[5] Bejtu-l-hikme.

[6] Kufti, Ahbaru-l-ulema’ (Djelo o biografijama učenih).

[7] Fi-l-hajri-l-mahd. Ova knjiga je prevedena na latinski pod naslovom: Liber de Causis (Knjiga uzroka).

[8] Et-Tufahat.

[9] Kitabu-r-rububijjeti (Knjiga o gospodstvu i vlasti) ili Usuludžija. Ovo djelo je poznato i kao “Aristotelova teologija”.

[10] Za više istraživanja i pronalazak dokaza i dokumenata ovdje ćemo ukazati na nekoliko izvora, tj. djela o islamskoj filozofiji sa poglavljima koja govore o prevodilačkim pokretima. Naprimjer, pogledati: Madžid Fahri, Tok filozofije u islamskom svijetu, prvo poglavlje, str. 17-53; isto tako, uvodnu riječ doktora El-Bejra Nasrija Nadera za knjigu El-Džam’u bejne re’ji-l-hakimejn Ebu Nasra Farabija, drugo poglavlje, str. 46-68. Zbog brojnosti izvora i referenci i uvažavajući načelo konciznosti sadržaja zadovoljit ćemo se gore navedenim referencama. Oni koji, pak, žele više informacija o ovoj temi neka se obrate navedenim izvorima, preko kojih će biti upućeni na druge izvore i reference.

 

Pitanja i odgovori