Ogovaranje

Loš učinak nekih djela na čovjekov odnos sa drugim ljudima je sasvim očigledan. Jedno od djela koja kvare i hlade odnose među ljudima, a izvor je i drugih grijeha, jeste ogovaranje. Ogovaranje je spominjanje drugog čovjeka po nečemu što mu ne bi bilo drago kada bi čuo; odnosno, to je spominjanje nečijeg nedostatka pred drugima, s namjerom njegova kuđenja. Nedostatak može da bude tjelesni, etički ili nedostatak u ponašanju. Naravno, potrebno je da se u praksi i tradiciji ljudi to prepoznaje kao nedostatak. Ogovaranje se ne dešava isključivo govorom, već ovo djelo obuhvata pisanu riječ i pokazivanje.

Prenosi se od časnog Poslanika, s.a.v.a.: “Znate li šta je ogovaranje?” Rekoše: “Allah i Njegov Poslanik bolje znaju.” Poslanik reče: “Da spomeneš brata po onome što on ne voli.” Neko reče: “Je li tako i ako bude istina ono što govorim o bratu?” Poslanik odgovori: “Ukoliko je to što govoriš istina, onda si ga ogovorio, ako nije istina onda si ga potvorio.”[1] Od Imama Kazima, a.s., prenosi se predaja kojom se razjašnjavaju granice ogovaranja: “Ko spomene čovjeka iza leđa po onome po čemu ga ljudi poznaju, nije ga ogovorio; a ko ga spomene iza leđa po onome što ljudi o njemu ne znaju, ogovorio ga je; a ko ga spomene po onome što nije istina, potvorio ga je.”[2]

Učinci ogovaranja

Ogovaranje ima tri vrste posljedica. Na prvom mjestu, ostavlja loš utjecaj na odnos onoga koji ogovara i onoga koji je ogovaran. Kada čovjek koji je ogovoren sazna da je na nekom mjestu o njemu bilo riječi u lošem kontekstu, neće mu biti drago i smatrat će čovjeka koji ga je ogovorio krivim za nanošenje udarca njegovoj ličnosti i časti. Čovjek koji ogovara svojim napadom na tuđu čast ruši ogovorenog čovjeka na ljestvici društvenog položaja, dok istovremeno ogovarani ne zna ništa o tome šta se govori o njemu i ne može učiniti ništa da bi pokrio svoje manjkavosti. Uzvišeni u časnom Kur’anu, nakon što zabranjuje ogovaranje, iznosi veoma dojmljivo poređenje kako bi ukazao na ružnoću ogovaranja.

I ne ogovarajte jedni druge. Bi li iko od vas volio jesti meso svoga mrtvog brata? E to vam je odvratno.[3]

Ovaj ajet govori da čovjek koji ogovara svome bratu vjerniku nanosi štetu, a da on i ne zna za to. Jedenje hrane uobičajeno je popraćeno s užitkom, dok je ogovaranje nešto ogavno. Iako se ogovaranje čini s motivom postizanja užitka, taj užitak nestaje kada se sazna zbilja tog djela, što donosi odvratnost. Ovu neprijatnost svi uočavaju, kao što uočavaju odvratnost jedenja mesa umrloga brata.

Drugi učinak ogovaranja je društvene naravi. Ljudi koji slušaju ogovaranje, uvijek pretpostavljaju da će onaj koji ogovara i o njihovim nedostacima govoriti njima iza leđa. Posljedica toga je slabljenje veze između njih i onog koji ogovara. U slučaju kada je ogovaranje česta pojava, društveno okruženje gubi svoju sigurnost i na taj način dostojanstvo ljudi biva dovedeno u opasnost. Veliki broj vjerskih ciljeva može biti postignut putem uspostavljanja povezanosti i društvene prisnosti, a Zakonodavac je odredio propise kako bi ljudi posredstvom međusobne saradnje i zajedništva na putu ostvarivanja cilja postigli željeno. Ova saradnja i zajedništvo zahtijevaju da ljudi imaju lijepo mišljenje jedni o drugima.

Ogovaranje se svrstava u grijehe koji okruženje čine nepodesnim za izgradnju bliskosti i suosjećanja među ljudima, otežavajući tako stizanje do društvenih ciljeva. Kada neko ko ogovara govori o nemoralu drugih ljudi, on, u stvari, na taj način promiče nemoral. On poništava ružnoću nemorala, na taj način zagađujući okruženje nemoralom. Imam Sadik, a.s., rekao je: “Ko kaže o vjerniku ono što je vidio ili čuo o njemu, pa on je od onih za koje Allah, dž.š., kaže: Za one koji vole da se bestidnost širi među vjernicima bolna je kazna.”[4]

Treći učinak ogovaranja tiče se odnosa čovjek – Bog. Čovjek koji ogovara prekršio je Božiju zapovijed. Njega očekuje Božija kazna i na Onom svijetu bit će mu loše, jer njegova dobra djela sagorijevaju u vatri ogovaranja. Imam Sadik, a.s., rekao je: “Ogovaranje je strogo zabranjeno svakom muslimanu, zaista ono sagorijeva dobra djela, kao što vatra sagorijeva drva.”[5]

Nevolja i teškoća onog koji ogovara ogleda se u tome što nadoknada za učinjeni grijeh zavisi od zadovoljstva onih koje je ogovorio. Časni Poslanik, s.a.v.a., rekao je: “Ko ogovori muslimana ili muslimanku, neće mu Uzvišeni Allah primiti namaz i post četrdeset dana i noći, osim ako mu prijatelj oprosti.”[6] Ukoliko onaj koji je ogovorio uspije učiniti pokajanje i onaj koji je ogovoren mu oprosti, i Bog će mu oprostiti. Međutim, grijeh ogovaranja je toliko velik da je Allah, dž.š., objavio hazreti Musa, a.s., da će onaj koji ogovara, ako se pokaje, biti posljednja osoba koja će ući u Džennet, a ako se ne pokaje prva osoba koja će ući u Džehennem.[7]

Slušanje ogovaranja

Ogovaranje je takav grijeh da ga čovjek koji ogovara ne može sam počiniti. Prema tome, onaj koji sluša ogovaranje učestvuje u činjenju ovog grijeha, osim ako se suprotstavi osobi koja ogovara i spriječi u tome, dok se u okolnostima kada se ne može suprotstaviti niti je spriječiti u tome, mora suzdržati od slušanja i u srcu se suprotstaviti onome koji ogovara. Časni Poslanik, s.a.v.a., rekao je: “Na Allahu je da na Sudnjem danu čuva čast čovjeka koji spriječi ljude da napadnu na čast njegovog brata koji nije prisutan.”[8]

U vezi s ovim Imam Bakir, a.s., kaže: “Pred kim bude ogovoren njegov brat, pa mu on pomogne i odbrani ga, pomoći će mu Allah i na Ovom i na Onom svijetu, a ko mu ne pomogne i ne odbrani ga – a može to učiniti, ponizit će ga Allah i na Ovom i na Onom svijetu.”[9]

Izvor: Mohammad Fathali Hani, Temelji islamske etike 2, Fondacija “Mulla Sara”, Sarajevo, 2017., s perzijskog preveo Ertan Basarik

[1] Kašfu-r-rıbe ‘an ahkami-l-gıbe, str. 5.

[2] Džami‘u-s-se‘adat, sv. 2, str. 304.

[3] El-Hudžurat, 12.

[4] Kešfu-r-rıbe, str. 11.

[5] Isto, str. 9.

[6] Džami‘u-s-se‘adat, sv. 2, str. 314.

[7] Isto, str. 11.

[8] Kašfu-r-rıbe, str. 19.

[9] Isto.