Ljudska duša posjeduje savršenstva i nedostatke

Svako biće posjeduje određene karakteristike, vrijedne ili bezvrijedne, dobre ili loše, koje ne posjeduje nijedno drugo biće, a objektivizacija i realizacija njegove suštine zahtijeva te posebnosti. Moguće je da čini djela koja su osobenost i svojstvo i nekih drugih stvari. Naprimjer, svojstvo mača je da probija i lahkoćom siječe, odlika konja je u pokornosti jahaču i lahkoći u trku u čemu niko i ništa s njima ne dijeli ove odlike, iako je mač sličan sjekiri u struganju, a konj magarcu u nošenju tovara. Savršenstvo svake stvari je u potpunosti očitovanja njezinih odlika od nje, a njezina krnjavost je u manjkavosti tog očitovanja ili u njegovom izostanku. Ako mač bolje probija i siječe tako da bez velikog truda i napora u potpunosti izvršava svoju ulogu kad ga vlasnik upotrebljava, on je u svom djelovanju savršeniji, što je konj bolji trkač i pokorniji jahaču, uzdama i što bolje prihvata dresuru, on je bliži svom savršenstvu. Tako kad je riječ o krnjavosti, ako mač siječe s teškoćom ili uopće ne siječe, onda ga u nekom drugom poslu koriste umjesto željeza, u čemu je i njegov pad s njegovog stepena.

Ako konj ne trči dobro ili nije pokoran, stavljaju mu samar, koriste ga kao magarca i to obrazlažu njegovom nesposobnošću i bezvrijednošću. Također, čovjek posjeduje određene odlike koje ga odvajaju od ostalih bića, a posjeduje i neke aktivnosti i sposobnosti koje su mu zajedničke s nekim životinjama, nekim vrstama biljaka, minerala i nekih drugih tijela, o čemu je bilo riječi. Odlika koju čovjek posjeduje i u čemu mu niko nije sličan jeste značenje razmišljanja (nutk=govor, razum, razmišljanje), zbog čega ga zovu “bićem koje misli”. A time se ne misli na sam govor jer to značenje (razmišljanje) posjeduje i nijem čovjek, dakle ne aktuelni govor, nego sposobnost percipiranja inteligibilija, rasuđivanja i mišljenja, na osnovu čega raspoznaje lijepo od ružnog, pokuđeno od pohvalnog te svojom voljom njima raspolaže.

Zbog ovih sposobnosti ljudska djela se dijele na dobra i loša, lijepa i ružna, a čovjeka opisuju kao sretnog ili nesretnog, za razliku od biljaka i životinja. Prema tome, svako ko ove sposobnosti koristi onako kako treba i svojim trudom i voljom stigne do odličnosti za koju je stvoren, postaje dobrotvor i sretnik. Ako zanemari primjenu tih odlika djelujući u suprotnom smjeru ili pak bude lijen i izbjegava ih, postat će zao i nesretan. Međutim, ako ono što mu je zajedničko sa životinjama i drugim složevinama ovlada njime i usmjeri njegovo stremljenje ka sebi, past će sa svog stepena i dospjeti na stepen stoke ili niže od toga. Tako je u slučaju kad teži stjecanju užitaka i tjelesnih strasti poput strasti spram hrane, pića i seksualnih zadovoljstava, kojima teže i koje žele čula i tjelesne moći, što je rezultat prevladavanja sposobnosti i moći strasti ili posvećivanja sebe percepciji potčinjavanja, nadmoći i osvetoljubivosti, što je plod prevladavanja sposobnosti i moći srdžbe.

Ako čovjek razmisli, znat će da je ograničavanje stremljenja na navedeno istovjetno pokvarenosti i apsolutnoj krnjavosti. Druge životinje su u tome potpunije od njega i sposobnije da ostvare svoje želje, kako se to može vidjeti u pohlepi psa pri jedenju, predanosti svinja razvratu, nadmoćnosti lava u potčinjavanju i lomljenju, te kod drugih vrsta divljih i domaćih životinja, ptica, vodenih i kopnenih životinja. Kako da razum bude zadovoljan ulaganjem truda na putu nečega na kojem i kad bi uložio krajnji napor, i dalje neće dostići psa? Kako da čovjek koji ima visoka stremljenja smatra dozvoljenim nešto za šta, ako bi utrošio sav život, ne bi mogao dostići svinje? Tako je i sa moći srdžbe. Ako se uporedi s najmanjom zvijeri, ta zvijer će ga u tome nadmašiti. Vrline čovjeka prelaze iz potencijaliteta u aktualitet onog trenutka kad on očisti dušu od ovakvih prljavih poroka i pogubnih nedostataka. Zato što sve dok liječnik ne iskorijeni uzrok bolesti, ne može očekivati ozdravljenje, dok bojadžija ne odstrani masnoću i prljavštinu s odjeće, ne može nanijeti željenu boju. Kad se duša okrene od onoga što uzrokuje njezinu krnjavost i kvarnost, neminovno dolazi do pokretanja sposobnosti njezine biti i ona se zaokuplja za nju osobenim djelima: traženjem istinskih znanja i univerzalnih spoznaja te usmjeravanjem težnji ka stjecanju sreće i postizanju dobra. Zavisno od uvježbavanja željenog i izbjegavanja suprotnog i prepreka, ta sposobnost se povećava, poput vatre koja neće gorjeti dok se ne ukloni vlaga s nekog mjesta, a kad se zapali, svakog trena se sve više širi i u njoj se povećava sposobnost i moć sagorijevanja sve dok se po zahtjevu njezine prirode ne upotpuni.

Nedostatnost, također, ima svoje stepene od kojih se neki pojavljuju zbog potpunog nekorištenja sposobnosti mišljenja u traganju za ciljem, neki zbog slabosti sposobnosti mišljenja usljed miješanja s preprekama, neki zbog usmjeravanja pažnje ka suprotnom smjeru usljed jačanja sposobnosti strasti i srdžbe i sličnosti sa životinjama i divljim životinjama, obmanjenosti stvarima koje zaokupljaju čula umjesto postizanja plemenitosti zbog kojih je stvoren, što vodi ka vječnoj propasti i nesreći.

Također, savršenstvo ima više stepena od manjkavosti, koje nekad nazivaju zdravljem i srećom, ponekad blagodati i milošću, nekad trajnom vlašću, zbiljskom radošću i neizmjernom radošću, kao što je Uzvišeni Allah rekao: I niko ne zna kakve ih, kao nagrada za ono što su činili, skrivene radosti čekaju.[1] Na nekim mjestima se ovo poredi sa džennetskim hurijama, dvorcima, slugama i mladima (koje u Džennetu služe džennetlije), a u nekim alegorijama se poredi s užitkom koji oko nije vidjelo, uho nije čulo i srce nijednog čovjeka nije osjetilo i sve tako dok se ne dođe do Božije blizine i zadobijanja časti osvjedočenja Njegove veličanstvenosti u vječnom Džennetu. Prema tome, svako ko zbog obmane vlastite prirode okrene leđa ovakvoj časti i bude tragao za takvim nepostojanim bezvrijednostima, koje su uistinu kao fatamorgana u pustinji u kojoj žedan vidi vodu,[2] zaslužuje neprijateljstvo i srdžbu svoga Gospodara. Ovakva osoba zaslužuje da gradovi i robovi budu mirni od njega, da ljudi što prije budu udaljeni od njegove gluposti i pokvarenosti i zaslužuje štetu, kaznu, teškoću i propast sa smrću. Da nas Allah sačuva od toga Svojom plemenitošću i milošću! Ovo je objašnjenje savršenstva i krnjavosti duše na ovom mjestu. A uspjeh je od Allaha!

Izvor: Nasiruddin Tusi, Nasirova Etika, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2020, s perzijskog preveo: Sedad Dizdarević

[1] Sedžda, 17.

[2] Nur, 39.