Autor: S.M. HAMENEI
Prevod: Ibrahim Avdić
Godina izdanja: 2005
Broj stranica: 125
Veliki mudrac Sadrul-mute allehin, poznatiji kao Mulla Sadra, spada među najslavnije iranske mislioce, i to uz činjenicu da još uvijek nije poznat kako bi trebao biti, zato još uvijek ostaje prostora i potrebe da se u još većoj mjeri skine veo tajni sa ovog velikana. Uzevši u obzir gotovo pa totalno nepoznavanje i neprisustvo tekstova ovog velikana na našem govornom području, ovu knjigu bez obzira na njenu sažetost smatram velikim korakom. Na osnovu islamskih predaja i historijskih činjenica, nikada čovječanstvo nije bilo bez Božijih Poslanika koji bi zajedno sa vjerom, u svakom vremenu, donosili i program življenja narodima. Jedna od bitnih stavki poslaničke poduke jeste bilo podučavanje mišljenju o svijetu i odnosu čovjeka sa tim svijetom i njegovim čudnim pojavama. Poslanici su, također, davali ljudima okvirnu misaonu poduku, kao i poduku o moralu i društvenim zakonima. Filozofija, bolje rečeno mudrost, predstavlja rezultat poslaničkih naučavanja. I ona je u minulim vijekovima razvijana i prenošena kroz generacije perzijskog naroda, pod nadzorom drevnih duhovnih perzijskih učitelja zvanih Mag, kao što se razvijala i širila na drugim prostorima na Istoku i Bliskom istoku. I danas je takva drevna filozofija poznata kao istočnjačka mudrost. Na temelju pobjeda Kureša i drugih perzijskih kraljeva, 5. stoljeća p.n.e., ova filozofija se proširila preko Sirije i Turske do Jonije i Atine, da bi na osnovu vlastite naobrazbe koju su Tales i Pitagora stekli, a koji su prethodno putovali u Iran, oni ta svoja znanja prenijeli prema tadašnjim zapadnim zemljama. Kasnije će se sa pojavom Aristotela, koji je osnovao poznatu peripatetičku školu, učenje ove škole u narednim vijekovima prenijeti u Rim, Egipat, Siriju i druge krajeve svijeta, da bi tek u drugom stoljeću po hidžri (osmom stoljeću po gregorijanskom kalendaru) došlo do ruku muslimanskih učenjaka. Upoznavanjem muslimana sa istočnjačkom i grčkom filozofijom, koje je uglavnom išlo s prevođenjem knjiga na arapski jezik, filozofija doživljava nagli uspon i procvat. Neće proći ni jedan vijek, a već će se na naučnoj sceni pojaviti veliki islamski umovi, porijeklom iz Irana, kao što su Farabi i Ibn Sina. U narednim stoljećima ovaj filozofski napredak bez presedana se nastavlja kada se na sceni pojavljuje Išraki, veliki učenjak tzv. išraki filozofije,Suhravardi (1153.-1191.), a potom se pojavljuje i drugi čuveni, ovaj put peripatetički filozof, Nasrudin Tusi (1201.-1273.).