Neophodnost ispravnog korištenja Božijih blagodati

“O Ebu Zerre, djeluj po mojim savjetima da bi na oba svijeta bio sretan. O Ebu Zerre, dvije su blagodati u vezi s kojima su mnogi ljudi prevareni i ne cijene ih: blagodat zdravlja i blagodat lagodnosti. O Ebu Zerre, iskoristi pet stvari prije drugih pet: mladost prije starosti, zdravlje prije bolesti, bogatstvo prije neimaštine, slobodno vrijeme prije zauzetosti i život prije smrti.”

“O Ebu Zerre, djeluj po mojim savjetima…”

Čovjek stalno traga za onim što mu osigurava sreću i nastoji da je ostvari. Drugim riječima, sreća je čovjeku, po njegovoj biti, poželjna i predstavlja njegov osnovni cilj, pa zbog toga on i nastoji doći do njenih činilaca i povoda, te spoznati put kojim bi do nje stigao. Stoga Poslanik, s.a.v.a., naglašava da će Ebu Zerr – ako bude radio po njegovim savjetima – ostvariti svoju iskonsku želju, tj. ostvarit će sreću i na Ovom i na Onom svijetu, a ako ne bude radio po njegovim savjetima, bit će lišen te sreće. Ovo naglašavanje je s ciljem da se kod Ebu Zerra pobudi veći stepen spremnosti za prihvatanje, kao kada liječnik savjetuje bolesnika: “Da bi ozdravio, moraš koristiti ove lijekove”, a nema nikakve sumnje da čovjek ide liječniku upravo radi ozdravljenja.

Nakon ovog naglašavanja, Poslanik, s.a.v.a., kaže: “O Ebu Zerre, dvije su blagodati u vezi s kojima su mnogi ljudi prevareni i ne cijene ih: blagodat zdravlja i blagodat lagodnosti.”

Zdravlje i lagodnost, dvije nespoznate blagodati

Zdravlje i lagodan život dvije su skupocjene blagodati koje Bog daruje ljudima, ali ih ljudi ne znaju cijeniti i olahko ih ispuštaju iz ruku. Stoga Poslanik, s.a.v.a., savjetuje Ebu Zerra, da bi znao cijeniti ove dvije blagodati i da ih, poput drugih, ne ispusti olahko iz ruku.

Uzvišeni Bog, bez očekivanja ikakve naknade, stavlja ljudima na raspolaganje mnoštvo skupocjenih blagodati, ali ih čovjek olahko ispušta iz ruku; možda zbog toga što za njihovo dobivanje nije uložio nimalo truda. I ne samo da ne poštuje pravo tih blagodati, već ih koristi na putu griješenja i na način u kojem nema nikakve koristi, već samo štetu.

Zdravlje je jedna od skupocjenih blagodati na koje zdrav čovjek ne obraća dovoljno pažnju. Cijeni ga tek kada postane bolestan, poput ribe koja ne zna cijeniti vodu dok u njoj pliva, ali čim bude izvučena iz vode, shvata njenu važnost.

Nedavno se jednom mom prijatelju desilo nešto neočekivano. Ispričao nam je da je za vrijeme držanja govora na minberu odjednom izgubio glas. Koliko god se trudio, nije mogao progovoriti. Na kraju je sišao s minbera i otišao u bolnicu. Na svu sreću, Božijom milošću i dobrotom nakon nekog vremena je ozdravio. Veoma se rijetko desi da čovjek razmišlja o blagodatima koje ga okružuju, kakva je i moć govora, te da zbog tih blagodati zahvaljuje Bogu. On shvata njihovu važnost tek kada – kao u gornjem primjeru – izgubi glas i moć govora. U tim slučajevima čovjek je često spreman sav svoj imetak potrošiti samo da bi vratio izgubljenu blagodat.

Trebali bismo na trenutak razmisliti o svome zdravlju i o sljedećoj činjenici: Koja je blagodat veća od toga da smo sačuvani od hiljada bolesti koje prijete našem tijelu te da nismo pogođeni ni jednom od njih? Dakle, mi u zdravlju posjedujemo veliko bogatstvo, ali ono nije vječno i moguće je da ga svakog trenutka izgubimo.

Na drugom mjestu od Poslanika, s.a.v.a., prenosi se sličan govor: “Dvije blagodati se ne cijene dovoljno: zdravlje i sigurnost.”[1]

Lagodnost je druga blagodat na koju je Poslanik, s.a.v.a., ukazao u ovoj predaji. Pod lagodnošću se misli na sigurnost i nepostojanje poteškoća. Čovjek se kroz život suočava sa raznim stanjima i prilikama. U nekim prilikama uživa u udobnosti i sigurnosti, pa može razmišljati o sebi i otkriti skrivene vidove svoga postojanja, čak može i uklanjati svoje moralne i duhovne nepodopštine. Može razmišljati o svojoj sudbini i povući se u neki ćošak u osamu radi ibadeta ili potpuno mirne glave proučavati nešto. U svakom pogledu, tjelesni i duhovni smiraj vlada njegovim postojanjem i ova smirenost oblikovala je za njega zlatnu priliku, da bi iz nje izvukao najveće koristi i da bi svaki trenutak iskoristio za ostvarivanje svoga savršenstva.

Suprotno iznesenom, moguće je i da se čovjek u životu suočava sa razdobljima u kojima iz različitih razloga ne može naći sigurnost i lagodnost, te da čezne za jednim trenom lagodnosti i sigurnosti. Ali kakvu korist ima od toga? Izgubljeno vrijeme nikad se neće vratiti.

U vezi s boljim korištenjem prilika Ali, a.s., kazuje: “Prilika (život) prolazi kao što prolaze oblaci. Zato, iskoristite dobre prilike.”[2]

Nekad se poteškoće javljaju usljed obuzetosti porodičnim brigama i odgovornostima, a nekad usljed društvenih obaveza i odgovornosti. Ove poteškoće i tegobe okupiraju sve tjelesne i duhovne moći čovjeka i ne dopuštaju mu da se prepusti razmišljanju ni na jedan tren. U godinama koje su slijedile nakon Revolucije u Iranu mnogi dužnosnici bili su u takvom stanju da nisu imali vremena ni snage za rješavanje čak ni svojih temeljnih, privatnih teškoća.

Na drugoj strani, jedna skupina stalno traga za zabavom i ne zna kako da iskoristi svoje dragocjeno vrijeme: Da li da ispunjavaju križaljke? Ili da do u kasnu noć gledaju na televiziji filmove i sportske programe? Ili da igraju šah? Oni su poput čovjeka koji je nagomilao ogromno bogatstvo na jednom mjestu pa traži gdje će ga postepeno spaljivati da bi uživao u tom prizoru. Kada bismo sreli ovakvog čovjeka, rekli bismo da je lud, zanemarujući činjenicu da su i mnogi od nas zahvaćeni istim tim ludilom i da kapital svoga života, koji je daleko vrjedniji od cijelog Ovog svijeta, spaljujemo u vatri naših pustih želja.

Ovakvog čovjeka treba zapravo nazvati gubitnikom i prevarenim jer se riječ prevaren (magbun) koristi upravo za osobu koja prodaje skupocjenu robu, a zauzvrat uzima nešto bezvrijedno ili znatno manje vrijedno. Nema te skupocjene robe koja bi se mogla mjeriti sa kapitalom života i ne može ga se prodati jeftinije od Dženneta. Prema tome, dok niste izgubili lagodan život, znajte ga cijeniti i okrenite se poslovima koji su bolji i korisniji od drugih poslova.

Mladost, doba živosti i raspoloženja

“O Ebu Zerre, iskoristi pet stvari prije drugih pet: mladost prije starosti…”

Kratko razdoblje mladosti, koju prate raspoloženje i razdraganost, smatra se najboljim čovjekovim vremenom i zauzima poseban položaj u životu. Iako život i vijek čovjeka predstavljaju u potpunosti jednu veliku blagodat, doba mladosti je dvostruka blagodat. Zbog toga Poslanik, s.a.v.a., na početku spominje doba mladosti, da bi na kraju ukazao na vrijednost samogaživota. Jasno je da životni vijek obuhvata i razdoblje mladosti, ali zbog posebne važnosti koju ono ima, Poslanik je najprije ukazao upravo na njega.

Imam Homeini je stalno ponavljao: “O mladi ljudi, cijenite svoju mladost!” Zašto? Zato što je blagodat mladosti najveća blagodat. Ako se ona ispravno i kako treba koristi, čovjek može ostvariti razvoj i uzdizanje, a to je teško ostvarivo u doba starosti. Na ovu činjenicu se jasno ukazuje u govorima Imama, a.s.

Imam Sadik, a.s., kaže: “Svakom mladiću vjerniku koji uči Kur'an – Kur'an se miješa s njegovim mesom i njegovom krvlju.”[3]

Razdoblje mladosti je razdoblje promjena i vrijeme prihvatanja Istine. U ovom razdoblju čovjek se može izgraditi i očistiti od loših navika. U razdoblju mladosti čovjek:

– spremniji je nego u drugim razdobljima života prihvatiti riječi Istine,

– posjeduje zdravo tijelo i u stanju je valjano izvršavati svoje društvene obaveze;

– svoje ibadete može obavljati na najbolji način, s obzirom na okolnost da raspolaže jakim tijelom i dušom;

– posjeduje veliku moć otklanjanja i izbjegavanja loših moralnih navada;

– služeći se svojim tijelom i dušom može postići velike uspjehe i visoke razine u naukama;

– može ispoljiti snažnu odlučnost i pokazati čeličnu volju;

– u stanju je, bez osjećanja umora, satima neprekidno ispravno razmišljati i prosuđivati,

– može duhovna svojstva i pohvaljene navike učvrstiti u sebi, i to na najvišoj razini.

Nasuprot iznesenom, doba starosti je doba slabosti, skromnosti i doba u kojem čovjekova ličnost dobiva svoj konačan oblik. U ovom razdoblju nemoguće je mijenjati se i nema se snage za duhovne promjene. Riječju, to je životna dob u kojoj tijelom i dušom vlada slabost i nemoć.

U Časnom Kur'anu je u tri slučaja za starost upotrijebljen izraz šejb i šejbeh, a na četiri druga mjesta upotrijebljeni su izrazi šejh i šujuh. U većini tih primjera očito ili na isposredovan način aludira se na prirodnu slabost čovjeka u ovoj životnoj dobi. U vezi sa hazreti Zekerijjaom, a.s., kaže se: Reče: “Gospodaru moj, kosti su mi oronule i glava osijedjela…”[4]

Također, vezano za životne dobi čovjeka, kaže se:…A poslije snage iznemoglost i sijede vlasi daje.[5]

I posredstvom drugih izraza Kur'an ukazuje na slabost i nemoć u doba starosti. Prema tome, doba mladosti je veoma skupocjeno i vrijedno razdoblje za otklanjanje pokuđenih moralnih svojstava, što je u doba starosti veoma teško učiniti, ali čovjek, nažalost, dok nešto ne iskusi i ne osjeti, ne vjeruje u to. Naime, dok ne ostari i ne doživi tegobe starosti, bez obzira na okolnost što mu se govori o neugodnostima toga doba, u istinitost ispričanog ne povjeruje onako kako bi trebao.

Viđali smo velikane koji su posjedovali visoka savršenstva, ali kod kojih je ostala jedna slaba tačka što se tiče moralnih kvaliteta još iz vremena njihove mladosti, koju u to vrijeme ili nisu bili spoznali, ili nisu uspjeli otkloniti. U svakom slučaju, te slabe tačke pretvorile su se u neizlječivu bolest.

Neophodnost vrednovanja zdravlja i bogatstva

(Drugo) “Iskoristi zdravlje prije bolesti.”

(Treće) “I bogatstvo prije neimaštine.”

Ako imaš mogućnosti da živiš, bez obzira koliko skromno i bez nekog obilja, ako te materijalno siromaštvo nije učinilo ovisnim o drugima, prije negoli – ne daj Bože! – budeš zapao u siromaštvo i neimaštinu, i dok nisi u potrebi za drugima u svojim svakodnevnim životnim poslovima, znaj cijeniti vrijednost ove blagodati. Ako sada raspolažeš skromnim sredstvima, a možeš dane provoditi zadovoljavajući se onim što imaš i možeš nastaviti svoje obrazovanje, to smatraj prilikom i boj se dana u kojem ćeš za osiguranje ovih skromnih životnih uvjeta morati prekinuti obrazovanje i krenuti za poslom. Ako možeš živjeti isposničkim životom, tu priliku koristi prije nego počneš razmišljati o onom što nemaš i onome što ti nedostaje.

Razmišljaj o onome što imaš i cijeni to što imaš. Doba u kojem nemaš potrebu za uzimanje pomoći od drugih za tebe je dobra prilika da pomažeš drugima, pa prije nego dođu vremena gubljenja prilike, vremena siromaštva i neimaštine, pomozi siromašnim.

Neophodno je obratiti pažnju i na okolnost da se ovisnost i siromaštvo koje osramoćuje ne slažu sa plemenitošću čovjeka i ono je pokuđeno kao loše svojstvo. Uzvišeni Bog nije zadovoljan mogućnošću da se Njegov rob ponizi, već želi da bude cijenjen i poštovan. Dakle, u skladu sa svojim mogućnostima, trebamo nastojati da budemo što manje ovisni o drugima i trebamo na najbolji način naučiti metode suprotstavljanja siromaštvu, od kojih su neke: zadovoljstvo onim čime se raspolaže, samopoštovanje, uzdržanost od raskoši i prekomjernog trošenja. U skladu s tim metodama trebamo i djelovati.

(Četvrto) “Iskoristi slobodno vrijeme prije zauzetosti.”

Prethodno smo govorili o sadržaju ove rečenice. Ipak je potrebno napomenuti da cilj Poslanika, s.a.v.a., nije da čovjek izbjegava lične i društvene odgovornosti i da prigrli besposličarenje; ovakav zaključak bio bi neispravan.

Najvjerovatnije, Poslanikov, s.a.v.a., cilj je reći sljedeće: Prije nego budeš morao prihvatiti obaveze koje nisi želio i prije nego ti se nametnu poteškoće te ne budeš imao mogućnost izbora, iskoristi ove prilike – u kojima možeš slobodno i bez prisile izabrati i odlučivati – za bolji odabir, kojim ćeš popraviti svoje stanje.

Ovosvjetski život, kuća odabira, razvoja i uzdizanja

(Peto) “Iskoristi život prije smrti.”

Blagodat života je opća i obuhvatna blagodat, a navedena je nakon drugih blagodati. Ustvari, druge blagodati su povezane sa blagodati života i ovise o njoj. Ne bude li života, ne može biti govora ni o drugim blagodatima. Dakle, osnova i korijen drugih blagodati je blagodat ovosvjetskog života, koju je Uzvišeni Bog dao Svojim robovima. Iako čovjek nakon smrti živi životom Onoga svijeta, ipak on tamo nema moć činjenja, odabira i odlučivanja. Na tom mjestu čovjek žali za prošlim životom, za propuštenim prilikama i za svojim lošim izborom. Da bi nadoknadio svoja prethodna loša djela, traži da se vrati na Ovaj svijet, ali kakvu korist ima od toga – njegov zahtjev ne biva prihvaćen.

Kad nekom od njih smrt dođe, on uzvikne: “Gospodaru moj, vrati me da uradim kakvo dobro u onome što sam ostavio!” Nikada! To su riječi koje će on uzalud govoriti, pred njima će prepreka (Berzah) biti sve do Dana kada će oživljeni biti.[6]

Neki velikani su preporučivali da pred spavanje zamislimo da se iz toga sna nećemo probuditi i da će melek smrti u tom stanju u kojem jesmo uzeti naše duše, jer se u Kur'anu kaže:

Allah uzima duše u času njihove smrti, a i one koje nisu umrle dok spavaju…

Duša prilikom spavanja gotovo da se odvaja od tijela, a ako je smrtni čas čovjeka došao, onda se veza sa tijelom u potpunosti prekida. Zbog toga Uzvišeni u nastavku ajeta kaže:

…Pa zadržava one kojima je odredio da umru, a ostavlja one druge do roka određenog…[7]

Čovjek je prilikom spavanja prešao zapravo pola puta do smrti. Zbog toga je i preporučeno da zamislimo da se duša, nakon odvajanja od tijela u snu, više neće ni vratiti tijelu, pa kada se probudimo iza sna, trebamo zahvaljivati Bogu što je našu dušu nakon smrti ponovno vratio našem tijelu i nakon smrti nam ponovno podario život. Drugim riječima, zamislimo da smo otišli u svijet Berzaha (Međusvijet) i tu su izašla na vidjelo naša loša djela. Počeli su nas ispitivati, a mi smo od Bogu bliskih meleka tražili da nas vrate na Ovaj svijet i oni su nam to dopustili. Sada, kada smo se vratili i dobili novu priliku za djelovanje – šta ćemo učiniti? Trebamo cijeniti vrijednost ove nove prilike i svaki trenutak iskoristiti, jer će doći vrijeme u kojem će – usljed nemogućnosti izgovaranja jednog La ilahe illallah – srca biti obuzeta žaljenjem, kako je rekao vođa pravovjernih, Ali, a.s.: “Onaj ko je nemaran prema činjenju dobrih djela bit će pogođen žalošću i brigom, a Bogu ne treba onaj u čijem imetku i duši nema udjela za Boga.”[8]

Izvor:  Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Putevi i staze dobra  (Savjeti Božijeg Poslanika, s.a.v.a. Ebu Zerru, r.a.), sv. 1, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2010., s perzijskog preveo: Lutfi Akbaš

[1] Biharu-l-envar, sv. 81, pogl. 1, str. 170.

[2] Vesailu-š-ši‘a, sv. 16, pogl. 91, str. 84.

[3] Biharu-l-envar, sv. 7, str. 305.

[4] Merjem, 4.

[5] Er-Rum, 54.

[6] El-Mu'minun, 99-100.

[7] Ez-Zumer, 42.

[8] Nehdžu-l-belaga, prijevod: Fejzu-l-islam, izreka 122, str. 1146.