Morteza Motahari

Motahari je čovjek koji se odlikovao posjedovanjem filozofskog uma. Kao specifičnosti filozofskog uma profesora Motaharija mogu se nabrojati: upotreba moći poopćavanja, obraćanje pažnje na teorijske aspekte, oslobođenost od okoštalog procjenjivanja misli i stavova bez obraćanja pažnje na njihove izvore, sagledavanje iz različitih aspekata pitanja o kojima se raspravlja, dovođenje u pitanje onoga što su drugi pretpostavljali kao izvjesno i jasno, razotkrivanje temeljnih pitanja i njihovo izlaganje u svakoj prilici, te rasuđivanje na osnovu metode “pretpostavka-dedukcija”. Ukoliko filozofiju smatramo umjetnošću razmišljanja zarad stizanja do zbilje, a filozof je čovjek koji posjeduje tu vještinu, onda se Motahari zasigurno ubraja među filozofe. Nastojao je rješavati filozofske probleme i imao je uspjeha u tome. Pri rješavanju filozofskih pitanja i problema nije se zadovoljavao samo usvajanjem radova Ibn Sinaa, Mulla Sadraa, Šejha Išraka i drugih istočnih i zapadnih filozofa, i nije odustajao sve dok ne bi sam došao do ispravnog razumijevanja.

Iščitavanje filozofije, poznavanje filozofije i filozofiranje jesu najznačajnije Motaharijeve osobitosti. Knjiga Šerhe mohtasare Manzume (u dva sveska), Šerhe mebsote Manzume (u četiri sveska), osvrt na arapskom na komentar Manzume (dva sveska), Harakat va zaman (Gibanje i vrijeme – u pet svezaka), lekcije o “Ilahijatu” iz Šifaa, Makalat-e falsafi (u tri sveska), komentar na knjigu Usul-e falsafe va raveš-e realism (Principi filozofije i metoda realizma), Šenaht (spoznaja), priređivanje Behmenjarove knjige Et-Tahsil te Kulijjat-i falsafe spadaju među najvažnija samostalna filozofska djela profesora Motaharija i ujedno su i potvrda navedene tvrdnje.

Osvrt na život jednog filozofa

Morteza Motahari rođen je 13. januara 1919. godine u selu Fariman, šezdesetak kilometara udaljenom od Mešheda. Majka mu se zvala Sakina, a otac Muhammed Husejn. Njegov otac i djedovi važili su za ugledne učenjake i duhovne ličnosti u tom kraju. Profesor je u uzrastu od deset godina otpočeo sa tradicionalnim obrazovanjem, a 1933. godine, skupa sa svojim starijim bratom, dvije godine se školuje na polju vjerskih znanosti u medresi Abdal-han u Mešhedu. Već početkom boravka u Mešhedu u njemu se stvara interes za intelektualna pitanja, a posebno je bio osjetljiv na pitanja vezana za Boga, te je toliko uronio u racionalna promišljanja da je najradije birao samoću svoje studentske sobice.[1]

Nekako baš u to vrijeme privučen je predavanjima Mirze Mehdija Rezevija, koji je u Hoze’ilmijji u Mešhedu predavao teozofiju.[2] Godine 1937. napušta Hozu u Mešhedu s namjerom da obrazovanje nastavi na Hozi‘ilmijje u Komu. I opet, na početku svog boravka u Komu, usljed svoje uronjenosti u racionalnofilozofska promišljanja, zapada u sumnju sličnu onoj Gazalijevoj, osamljuje se i obolijeva.[3] Profesor Motahari boravio je u Komu petnaest godina i za to vrijeme se znanstveno okoristio brojnim profesorima u pogledu različitih znanosti. Najvažniji njegovi učitelji u ovom periodu bili su:

1. Ajat-i azam Hodžat, Sadr, Hansari i Muhakek Damad: Ajetullah Motahari započeo je studij haridži fikha sa prvom trojicom, a zbog istaknutih znanstvenih aktivnosti na ovom polju nagrađen je od strane aga Hodžata.[4] Prije nego je započeo sa studijem haridža, pred ajetullahom Muhakekom Damadom prostudirao je Kifaje.[5]
2. Ajetullah Burudžerdi: Jedan od najvažnijih učitelja Motaharija u fikhu i usulu bio je Burudžerdi, koji je Motahariju predavao fikh i usul od svog doseljenja iz Burudžerda u Kom sve dok Motahari nije odselio iz Koma u Teheran.[6]
3. Ajetullah Homeini: Većinu svog vremena u Komu profesor Motahari proveo je studirajući pred ajetullahom Homeinijem. On je pred ajetullahom Homeinijem učio jedan kompletan ciklus predavanja haridža. Tokom tih godina, pred njim je paralelno sa izučavanjem Manzume u jednom podužem ciklusu studirao i Asfar. [7] Pored tih zvaničnih predavanja, učestvovao je i na privatnim predavanjima ajetullaha Homeinija o irfanu i predstavljao je čvrst oslonac tih predavanja.
4. Allame Tabatabai: Drugi profesor Motaharija u filozofiji, i izgleda njegov posljednji učitelj, bio je sejjid Muhammed Husejn Tabatabai Tabrizi. Pred allame Tabatabaijem, koji tek prije nekoliko godina bijaše stigao u Kom i još nije bio naročito poznat, učio je filozofiju Ibn Sinaa.[8] Učestvovao je i na njegovim privatnim predavanjima koja su kasnije uobličena u Principe filozofije i metodu realizma. Tokom ovih godina, allame Tabatabai je s velikim žarom i željom držao predavanja o teističkoj i materijalističkoj filozofiji.[9]

Pored spomenutih profesora, Mirza Ali aga Širazi, Mirza Mehdi Aštijani i aga Nedžefi Kučani spadaju među učenjake čiji je učenik bio Motahari. Iz radova profesora Motaharija proizilazi da su među spomenutim profesorima najveći utjecaj na njega ostavila četvorica: ajetullah Burudžerdi[10], Mirza Ali aga Širazi, allame Tabatabai i imam Homeini.[11] Među njima, posebnu ulogu u izgradnji mišljenja, ličnosti i karaktera profesora Motaharija imao je Imam Homeini. Profesor Motahari je 1953. godine, usljed finansijskih poteškoća, preselio u Teheran te se uskoro prijavio na konkurs za profesora na tamošnjem teološkom fakultetu. Primljen je uz maksimalnu ocjenu 20 te je počeo raditi u svojstvu honorarnog predavača na tadašnjem Fakultetu za racionalne znanosti, današnjem Teološkom fakultetu. Godine 1955. objavljen je prvi svezak knjige Principi filozofije i metoda realizma, čiji uvod i opširne fusnote pripadaju profesoru Motahariju. Ova knjiga predstavljena je Nastavnom vijeću Univerziteta i prihvaćena je kao znanstveni rad, pa je Motahari unaprijeđen na poziciju asistenta.[12] Kasnije, 1971. godine, bit će postavljen na poziciju šefa Katedre za islamsku filozofiju i mudrost. Za vrijeme svog zaposlenja na fakultetu, Motahari je bio mentor pri izradi 22 doktorska i 20 magistarskih radova. Među onima koji su svoj doktorat pripremali sa profesorom bili su: šehid dr. Muhammed Dževad Bahonar, šehid dr. sejjid Muhammed Husejn Behešti, Golamhosejn Ibrahimi Dinani i dr. Asgar Dadabe.[13] Pored predavanja na fakultetu, bio je aktivan i u Društvu islamskih studenata, posebno Islamskom društvu liječnika, te je odabran među glavne predavače i držao je predavanja o temama kao što su tevhid, poslanstvo, proživljenje, hidžab, hilafet, fitret, bankarstvo, kamata, osiguranje itd.[14] Držao je također privatna predavanja iz filozofije. “Teologija” iz Šifaa, prošireni komentar Manzume, arapski komentar Manzume, Filozofija historije, kretanje i vrijeme te Kritika marksizma su plodovi ovih predavanja. Što se njegovih učenika u filozofiji tiče, može se spomenuti sejjida Dželaluddina Mudžtebavija, dr. Haddada Adela, dr. Mohakeka Damada i dr. Husejna Gafarija. Profesor Motahari se 1963. godine uključuje na scenu političke borbe i dva puta je zatvaran.[15]

Godine 1967, sa skupinom prijatelja, s namjerom da se odgovori na intelektualne potrebe društva, osniva Husejnijje Iršad, a 1970. godine preuzima na sebe programe intelektualno-kulturnih aktivnosti u Mesdžidu-l-Dževadu. Godine 1973, po savjetu Imama Homeinija, dva puta sedmično ide u Kom i drži predavanja iz filozofije, osobito komparativne filozofije.[16]

Od 1976. godine Motahari postaje aktivniji na političkoj sceni, a 1978,[17] u jeku političke borbe, u Parizu dobiva naređenje od imama Homeinija da formira Vijeće revolucije, što i čini.[18] Naposlijetku, profesor Motahari je, 1. maja 1979. godine, osamdeset dana nakon pobjede Islamske revolucije, dosegao šehadet. Ubijen je od strane pripadnika male terorističke skupine Furkan, i sahranjen je u blagoslovljenom haremu hazreti Masume u Komu.[19]

Znanstvene odlike

A) Pravednost i znanstveni pristup

Znanstvena pravednost, stručna kritika i poštovanje dostojanstva pisane riječi bili su sadržaj pisanih djela šehida Motaharija. Klonio se iznošenja filozofskih pitanja na neodgovarajući i neadekvatan način, i idejama nije prilazio drugačije nego kroz znanstveno suočavanje s njima. Promišljao je svaku ideju koju je smatrao dostojnom analize, te bi je izložio stručnoj kritici.

B) Poštivanje načela znanstvenog jezika

Motahari je pri izlaganju svojih rasprava, posebno filozofskih, poštivao načela znanstvenog jezika koja podrazumijevaju upotrebu jasnih izraza, konkretnost i izbjegavanje književno-poetskih metafora, pri čemu je ispoljavao osobite retoričke sposobnosti.

C) Briga o značenjima

Među umijeća profesora Motaharija ubrajala se i sposobnost da vodi brigu o značenju onoga što govori. Znači, on bi definirao temu te odredio područje rasprave i spora, a onda bi otvarao slojeve smisla teme, donosio različite argumente za dotičnu tezu te analizirao uzroke i rezultate teme.

D) Razdavajanje tema

Odvajanje pitanja jednog od drugog i raspravljanje u okviru zadane teme jedna je od specifičnosti njegovog mišljenja. Naprimjer, kada raspravlja o filozofiji, prvo izlaže razliku između filozofije i drugih znanosti i određuje odnose koji vladaju za svaku od njih, a potom se upušta u filozofsku raspravu.

E) Obaviještenost

Motahari je pri izlaganju filozofskih pitanja posjedovao potrebnu i nužnu sveobuhvatnu informiranost, te se time odlično koristio.

F) Kritičnost

Jedan od važnih kvaliteta jednog filozofa jeste kritičnost. Motahari je također kao filozof bio obilato obdaren ovom blagodaću tako da se može reći da je kritičnost bila jedna od istaknutih odlika njegove ličnosti. Za filozofa, razum je osnova i “jedno od najistaknutijih svojstava čovjeka jeste upravo sposobnost razlučivanja i razdvajanja; razdavajanja istinitog govora od lažnog, slabog od snažnog stava, logičnog od nelogičnog”, i upravo to jeste značenje kritičnosti[20] koja je kod Motaharija postojala u potpunom obliku.

G) Snaga inovativnosti i inicijative

Prema Motaharijevom mišljenju, “stvarni idžtihad jeste da kada se čovjeku prezentira jedno novo pitanje u vezi s kojim čovjek nema nikakvog umskog iskustva i koje nije obrađeno ni u jednoj knjizi, može odmah ispravno primijeniti načela i izvesti odgovor. Pravi mudžtehid je takav u svakoj znanosti.”[21] Drugim riječima, stvarni mudžtehid u svakoj znanosti mora imati snagu inovativnosti i inicijative. Motahari je bio primjer takvog mudžtehida u različitim oblastima, među njima i u filozofiji.

H) Znanstveni duh

“Znanstveni duh znači duh traganja za istinom, duh nezlonamjernosti, duh nepristrasnosti, duh lišen konzervatizma i lišen oholosti. Onaj ko posjeduje znanstveni duh daje prednost argumentima, a onaj ko je lišen znanstvenog duha za kriterij uzima svoju tvrdnju, a ne argumente. Prirodno, kreiranje i umišljanje argumenata, nije stvarno argumentiranje.” Motahari je imao takav znanstveni duh i to je očito iz njegovih djela.

Izvor: Hasan Mo'alemi, Akbar Mirsepah, Ali Širvani…., Historija islamske filozofije, Fondacija „Mulla Sadra“, 2017., s perzijskog preveo Muamer Kodrić

[1] Morteza Motahari, ‘Adl-e illahi, str. 113.

[2] Ali Tadždini, Faraz-e andiše, str. 36.

[3] Isto, str. 34. 315

[4] Morteza Motahari, Goftarha-je ma’navi, str. 145.

[5] Isto, str. 145.

[6] Morteza Motahari, Takamol-e edžtema’i-je ensan, str. 196.

[7] “Tek sam se bio upoznao s islamskom filozofijom i učio sam je pred profesorom koji, za razliku od velike većine onih koji su se predstavljali profesorima ove znanosti, nije samo ponavljao niz naučenih činjenica, nego je zbilja kušao islamsku teologiju i shvatio njene najdublje ideje te je prenosio njene najslađe plodove.” (‘Adl-e illahi, str. 113)

[8] Isto, str. 12.

[9] U svojim djelima, profesor Motahari sjeća ga se kao “onog ko je pod[9]sjećao na ispravne prethodnike i jednog od najvećih ljudi koje je u svom vremenu sretao”. Upravo on je Motaharija upoznao sa Nehdžu-l-belagom. (‘Adl-e illahi, str. 250)

[10] Motahari kaže: “Imam povjerenja u njegovu fikhsku metodu i uvjeren sam da treba biti slijeđena i usavršavana.” (Takamol-e edžtema’i-je ensan, str. 196)

[11] Profesor Motahari je opetovano govorio: “U pogledu Imama, imam onakav odnos kakav je Mevlana imao spram Šemsa Tebrizija. Utjecaj učenja pred njim je neopisiv.”, Amir Reza Satude i Hamid Reza Sejjid Naseri, Parei az khoršid, str. 103; Morteza Motahari, Moslah-e bidar, str. 40, Morteza Motahari, ‘Elali geraješ be madigari, str. 8-9, Šehid Motahari, Nehzatha-je islami dar sad sale ahir, str. 87-88; uvod u knjigu ‘Elali geraješ be madigari, str. 10.

[12] Pogledati: Bar feraz-e andiše, str. 73-81.

[13] Isto, str. 83-85.

[14] Muhammed Heradmand, Šehid Motahari, marzban-e bidari, str. 29.

[15] Isto, str. 68; Moslah-e bidar, sv. 1, str. 58-59.

[16] Ostad-e šehid be revajat-e asnad-e mekez-e asnad engelab-e islami, str. 17.

[17] Muhammed Heradmand, Šehid Motahari, Marzban-e bidari, str. 170-171.

[18] Sima-je Ostad dar ajine-je negah-e jaran, str. 114-115.

[19] Moslah-e bidari, str. 78-79.

[20] Motahari, Ta’lim va tarbijjat dar islam, str. 38.

[21] Isto, str. 25.