Gubitak nade u milost Božiju

Izvor beznađa

Nedostatak nade u milost i oprost Božiji nalazi se nasuprot polaganju nade u Boga i javlja se kao posljedica neispravnog vjerovanja. Ako nečije vjerovanje u Boga nije potpuno i ne bude se poznavala Njegova bezgranična milost i moć, to vjerovanje će biti lišeno nade. Ovakav nedostatak u vjerovanju u Boga odvodi čovjeka u nevjerstvo. Možemo reći da je potpuno beznađe moguće pretpostaviti samo za nevjernika i nijedan vjernik ne pada u njega. U časnom Kur’anu se kaže: I ne gubite nadu u milost Allahovu; samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost.[1]

Drugo neispravno vjerovanje koje donosi beznađe jeste vjerovanje u to da naša djela samostalno bivaju povod našeg spasenja. Uzvišeni je stvorio svijet na takav način da mu je sistem uređen na načelu uzročnosti i Njegov je zakon da se stvari događaju putem njihovih uzroka. Međutim, istinski tevhıd pripada onome koji vjeruje u to da se učinci uzroka i posrednika javljaju Božijom voljom, i to tako da, ukoliko se Njegova volja ne bude odnosila na nešto, u tom slučaju uzroci gube svoje učinke. Ukoliko neko bude vjerovao da je čovjekov spas siguran proizvod njegovih djela, za njega postoje dvije mogućnosti: Prva je da će činiti dobra djela, zbog čega će biti izložen opasnosti samozadivljenosti i osjećaja sigurnosti od iznenadne kazne Božije, kako se već prenosi u predaji od Poslanika: “Kada ne biste grijehe činili, plašio bih se za vas zla opasnijeg od grijeha.” Neko reče: “Šta je to?” On odgovori: “Samozadivljenost.”[2]

Druga je da će napustiti činjenje dobrih djela, a u tom stanju – zato što vidi da nema ništa i zna da nema uzroka za spasenje – izgubit će nadu. Glavni i istinski uzrok spasenja je Allah, a naše djelo je posrednik i izlika na putu kojim teče volja Božija. Posredništvo ovog posrednika dešava se također voljom Božijom. Ako Allah bude to htio, naša djela će ostvariti učinak u postizanju spasenja. To ne znači da Allah ima potrebu za posrednicima kako bi Svojim robovima podario spas već će – bude li On to želio – i bez postojanja uzroka čovjek biti spašen. U predaji se kaže: “Djelujte i radujte se, i znajte da nikoga ne spašavaju njegova djela.”[3]

Ova predaja vjerovatno upućuje na dvije misli. Jedna je da su naša djela, u poređenju sa Božijim veličanstvom i Njegovom blagodaću spasenja, tako neznatna i neiskrena da se ne mogu ni smatrati uzrokom spasa. Druga bi bila da ničije djelo nema učinka bez Božije volje, a volja milostivog Boga je da ljudska djela budu povod njihovog spasenja.

Činioci beznađa

Nekoliko je činilaca koji se mogu smatrati utjecajnim u pojavi beznađa.

1. Grijeh i istrajnost u njemu. Čovjek koji mnogo čini grijehe ili koji često zanemaruje svoja pokajanja, a usto nema jaku vjeru u Božiju milost i dobrotu, nalazi se izložen nedostatku nade u milost Božiju.
2. Požurivanje. Čovjek koji u svojim dovama traži od Boga, a kada mu dove ne budu uslišane i ne dobije ono što traži, pomisli kako ga Allah ne gleda s milošću, pa zato izgubi nadu. Imam Sadik, a.s., kaže: “Vjernik je u dobru, udobnosti i milosti Božijoj sve dok ne počne požurivati, usljed čega gubi nadu, pa napusti dovu.” Rekoh mu: “Kako požuruje?” “Govoreći: ‘Otkad već dove učim, a nigdje odgovora.’”[4]

Ovi činioci bit će utjecajni tek kada temelj čovjekovog vjerovanja bude neispravan, a poznavanje Boga nepotpuno. Drugim riječima, kada ideološki povodi za nastajanje beznađa ne budu prisutni, ono neće spopasti čovjeka. A ako čovjek, pak, u životu nekada osjeti da je izgubio nadu, to se da izliječiti.

Posljedice beznađa

1. Napuštanje tevbe i istigfara. Naprimjer, čovjek koji je izgubio nadu u spasenje, pa ni slučajno ne želi da radi nešto da nadoknadi ono što je u prošlosti propustio, jer to smatra nemogućim.
2. Ogrezlost u grijeh. Primjer za to je čovjek koji nema nade u milost Božiju, kao ni u spasenje, pa samom sebi govori: “Budući da će mi Onaj svijet biti užasan, ne bih trebao propustiti užitke Ovog svijeta.” S ovim neispravnim razmišljanjem činjenje grijeha za njega je veoma lahko te zato i zaranja u okean grijeha.
3. Kufr ili gubljenje Ovog svijeta. To vidimo u primjeru onih ljudi koji se okrenu užicima čineći grijehe, jer očekuju da će Onaj svijet biti loš po njih. Nerijetko nemaju korist ni od tih užitaka, jer kako vjeruju u Budući svijet, podsvjesno strahuju od polaganja računa, a desi se i da usljed činjenja zlih djela postaju nevjernici.
4. Gubljenje Budućeg svijeta. Prirodno je da tri prethodno navedene posljedice okončavaju ispunjenošću Budućeg svijeta patnjom i bolom. Čovjek bez nade u Božiju milost, pored kazne za svoje grijehe, trpjet će kazne i zbog svoga beznađa, jer se ono računa kao veliki grijeh.

Liječenje beznađa

Beznađe je duševno stanje koje se mora zaustaviti i liječiti bez obzira zbog čega se javilo. Čovjek koji se ne nada da će ostvariti ovosvjetske ciljeve prestaje raditi i zalagati se da ih ostvari, pa mu život postaje depresivan. Ishod ove depresije su patnje koje trpi i teškoće koje nameće drugima. Kako ove patnje i teškoće brzo postaju očigledne, čovjek koji je bez nade i oni koji su oko njega traže način liječenja. Tretiranje i liječenje nekada se vrši putem revidiranja i ispravljanja stavova o životu, a nekada se to čini lijekovima. Bez ikakve sumnje, nečije vjerovanje u Boga i Njegove atribute ljepote i uzvišenosti sprječava nastajanje beznađa u ovosvjetskim prilikama i olakšava liječenje tog stanja. Veoma ozbiljan je gubitak nade koji imamo u vezi s Budućim svijetom i samim našim odnosom sa Bogom. Takvo stanje je u početku neprimjetno, a nanosi najveću štetu na Budućem svijetu. Kako se teško primijeti, moguće je da čovjek počne veoma kasno da se liječi. Upravo zbog toga mora razmišljati o sprječavanju ove opake bolesti. Sprječavanje i temeljito liječenje ove bolesti moguće je jedino uništavanjem povoda. Prema tome, razmišljanje o utjecaju Božije milosti i oprosta, kao i nepotpunosti i slabosti djela svih ljudi u osiguravanju njihove sreće, čini mogućim sprječavanje ove bolesti i njeno liječenje.

Sljedeći način liječenja, čiji korijeni se nalaze u upravo navedenoj metodi, jeste podsjećanje na riječi koje se nalaze u časnom Kur’anu i predajama Ehli-bejta, a.s., a koje odvraćaju od beznađa. Uzvišeni Bog kaže: Reci: “O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, zaista, mnogo prašta i On je milostiv.”[5]

U 78. ajetu sure Jusuf Kur’an zabranjuje gubljenje nade i ovu osobinu naziva odlikom nevjernika. U drugom ajetu kaže se da je gubljenje nade u Allahovu milost odlika zalutalih: On je rekao: “A ko može izgubiti nadu u milost Gospodara svoga osim zalutali?”[6]

Dovoljno je znati da je beznađe pokazatelj nevjerstva i zalutalosti, pa da ga se klonimo. U predajama se također podsjeća na veličinu beznađa kao grijeha. U predaji od Imama Alija, a.s., prenosi se njegovo obraćanje čovjeku koji je usljed mnoštva grijeha ostao bez nade: “O ti! Znaj da je tvoje nemanje nade u milost Božiju veći grijeh od tvojih drugih grijeha.”[7]

Nemati nadu u Božiju milost znači imati loše mišljenje o Njemu. Uzvišeni u časnom Kur’anu kaže: I da bi kaznio licemjere i licemjerke, i mnogobošce i mnogoboškinje, koji o Allahu ružno misle. Neka zlo njih snađe; Allah se na njih rasrdio i prokleo ih i pripremio im Džehennem. A grozno je on boravište![8]

Koliko god je imati ružno mišljenje o Bogu pokuđeno, toliko je imati dobro mišljenje pohvalno i konstruktivno. Posjedovanje dobrog mišljenja o Bogu jača čovjekovu ljubav prema Njemu i potiče čovjeka na djelo koje pobuđuje u njemu želju za Njegovim zadovoljstvom. Dobro mišljenje o Bogu osigurava spokoj i mir potreban za život pun djelovanja i dobrih djela. U jednoj predaji se posjedovanje dobrog mišljenja o Bogu toplo preporučuje.

Prenosi se od časnog Poslanika, s.a.v.a.: “Tako mi Onoga mimo Kojeg nema drugog boga, nijednom se vjerniku ne daju dobra Ovog svijeta i Budućeg osim zbog imanja dobrog mišljenja o Bogu i polaganja nade u Njega te dobrog morala i suzdržavanja od ogovaranja vjernika. Tako mi Onoga pored Kojeg nema drugog boga, nijedan vjernik nije kažnjen nakon povratka i pokajanja, osim zbog imanja lošeg mišljenja o Bogu i nemanja nade u Njega, te lošeg morala i ogovaranja vjernika. Tako mi Onoga pored Kojeg nema drugog boga, neće nijedan vjernik misliti dobro o Bogu, a da Bog neće postupati s njim u skladu s tim njegovim mišljenjem o Njemu, jer Bog je plemenit i sve dobro je u Njegovoj ruci, i stidi se da vjernik o Njemu ima lijepo mišljenje, a da On učini suprotno njegovom mišljenju. Zato imajte lijepo mišljenje o Bogu i hrlite Njemu.”[9]

Pod posjedovanjem dobrog mišljenja o Bogu ne misli se na to da čovjek pretjera u nadi, pa da zaboravi na vlastito zalaganje za stizanje do savršenstva i Božijeg zadovoljstva. Imati dobro mišljenje o Bogu znači da u sebi odgojimo težnju ka zalaganju i olakšamo djelovanje tako što ćemo pozitivno gledati na sebe, svijet i budućnost. Imati dobro mišljenje o Bogu ne znači zaboravljanje i zanemarivanje grijeha, već znači da i najgrješniji robovi Božiji imaju put za povratak i mogućnost spasenja. Imam Sadik, a.s., u predaji na lijep način tumači imanje dobrog mišljenja o Bogu: “Imati dobro mišljenje o Bogu znači da nadu polažeš samo u Boga i da se plašiš samo svojih grijeha.”[10]

Na kraju ove teme navodimo predaju od Imama Alija, a.s., koja obuhvata sve aspekte straha i nade, a istovremeno objašnjava osnove islamskih uvjerenja u skladu sa strahom i nadom. Imam Ali je sreo čovjeka na kojem se vidio strah. Upitao ga je: “Šta ti je?” On odgovori: “Strah me od Boga.” Imam mu reče: “Božiji robe! Boj se svojih grijeha i plaši se Božije pravednosti u vezi sa pravima ljudi, budi Mu pokoran u onome čime te je obavezao i ne budi Mu neposlušan u onome u čemu ti je korist. Nakon toga se ne plaši Boga, jer On nikome ne čini nepravdu i nikoga ne kažnjava više nego što je zaslužio. Ali boj se za sebe lošeg završetka i kraja, možda ti se stanje promijeni. Pa ukoliko želiš da te Allah sačuva lošeg završetka i kraja, znaj da su dobra djela koja činiš zahvaljujući Božijoj dobroti, a loša djela koja činiš predstavljaju rok i priliku koju ti Bog daje, i blagost i oprost koje ti daruje.”

Izvor: Mohammad Fathali Hani, Temelji islamske etike, sv.1., Fondacija „Mulla Sadra“, 2016., s perzijskog preveo Ertan Basarik

[1] Jusuf, 87.

[2] El-Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 7, str. 26

[3] Isto, str. 265. 202

[4] El-Hajat, sv. 1, str. 403.

[5] Ez-Zumer, 53.

[6] El-Hidžr, 56.

[7]El-Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 7, str. 253.

[8] El-Feth, 6.

[9] Usulu Kafı, sv. 2, pogl. Husnu-z-zann.

[10] Isto. 207