Nada u Boga

Nada je, poput straha, psihološko stanje. Nada nastaje kada čovjek očekuje da se javi neko ugodno stanje, pri čemu nastanak tog stanja nije sasvim izvjestan. U jednom značenju nadanjem se smatra svako očekivanje, čak i ukoliko je riječ o očekivanju nečega neugodnog. Upravo zbog toga neki komentatori riječ terdžun u 13. ajetu sure Nuh prevode kao “strah”, pa kažu da ajet znači: Šta vam je pa nemate straha od gospodarenja Božijeg? Međutim, uvijek kada se nada nađe naspram straha, ona označava nešto ugodno. Što su mogućnost i očekivanje da se nešto ugodno desi veće, to je i čovjekova čežnja veća, pa raste sklonost ka trudu da se to postigne. Sve ono što smo spomenuli kao vrste straha tiče se neugodnosti. Njima suprotne su ugodnosti koje pružaju zadovoljstvo.

Očekivanje nečega ugodnog pokreće čovjeka i budi mu nadu. Zato se on trudi da to postigne boreći se protiv onoga što ga sprječava u tome. Najugodnije što vjernik očekuje jeste stizanje do zadovoljstva i blizine Gospodara. Zahvaljujući vjeri u Božiju milost i oprost, on svoju nadu gaji i jača u svim uvjetima, trudeći se da je ostvari. Čak ako je i grješnik i bude strepio od Božije kazne, on se ipak nada da će ga obuhvatiti Božiji oprost i da će uspjeti nadoknaditi propušteno.

Vjernikovo srce veselo je zahvaljujući nagovještaju Božijem: I Allaha iz izobilja Njegova molite. Allah, zaista, sve zna![1]

Bog također kaže: A kada te robovi Moji za Mene upitaju, zaista Ja sam blizu, odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli.[2]

Imam Sedždžad obraćajući se Allahu Uzvišenom kaže: “Bože! Nisi takav da narediš Svojim robovima da od Tebe traže, pa kada traže, da im Ti uskratiš… Pa kada su kapije traženja od Boga otvorene, znam da si spreman ispuniti nade onih koji se nadaju… Oči nade su uprte u Tebe… I na kraju: Put onih koji se prema Tebi kreću kratak je.” Sa ovakvom nadom vjernik, štaviše najveći vjernik, iako se smatra grješnikom koji je zaslužio Božiju kaznu, priznajući svoju krivicu i grijehe, ipak od Boga traži najveće i najbolje položaje.

Imam Zejnulabidin u dovi Ebu Hamze Sumalija prvo sebe opisuje ovako: “Ja sam takav da se ni u osami ne stidim Tebe… Ja sam onaj koji se odvažio svome Vladaru, moćnom Allahu, biti neposlušan, činiti velike grijehe… Kada sam čuo radosne vijesti o grijehu pohitao sam k njemu, a pošto si mu rok dao i grijehe prekrio, nije se postidio, već je nastavio griješiti i prešao granice, sve dok od njega pogled nisi skrenuo, ali se ipak nije plašio…” Nakon toga, od Boga je tražio da ga učini jednim od onih koji su postigli sigurno znanje (jekin) i da ga ispuni čežnjom za Njegovom blizinom i zadovoljstvom.

Neprekidno traženje najvećih položaja od Boga, upućeno od čovjeka koji se opisuje na takav način, očit je primjer udruživanja straha i nade na najvećoj mogućoj razini u srcu jednog čovjeka. U predaji od Imama Sadika, a.s., kaže se: “Boj se Boga takvim strahom kao da će te kazniti i ukoliko Ga sretneš sa dobrim djelima svih ljudi i džina, a polaži nadu u Boga na takav način kao da će ti se smilovati i ukoliko bi Ga sreo sa grijesima svih ljudi i džina.”[3]

Kad se pod teškim teretom velikih grijeha od Boga mogu tražiti visoki položaji, pa zašto se ne bi mogla imati nada u oprost grijeha i spas od nemara, i zašto se ne bi moglo nadati dobrom kraju i završetku? Od časnog Poslanika, s.a.v.a., prenose se riječi: “Tražite od Boga visoke stepene, pa zbilja, vi tražite od Plemenitog.”[4]

“Kada tražite od Allaha, neka vam je želja velika, pa traži[1]te uzvišeni Firdevs, jer zbilja za Allaha ništa nije veliko.”[5]

Znak i učinak nade

Većina učinaka koje smo nabrojali za strah javlja se i kada se u čovjekovom srcu skupa nađu nada i strah. Stoga, nada se može navesti kao jedan od njihovih uzroka. Međutim, najvažniji zajednički učinak straha i nade jeste djelo. Ovaj učinak je toliko važan da je tvrdnja onoga ko kaže da ima strah i nadu, a u njemu ne bude nikakvog traga od njih, neispravna.

U 159. govoru Nehdžu-l-belage Imam Ali kaže: “On tvrdi, u skladu s mišljenjem svojim, da se nada od Boga. Tako mi Boga Velikog, laže. Šta je s njim, pa se to njegovo nadanje ne razaznaje u djelu njegovu, jer se nadanje svakog onoga koji se nada prepoznaje u djelu njegovu?” Od Imama Sadika se prenosi: “Ko se nada nečemu, on za to i radi, a ko se plaši nečeg, on od toga i bježi.”[6]

U časnom Kur’anu se iseljavanje i borba na Božijem putu predstavljaju kao znakovi nade: Zaista oni koji vjeruju i oni koji se isele i bore na Allahovom putu, oni su ljudi koji se nadaju Allahovoj milosti; a Allah najaviše prašta i milostiv je.[7] Čovjek koji se nada milosti i oprostu Božijem, nada se oprostu grijeha, čak se nada da će mu Allah loša djela promijeniti u dobra, jer on svoga milostivog Gospodara poznaje kao Onoga Koji plemenito prašta (kerımu-l-‘afv). Onaj Koji plemenito prašta je Bog, Koji plemenitošću i veličinom, pored toga što oprašta grijehe, greške onih koji su griješili stavlja među dobra djela i nadoknađuje nedostatke robova kako bi oni stigli do visokih položaja. Na kraju, potrebno je istaći činjenicu da nijedno, ni strah ni nada, ne smiju biti u mjeri u kojoj bi njihovi dobri učinci bili upropašteni. Imam Sadik, a.s., kaže: “Polaži u Boga nadu koja te neće osmjeliti da učiniš grijeh, i boj Ga se strahom koji ti neće oduzeti nadu u Njegovu milost.”[8]

Izvor: Mohammad Fathali Hani, Temelji islamske etike, sv.1., Fondacija „Mulla Sadra“, 2016., s perzijskog preveo Ertan Basarik

[1] En-Nisa’, 32.

[2] El-Bekare, 186.

[3] Usulu Kafı, glava El-Havf ve-r-redža’, sv. 2, hadis 1.

[4] El-Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 7, str. 267.

[5] Isto. 198

[6] El-Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 7, str. 251.

[7] El-Bekare, 218.

[8] El-Hajat, sv. 1, str. 407.