Odnos između religije i morala

O odnosu između religije i morala može se govoriti iz različitih aspekata. Jedna od tih rasprava jeste rasprava o području religije i području morala. Etika nam govori o ispravnosti i dobroti djela i postojanih svojstava (ili o njihovoj neispravnosti i pokuđenosti). Dobro i ispravno nisu riječi koje se koriste samo u etičkim sudovima; moguće ih je koristiti i za materijalne stvari. Naprimjer, kažemo “dobro pero” ili “loš konj”. U ovim sudovima dobar i loš nemaju etičko značenje, jer se moralni sudovi tiču voljnih djela i postojanih svojstava. Čak ni u vezi s čovjekovim voljnim djelima ne možemo uvijek koristiti izraze dobro i loše ili ispravno i neispravno u moralnom značenju. Naprimjer, u rečenicama: “Neispravno je da sabah-namaz obavimo nakon izlaska Sunca”, ili: “Namaz bez selama je neispravan” – riječ neispravan nema moralno značenje.

Naravno, iz ovih rečenica može se shvatiti i moralno značenje, međutim ono što prvo pada na pamet nije moralno značenje neispravnosti. Prema tome, uvijek kada se ove riječi koriste za čovjekova voljna djela i govore o tome da je vršilac radnje zaslužio da bude hvaljen ili kuđen, one imaju moralno značenje. Zasluživanje pohvale ili kuđenja nije uvijek oslonjeno na formalni aspekt djela, već također zavisi i od namjere onoga ko ga čini. Nakon ovog uvoda potrebno je da obratimo pažnju na činjenicu da i religija upućuje ljude na odabir ispravnih i dobrih djela. Međutim, okviri upućivanja religije ne ograničavaju se samo na moralna ponašanja. U religiji postoje također obredoslovni i pravni propisi.

U obredoslovnim i pravnim propisima djela se, isto tako, predstavljaju kao ispravna i dobra te neispravna i loša, ali dobro i ispravno u ovim propisima nije u moralnom značenju. Religija obuhvata i uvjerenje o Bogu, čovjeku i Svijetu. Uzevši u obzir rečeno, područje religije trebamo smatrati širim od područja morala. Svakako, neki zapadnjački pisci, usljed posebnih filozofskih i epistemoloških stavova, podlegli su sumnjama kada je riječ o prihvatanju religijskog uvjerenja o svijetu i čovjeku pa su pokušali ciljeve i područje religije svesti u okvire ciljeva i područja morala. Međutim, ako prihvatimo da religijska učenja obuhvataju i područja koja su izvan etike, ispostavlja se da je područje religije šire od područja morala. Jedna od rasprava vođenih o odnosu religije i morala jeste zavisnost morala od religije. Ova se zavisnost dosada tumačila na različite načine:

1. Neki kažu da moral zavisi od religije, jer je neko djelo dobro samo zato što se veže za Božiju odredbu. Drugim riječima, dobro je djelo ono koje je Bog naredio da se čini. Prema mišljenju ovih osoba, djela nisu dobra ili loša po svojoj biti, već to zavisi od Božijeg naređenja ili zabrane. Ovakav stav iziskuje da ono što sada smatramo lošim djelom postane dobro ako Bog naredi da se ono čini. Bog je naredio da se govori istina, i mi je smatramo dobrom, a ukoliko jednog dana Bog naredi da se govori laž, laž će biti dobra. Šiijski teolozi ne prihvataju ovo uvjerenje, već vjeruju da su djela dobra ili loša po svojoj biti. U ovoj teoriji Božija naredba i zabrana rezultat je toga što su djela po biti dobra ili loša, a Allah nikada ne naređuje loše niti zabranjuje dobro djelo. Drugim riječima, Allah naređuje ono što je “po biti dobro”, a ne da On nešto naredi, pa da tek nakon Njegove naredbe to postane dobro. Uzevši u obzir ispravno gledište, po kojem su djela po svojoj biti dobra ili loša, ovakav vid zavisnosti morala od religije ne može biti prihvaćen.

2. Druga skupina učenjaka kaže da moralno dobro i loše za djela ne zavisi od Božije naredbe ili zabrane. Međutim, čovjek ne može uvijek prepoznati i odvojiti dobro djelo od lošega. Zato se u mnogim primjerima naša spoznaja o tome da li je neko djelo dobro ili loše stječe posredstvom Božije naredbe i zabrane. U skladu s ovim mišljenjem, ukoliko čovjekova obaviještenost bude na određenoj razini, bit će moguće spoznati dobro u svemu što je Bog naredio. Dakle, da bismo činili dobra djela, obraćamo se Božijim naredbama, kako usljed nedovoljne obaviještenosti ne bismo činili loša i neispravna djela. Moguće je ovom mišljenju prigovoriti i reći da su neki ateisti, iako ne vjeruju u Boga, obaviješteni o moralnim propisima i obavezama i izvršavaju svoju moralnu dužnost. Ateisti, budući da ne vjeruju u Boga, ne obraćaju se ni Njegovim riječima, pa kako su onda obaviješteni o moralnim propisima? U odgovoru neki kažu da su ateisti obaviješteni o moralnim propisima posredstvom vjernika. Dakle, vjernici su ti koji su se obratili Božijim riječima i razaznali dobra i ispravna djela od loših i neispravnih, da bi zatim svoju obaviještenost prenijeli na druge. Kao rezultat, ateisti su, i ne znajući, stekli moralnu obaviještenost preko Božijeg govora. Sljedeći odgovor koji se daje na spomenuti prigovor glasi: Nakon što su se obratili Božijim riječima i postali obaviješteni o moralnim propisima i obavezama, vjernici su utemeljili društvo koje je primjenjivalo te moralne obaveze. Uspostavljanje moralnog društva dovelo je do toga da ateisti također budu upoznati s moralnim propisima i normama i da nesvjesno dobra moralna djela smatraju dobrim, a loša lošim. U svakom slučaju, ispravnost nekih moralnih propisa tako je očita da su im se u djelovanju morali povinovati čak i oni koji su željeli da im se suprotstave. S druge strane, “dobro” nekih dobrih djela i “zlo” nekih loših postupaka nije tako očito. Zato je Uzvišeni Bog ljude, da ne bi zaostajali za svojom savršenošću, uputio i objasnio im dobro i zlo kod tih djela.

3. Sljedeća vrsta zavisnosti morala od religije ima psihološki aspekt. Dakle, ljudi koji vjeruju u onosvjetsku nagradu i kaznu imaju veći podsticaj za slijeđenje moralnih propisa. Kršenje bilo kojeg moralnog propisa vide kao susret s nekom kaznom ili ga, u najmanju ruku, vide kao lišavanje neke onosvjetske nagrade. Oni, usljed ljubavi koju imaju prema sebi i ličnim koristima, daju prednost slijeđenju moralnih propisa i s dovoljnim podsticajem obavljaju svoje moralne obaveze. Ukoliko vjernici budu imali veće stepene vjerovanja, imat će i višestruko veći podsticaj. Ovakvi vjernici znaju da Bog u svim stanjima vidi njihova djela i Božije zadovoljstvo smatraju svojom najvećom željom i krajnjim ciljem. Upravo iz tog razloga oni rezultate svih svojih djela ne traže samo u onom životu, već rezultat gledaju usporedo s djelom, pa čak znaju da je Bog obaviješten o njihovim namjerama i Božije zadovoljstvo ili nezadovoljstvo vide ostvarenim i prije negoli se dogodi djelo i istovremeno s namjerom da se čini to djelo. Takve osobe se trude da očiste svoje namjere i djela od svakog nemoralnog postupka i s jakim podsticajem se trude da pri postizanju Božijeg zadovoljstva budu ljudi koji se pridržavaju moralnih dužnosti.

 

 

Izvor: Mohammad Fathali Hani, Temelji islamske etike, sv.1., Fondacija „Mulla Sadra“, 2016., s perzijskog preveo Ertan Basarik

Pitanja i odgovori