Jezičko i terminološko značenje morala
Moral ili etika, na arapskom jeziku ahlak (أخلاق) , riječ je na oblik ef‘al (أفعال) i množina je od riječi hulk ( .( خُلق Ćud خُلق)) označava duševne osobine kao što halk (خَلق ) označava tjelesne osobine.
Časni Poslanik, obraćajući se Uzvišenom u dovi, kaže: “Allahu moj, uljepšaj mi ćud, kao što si mi tijelo učinio lijepim.”[1]
U ovoj dovi Poslanik traži od Allaha da mu moralne osobine učini lijepim kao što je to učinio s njegovim tjelesnim osobinama. Prema tome, moral označava čovjekove duševne osobine. Kada god se kaže da neko ima lijep moral, misli se na to da su njegove duševne osobine lijepe. Čovjekova djela su u skladu s njegovim psihičkim osobinama, pa ukoliko su nečije duševne osobine lijepe, i djela će mu biti lijepa. Upravo zbog toga se za nekoga ko stalno čini dobra djela govori kako ima dobar moral. Da bi nam ovo što je kazano postalo jasno, upoznat ćemo se s nekoliko termina.
- Postojano svojstvo – meleke (ملکة )
Čovjek je biće koje ima dvije dimenzije. Složen je od materijalnog tijela i nematerijalne duše. Svaka od ovih dviju komponenti ljudskog bića ima svoja stanja i svojstva. Naprimjer, čovjek u pogledu tijela može biti visokog ili niskog rasta, svijetle ili tamne puti, bolestan ili zdrav itd. Kao što se iz gornjih primjera može zaključiti, neka svojstva i stanja čovjekovog materijalnog tijela su nepromjenjiva ili se sporo mijenjaju. Visina odraslog čovjeka, bio on visok ili nizak, svojstvo je koje se ne mijenja. Međutim, čovjek se zajapuri ako usljed prehlade ima visoku temperaturu, a nakon liječenja to crvenilo mu povratkom normalne tjelesne temperature nestaje s lica. Stanja i svojstva čovjekove duše također su dvojaka: neka se veoma brzo mijenjaju, dok su druga postojana.
Postojana duševna svojstva ne mijenjaju se baš lahko. Ova postojana svojstva nastaju kod čovjeka ponavljanjem posebnih djela. Ako neko želi u svojoj duši postići postojano svojstvo, potrebno je da mnogo čini djela primjerena tom svojstvu. Pod utjecajem ponavljanja ovih djela u duši se javlja postojano svojstvo koje se naziva meleke. Od sada, kada god upotrijebimo ovaj termin meleke, misli se na postojano svojstvo u čovjekovoj duši.
- Vrlina i porok
Postojana svojstva čovjekove duše su ishodište čovjekovih dobrih i loših djela. Postojana svojstva duše koja su ishodište dobrih djela nazivaju se vrline (fadıle – فضيلة ), a postojana svojstva koja su ishodište ružnih djela nazivaju se poroci (rezıle – رذيلة ). Vrline su razlog da čovjek postigne savršenstvo i dobro i Ovoga i Onoga svijeta, a poroci udaljuju čovjeka od stvarnog savršenstva, upropaštavajući mu i Ovaj i Onaj svijet. Sada ćemo, s obzirom na naučene termine, definirati ćud (narav): “Ćud je postojano duševno svojstvo koje je povod da čovjek sasvim jednostavno čini posebna djela bez potrebe za razmišljanjem.”
Lijepa ćud znači lijepa postojana duševna svojstva, a loša ćud znači loša postojana duševna svojstva. Lijepa ćud je vrlina, a loša ćud je porok.
Definicija etike kao nauke
Etika je nauka koja se bavi raspoznavanjem čovjekovih duševnih vrlina i poroka. U etici se raspoznavanjem moći čovjekove duše i savršenosti svake od njih razaznaje koje djelo je prikladno za savršenost koje moći duše. Kada spoznamo savršenost svake duševne moći, možemo shvatiti koje postojano svojstvo duše dovodi do kojeg savršenstva, a koje ga sprječava. Drugim riječima, upoznavajući savršenost moći duše upoznat ćemo i vrline duše potrebne za stizanje do savršenosti. U skladu s tim kažemo da etika raspoznaje vrline potrebne za stizanje do savršenosti, kao i poroke koji su prepreka na putu stizanja do nje. Pored raspoznavanja vrlina i poroka, etika određuje i vrijednost čovjekovih djela.
Svako djelo nije uzrok nastajanja određene duševne vrline. Upravo zbog toga se u etici odre[1]đuju djela koja dovode do nastajanja vrlina. Takva djela imaju pozitivnu moralnu vrijednost. Isto tako, u etici se određuju i djela koja su povod nastajanja poroka. Takva djela imaju negativnu moralnu vrijednost. Ukratko, može se reći da u etici postoje dvije vrste vrednovanja ili, drugim riječima, dva su predmeta našeg vrednovanja: djela (ef‘al – أفعال ) i postojana svojstva (melekat – ملکات ).
Postojana svojstva, kako smo već naznačili, vrjednujemo nazivima vrlina i porok, a djela vrjednujemo atributima kao što su lijepo, dobro, ružno, loše, nepoželjno, ispravno i neispravno.
Vrednovanje djela
U raspravama o filozofiji etike stižemo do općeg pravila ili više njih. Korištenjem tih pravila može se razaznati dobro od lošeg djela. Različiti etički pravci predstavljaju različita pravila zarad postizanja ovog razaznavanja. Međutim, u najkraćim crtama rečeno, univerzalno pravilo za razaznavanje dobrog i lošeg djela moguće je predstaviti ovako: “Svako djelo koje pomaže u ostvarivanju čovjekove savršenosti je dobro i ispravno, a svako djelo koje ugrožava čovjekovu savršenost je neispravno i loše.”
U etici je potrebno odrediti primjere ovog univerzalnog pravila. Pod primjerima se ne misli na naša partikularna djela koja se čine u svakodnevnom životu u različitim okolnostima i situacijama, već se mora razjasniti koja vrsta djela su dobra djela, a koja vrsta djela su loša djela. Drugim riječima, mora se razjasniti koje djelo pomaže u ostvarivanju čovjekove savršenosti, a koje djelo je dovodi u opasnost. Zamislite da se nalazite u autobusu i putnik koji se nalazi naspram vas pozdravlja vas lijepo i srdačno. Vi bez ikakvog okolišanja odgovarate na pozdrav. Međutim, nakon nekoliko trenutaka on vam se žali na materijalne probleme, tražeći od vas pomoć. U tom trenutku vi počinjete oklijevati i pitate se: Da li da mu pomognem? Zašto oklijevate kada dobro znate da kako god je odgovoriti na pozdrav lijepo djelo, isto tako dobro je djelo i pomoći potrebitima. Razlog okolišanja i sumnjičavosti nije sumnja u ispravnost i valjanost dobročinstva, već sumnja u istinitost njegovih riječi.
Etika ne otklanja ovu vrstu sumnje, već nas uči djela koje vrste su dobra, a koja su loša. Dakle, etičko pitanje o valjanosti djela nije pitanje o valjanosti svakog pojedinačnog djela, već je to općenito pitanje.
Vrednovanje postojanih svojstava
Postoji i druga vrsta pitanja na koja se odgovor daje u etici. To su pitanja u vezi s postojanim svojstvima čovjekove duše. U etici nastojimo saznati koja su to postojana svojstva čovjeka vrline, a koja su poroci. Za takvo šta potrebno je imati mjerilo pomoću kojeg se razaznaju vrline i poroci čovjekove duše. Najuniverzalnije mjerilo za razaznavanje vrline i poroka slično je mjerilu razaznavanja valjanosti ili nevaljanosti djela. Dakle, pri razaznavanju da li je neko duševno svojstvo vrlina ili porok moramo pogledati koja postojana svojstva čine da se ostvari željeno savršenstvo, a koja su to duševna svojstva prepreka čovjekovom savršenstvu. Svako duševno svojstvo koje savršenstvo čini mogućim je vrlina, a svako svojstvo koje ga sprječava je porok.
U najkraćem, etika daje odgovor na dvije skupine osnovnih pitanja:
- koja su djela valjana i dobra (ili nužna),
- koje su postojane osobine vrline. Dakle, uzevši u obzir ove činjenice, predmet etike su čovjekova postojana svojstva i djela.
Izvor: Mohammad Fathali Hani, Temelji islamske etike, sv.1., Fondacija „Mulla Sadra“, 2016., s perzijskog preveo Ertan Basarik
[1] Biharu-l-envar, sv. 97, str. 253.