Vrste ličnosti u Univerzalnoj islamskoj deklaraciji o ljudskim pravima

S obzirom na stanje ličnosti, ljudi se sa stanovišta islama definišu u šest glavnih vrsta:[1]

Prva vrsta: Ljudi koji nisu dostigli fazu razvijenosti i usavršenosti ličnosti i ne raspolažu nikakvom spoznajom, kulturom ni praktičnim sposobnostima – osim onoga što se odnosi na njihov čisto prirodni (materijalni) život. Izraz “primitivni ljudi” u potpunosti odgovara ovoj vrsti ljudi.

Druga vrsta: Ljudi koji su u određenoj mjeri krenuli putem razvoja i uspjeli su stići do određenog nivoa saznanja, kulture i prakse kako bi prihvatili društveni život sa zakonima neophodnim za njega te izraze poštovanja ličnostima ljudi koji žive s njima.

Treća vrsta: Ljudi koji su otišli iznad drugog stepena i shvatili da život i Ovaj svijet u kome žive nije moguće tumačiti i opravdati bez oslonca na svijet iznad njega, a u isto vrijeme njihov razum i svijest nalažu da se treba pojasniti i opravdati Ovaj život i svijet u kome se nalaze. U tom smislu, za osiguranje odnosa i veze svoga bića sa svijetom iznad ove egzistencije, pored djela koja obavljaju radi uređenja svog “čisto prirodnog života”, oni izvršavaju i neke druge obaveze.

Četvrta vrsta: Ljudi koji su prešli na jednu od istinskih Božijih religija, kao što su judaizam, kršćanstvo, Zaratustrina religija[2] i islam, prihvatili specifična uvjerenja ovih religija i djeluju prema njihovim naredbama. Zajednički sadržilac ovih religija je Božanska religija Ibrahima, a.s.

Peta vrsta: To su muslimani koji, pored vjerovanja u poslanstvo svih Božijih poslanika i potvrde temeljnog teksta religije hazreti Ibrahima, a.s., prihvataju vjeru koju je Muhammed ibn Abdullah, s.a.v.a., donio od Boga i djeluju prema njoj. Ova se vjera, u skladu s kur'anskim ajetima, naziva “islam” i izražava vjeru i narod (millet) Ibrahima, koja je zajednički sadržilac svih Božanskih religija.

Napomena 1: Zbog toga što je mjerilo vrijednosti u pet spomenutih vrsta ljudi ljudski razvoj i savršenstvo, u mjeri u kojoj su obilježja razvoja i savršenstva kod ljudi svake od navedenih vrsta izraženije, u istom omjeru ljudi te vrste će imati vrijednost. Zato je u kur'anskim ajetima ona skupina sljedbenika Knjige koja je imala više ljudskih obilježja bila izložena pohvali i divljenju. Između ostalog:

وَمِنْ أَهْلِ الْكِتَابِ مَنْ إِنْ تَأْمَنْهُ بِقِنْطَارٍ‌ يُؤَدِّهِ إِلَيْكَ وَمِنْهُمْ مَنْ إِنْ تَأْمَنْهُ بِدِينَارٍ‌ لَا يُؤَدِّهِ إِلَيْكَ إِلَّا مَا دُمْتَ عَلَيْهِ قَائِمًا

Ima sljedbenika Knjige koji će ti vratiti ako im povjeriš tovar blaga, a ima i onih koji ti neće vratiti ako im povjeriš samo jedan dinar, ako ga ne budeš stalno pratio.[3]

Također, sa stanovišta islamskog prava, ako se neko od sljedbenika Knjige u sudskim pitanjima obrati organima islamskog sudstva za rješavanje nekog spora i tome prisustvuju dva svjedoka koji su i sami sljedbenici Knjige, od kojih je jedan sputan odredbama vjere i istinoljubiv, a drugi nesputan, nepravedan i lažljiv, bez sumnje, sa pravosudnog stanovišta islama, prvi ima prednost. I ovo nije samo jedan vjerski sud, nego proističe iz očitog racionalnog zakona da se za otkrivanje činjenica uvijek slijede ljudi od povjerenja. Isto tako, u izboru osobe dostojne za upravljanje nekom skupinom i zemljom u raznim oblastima društvenog života, na osnovi iskonske prirode i suda razuma i savjesti, u obzir se uzimaju ljudi koji imaju vjeru u ideologiju ljudskosti, ljudi koji su iskreniji u govoru i djelu i ljudi koji su pouzdaniji. I u pogledu izbora dostojnih i prihvatanja svjedočenja od iskrenih i pravednih ljudi niko ne može reći da su ovakav izbor i uzimanje svjedočenja oprečni Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima, jer uzrokuju razdvajanje ljudi jednih od drugih i preferiranje nekih od njih u odnosu na druge. Izuzetno poznata rečenica predvodnika šehida na putu prava i istine, imama Husejna ibn Alija, ukazuje upravo na ovu činjenicu. Naime, on je rekao:

“Ako nemate vjere i ne bojite se proživljenja, barem na svom svijetu budite slobodni ljudi.”[4]

Ova vječna rečenica potpuno jasno kaže: Ukoliko ljudi i nemaju neku vjeru i budu postrani od te Božanske i ljudske veličine i vrijednosti, ali barem budu odani nekim ljudskim principima za osiguranje svog ovosvjetskog života, bit će bolji od onih koji se ne drže nikakvih principa i pravila.

Napomena 2: Kriterij bogobojaznosti i vrline u vezi s vrijednošću može se generalizovati na svih pet vrsta ljudi i svaki čovjek koji slijedi neki od principa ili vrijednosti života bolji je od čovjeka koji ne slijedi taj princip iako tvrdi da pripada islamu.

Objašnjenje: Islam – kao što smo ukazali – u čovjeku stvara uvjete za razvoj i savršenstvo. Ako neki čovjek ojača svoj razum i savjest i s tim dvjema Božanskim snagama prihvati islamska uvjerenja i čini dobra djela, zakoračit će putem rasta i razvoja.

فَمَنْ أَسْلَمَ فَأُولَـئِكَ تَحَرَّ‌وْا رَ‌شَدًا

Oni koji prihvate islam, oni su na putu razvoja i napretka.[5]

Jasno je da je potvrda islama izgovorena i kroz usta časnog Poslanika i on je sebe nazvao muslimanom. Isto je i sa svim primjerima ljudskog savršenstva, kao što su Ali, a.s., Malik Aštar, Selman Farsi, Amar, Uvejs Karani te čisti imami. Nasuprot njima, prljave životinje kao što su Jezid ibn Muavija, Ibn Zijad i razni timur lenkovi također su sebe smatrali muslimanima. Sada, ako pretpostavimo da postoje ljudi koji zvanično ne potvrđuju islam, ali imaju uzvišeni ljudski moral, znači i njihova ličnost je ukrašena intelektualnom ljepotom, a i drugi članovi društva od njih imaju koristi, postojanje takvih osoba ima prednost u odnosu na antiislamske muslimane.

Šesta vrsta: Ljudi razvijeni i sazreli u islamu, koji su stigli do stepena bogobojaznosti (taqwa) i koji su zaslužili stepen punovrijedne plemenitosti na koju se ukazuje u ajetu:

إِنَّ أَكْرَ‌مَكُمْ عِنْدَ اللَّـهِ أَتْقَاكُمْ

Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji.[6]

Pripadnici šest vrsta ljudi, o kojima je ukratko raspravljano  u pogledu sljedećih prava bili su jednaki, a i sada su:

a) Pravo na život: Sve vrste ljudi u svim stanjima, svim uvjetima i svim situacijama imaju pravo na život.

b) Pravo na urođeno dostojanstvo: Sve vrste ljudi raspolažu pravom na urođeno dostojanstvo i imaju urođeno poštovanje.

c) Pravo na rad i aktivnost: Sve vrste ljudi imaju pravo na korisni rad i aktivnosti te vrijednost njihovog rada treba biti plaćena.

d) Pravo na odgoj i obrazovanje: Sve vrste ljudi imaju pravo na odgoj i obrazovanje i ovo pravo treba biti osigurano svim mogućim sredstvima koja su zakonska.

e) Pravo na slobodu: Svi ljudi imaju pravo na slobodu i pravo na odgovornu slobodu im je zajedničko.

Zbog toga što će sva ova prava biti analizirana i raspravljana u istraživanjima vezanim za rasprave o ljudskim pravima sa stanovišta islama, objašnjenje i argumentaciju za dokazivanje ovih prava odgađamo za naredne rasprave.

Svaki čovjek među ljudima pripadnicima šest vrsta, ukoliko krene putem razvoja i usavršavanja i djeluje prema principima i zakonima korisnim za svoj život i život ljudi u svom društvu, postići će određeni stepen bogobojaznosti i, shodno poznatom ajetu iz sure Al-Hujurat, krasit će ga poseban ugled i dostojanstvo. Riječ je o ajetu:

يَا أَيُّهَا النَّاسُ إِنَّا خَلَقْنَاكُمْ مِنْ ذَكَرٍ‌ وَأُنْثَى وَجَعَلْنَاكُمْ شُعُوبًا وَقَبَائِلَ لِتَعَارَ‌فُوا إِنَّ أَكْرَ‌مَكُمْ عِنْدَ اللَّـهِ أَتْقَاكُمْ إِنَّ اللَّـهَ عَلِيمٌ خَبِيرٌ‌

O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa.

Sagovornici ovog ajeta su svi ljudi koji su obuhvaćeni s navedenih pet prava, jer se svi ljudi tretiraju kao članovi Božanske porodice, a najvoljeniji članovi ove porodice su oni koji su najkorisniji za porodicu.[7]

Međutim, prednost pripadnika svake od šest vrsta ljudi jednih nad drugima je samo na osnovi kriterija mentalnog i psihičkog razvoja, kao i razvoja i savršenstva u bogobojaznosti. Svaki pojedinac i skupina koji imaju tu prednost trebaju biti uzor napredovanja čovječanstva na putu usavršavanja. Prednost o kojoj govorimo nije stvar čistog robovanja, jer su svi ljudi od najstarije historije života do danas pokazivali osjećaj ponosa zbog principa preferiranja dostojnih nad nedostojnim i svaki napredak koji je čovječanstvo ostvarilo bio je posljedica slijeđenja ovog principa. Zbog toga se može reći: Nepoštivanje ovog principa u univerzalnim ljudskim pravima Organizacije ujedinjenih nacija predstavlja slučaj očitog kršenja spomenutog principa. Odvajanje prava od ovakvog progresivnog principa bilo je omalovažavanje misije prava i ograničavanje njegovog rada isključivo za stvaranje suživota živih bića na razini cirkuskih životinja.

 
 
Izvor: Mohammad Taki Dža'fari, Univerzalna ljudska prava, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2014., sa perzijskog preveo: Sabahudin Šarić

[1] Ovo je rečenica poznatih islamskih teozofa i u njoj je al-taqsim u smislu al-ta‘rif (definicija).

[2] Pod uvjetom da ova vjera sebe povezuje sa Ibrahimom, a.s.

[3] Alu ‘Imran, 75. Riječ qintar (tovar) je predmet nesuglasica. U djelu Lisan al-‘Arab za ovu riječ je navedeno više od deset značenja, kao što su: četrdeset waqiha zlata (waqihje u naše vrijeme u Iraku težina od oko jednog kilograma), sedamdeset hiljada dinara, sto hiljada dinara itd, sv. 7, str. 118. i 119.

[4] Tuhaf al-‘uqul, str. 114.

[5] El-Jinn, 14.

[6] Al-Hujurat, 13.

[7] Muhammad ibn Ya‘qub Kulayni, Usule Kafi, sv. 2, str. 166.

Pitanja i odgovori