Motiv uspostavljanja islamskih univerzalnih ljudskih prava

Univerzalni lik čovjeka koji ima univerzalna prava u Božanskim religijama dostiže svoj vrhunac i, kao što ćemo vidjeti u narednim raspravama, u vjeri islamu se, na potpuno jasan i kategoričan način, preporučuje i naređuje. Upravo takvo razumijevanje na Zapadu se, nakon razdoblja renesanse, javlja u mislima naprednih umova i u svim različitim društvima tog podneblja. Očituje se u različitim i nepovezanim rečenicama u njihovim pisanim djelima i, između ostalog, uređuje se u Ustavu Francuske 1795. godine u trideset i jednom članu, pod nazivom prava i obaveze čovjeka,[1]te u 377 glavnih članova. Spomenuti zakon počinje rečenicom: “Narod Francuske u prisustvu Vrhovnog Bića objavljuje sljedeću Deklaraciju, koja sadrži prava i obaveze čovjeka.”

Jedna od zanimljivih tačaka ove Deklaracije je to što je za svoje provođenje tražila pomoć dvaju poznatih principa univerzalnih obaveza čovjeka: 1. Ne čini drugom ono što ne želiš da bude učinjeno tebi, i 2. Čini drugima dobro kako bi i oni tebi činili dobro.[2]Ako se drugi princip iznese isto onako kako je dokumentovan u našem izvoru, on ima taj nedostatak da u ljudima jača duh profiterstva u najuzvišenijim ljudskim principima. Jer, kao što se zapaža u gornjem izričaju, preporuka ili naredba o dobru nalazi se naspram činjenja dobra drugih prema čovjeku i kaže: “Čini dobro kako bi tebi činili dobro.” Znači, dobro drugih je nagrada koju ćeš ti dobiti zbog činjenja dobra njima!? Međutim, istinska vrijednost dobra prema ljudima, bez očekivanja plaće i nagrade, je u biti samog dobra, kao što je izneseno u islamu:

إِنَّمَا نُطْعِمُكُمْ لِوَجْهِ اللَّـهِ لَا نُرِ‌يدُ مِنْكُمْ جَزَاءً وَلَا شُكُورً‌ا

“Mi vas samo za Allahovu ljubav hranimo, od vas ni priznanja ni zahvalnosti ne tražimo!”[3]

Iako je ovaj ajet objavljen u vezi s porodicom časnog Poslanika, s.a.v.a., zbog toga što izražava osnovnu vrijednost Dobrote, za koju ne treba očekivati nagradu i zahvalu, on je preporuka za sve ljude. Mevlana je istu ovu suštinsku vrijednost izrazio lijepim književnim riječima:

Šta da čini nasmijani cvijet ako se ne smije

šta da radi ako svijetu mošus-miris ne daje?

Sjajni mjesec sem dobrotu i ljepotu

šta da obasjava, šta da voli, šta da čini?

Sunce zrake i svjetlost ne bude li davalo

šta će činit pod ovim jedinstvenim svodom

S obzirom na ozbiljno interesovanje islama za univerzalni lik čovjeka i njegova prava, bilo je neophodno da ona skupina islamskih istraživača koji rade na objašnjenju i tumačenju Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima sa stanovišta Zapada u svojim istraživanjima, makar u jednom poglavlju pod naslovom “Misija Božijih poslanika u pokazivanju univerzalnog lika čovjeka i njegovih prava”, analiziraju evolutivni proces ove Deklaracije i njenu prošlost u islamskom pravu (fikh).

Whitehead, koji ima izuzetno vrijedne informacije o historiji i prošlosti ideja i civilizacija, u svojoj iznimno sadržajnoj knjizi Historijat ideja potpuno eksplicitno je podsjetio na činjenicu da je usluga jevrejskih poslanika slobodi i civilizaciji bila veoma velika. Kao što smo vidjeli u tumačenju uzroka i motiva uspostavljanja i uređenja materije ovih prava, islam je prezentovao kompletne temelje univerzalnih ljudskih prava i cjelokupan islamski sadržaj materije ovih prava može se zapaziti u području islama. Božanske religije, naredbom o krajnjoj revnosti i požrtvovanosti, osnovu programa svoje misije postavile su na temelju dvanaest jednakosti, triju saveza ljudi te u uživanju u njima u razumnom životu, što čini mogućim organizovanje zajednice ljudi na temelju razumne pravde i slobode i njihovo pristajanje i smještanje u tokove natjecanja u dobru i savršenstvima.

Mi ćemo formulu “svi kao jedan” i “jedan kao svi” vidjeti u sva tri saveza i kako ljudi idu iznad logike kvantiteta i pozicioniraju se u području visokog kvaliteta. Obratimo pažnju na ovaj ajet:

مِنْ أَجْلِ ذَلِكَ كَتَبْنَا عَلَى بَنِى إِسْرَ‌ائِيلَ أَنَّهُ مَنْ قَتَلَ نَفْسًا بِغَيْرِ‌ نَفْسٍ أَوْ فَسَادٍ فِى الْأَرْ‌ضِ فَكَأَنَّمَا قَتَلَ النَّاسَ جَمِيعًا وَمَنْ أَحْيَاهَا فَكَأَنَّمَا أَحْيَا النَّاسَ جَمِيعًا

Zbog toga smo Mi propisali sinovima Israilovim: ako neko ubije nekoga ko nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva, kao da je svim ljudima život sačuvao.[4]

U vjerodostojnim hadiskim izvorima navedene su dvije veoma značajne predaje koje afirmišu temelje univerzalnog ljudskog lika i činjenicu da ljudi posjeduju zajednička prava. U prvoj je od časnog Poslanika, s.a.v.a., ovako preneseno:

اَلْخَلْقُ كُلُّهُمْ عِيَالُ اللهِ وَ إِنَّ أَحَبَّهُمْ‏ إِلَيْهِ‏ أَنْفَعُهُمْ‏ لِخَلْقِهِ‏

“Svi ljudi su kao Božija obitelj i najdraži Mu je onaj među njima ko im je najkorisniji.”[5]

U drugoj predaji, također od časnog Poslanika, s.a.v.a., prenosi se:

وَ مَنْ سَمِعَ رَجُلًا يُنَادِي يَا لَلْمُسْلِمِينَ فَلَمْ يُجِبْهُ فَلَيْسَ‏ بِمُسْلِمٍ‏

“Svako ko čuje nekog čovjeka da doziva: ‘O muslimani!’, a ne odazove mu se (ne pomogne mu), taj nije musliman.”[6]

Jasno je da riječ “čovjek” u ovakvim slučajevima obuhvata sve ljude.

Čudno je da neki muslimani koji su radili na Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima nisu rekli ništa o spomenutim temeljima u islamskim izvorima! I kao što ćemo vidjeti u proučavanju uzroka i motiva pojave Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima sa stanovišta Zapada i u njenom prvom članu, glavni cilj velikih poslanika bilo je usmjeravanje pažnje ljudi na ovu veliku istinu da oni trebaju, sa duhom bratstva, uspostavljati međusobne odnose, i ne samo da se svi trebaju smatrati organima jednog tijela nego trebaju znati i prihvatiti, ukoliko uspiju da se pokrenu na putu razumnog života, da će veza njihovih duša sa Božanskim duhom biti intenzivnija nego veza Sunčevih zraka sa Suncem. Kakav se viši savez od ovog može zamisliti za čovječanstvo? Ako čovječanstvo ne može stići na visoki položaj “međusobnog bratstva” i “pripadnosti jednoj porodici”, islam ponovo, koristeći se univerzalnim likom čovjeka, kaže:

قُلْ يَا أَهْلَ الْكِتَابِ تَعَالَوْا إِلَى كَلِمَةٍ سَوَاءٍ بَيْنَنَا وَبَيْنَكُمْ أَلَّا نَعْبُدَ إِلَّا اللَّـهَ وَلَا نُشْرِ‌كَ بِهِ شَيْئًا وَلَا يَتَّخِذَ بَعْضُنَا بَعْضًا أَرْ‌بَابًا مِنْ دُونِ اللَّـهِ فَإِنْ تَوَلَّوْا فَقُولُوا اشْهَدُوا بِأَنَّا مُسْلِمُونَ

Reci: “O sljedbenici Knjige (Jevreji, kršćani, medžusije i Sabijci), dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke (svi je prihvatamo): da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo!” Pa ako oni ne pristanu, vi recite: “Budite svjedoci da smo mi muslimani!”[7]

S obzirom na ovaj časni ajet i materiju iz islamskog prava koja će biti navedena u raspravama vezanim za tumačenje i komparaciju materije dviju deklaracija (ljudska prava na Zapadu i u islamu), treba reći: Temelj univerzalnih ljudskih prava prvo počinje od islama, čiji je prvi glasnik bila Ibrahimova, a.s., vjera. Moguće je da se iznese ovo pitanje: U ovom pozivu, prvo, sagovornici su samo sljedbenici Knjige i to ne obuhvata druge ljude i, drugo, u ovom pozivu Uzvišeni Bog je ove dvije klauzule (obožavanje Boga i spas, te sloboda od lanaca raznovrsnih robovanja i predavanja, jednu naspram druge) predstavio kao zajedničku riječ i istinu među svim ljudima koji su uvjereni u poslanike i ljude koji djeluju prema nebeskim knjigama.

Odgovor je sljedeći: Ako malo istražimo pitanja u vezi sa ovim dvjema klauzulama, doći ćemo do cjelokupne univerzalne pravne materije za sve ljude; znači, ako čovjek postigne obožavanje Boga i odbacivanje idolopoklonstva i spasi se iz lanaca različitih zarobljeništava i ropstava, potvrdit će svoje urođeno dostojanstvo i vrijednost. Kada urođeno dostojanstvo i vrijednost čovjeka budu razumljivi i prihvatljivi, bit će potpuno i jasno potvrđeni i nužnost slobode, mira, ugodnosti i poštovanja individualnih i društvenih ljudskih prava u cjelini. I kada postanu evidentne nužnosti i realnosti prava čovjeka, svi ljudi će nastojati da ih dostignu.

Prema tome, uvjerenje da je trideset tačaka o ljudskim pravima sa stanovišta Zapada nešto potpuno zasebno i specifično ni u kom slučaju nije ispravno. Ideje i ideali poboljšanja međusobnih odnosa ljudi – kako direktno tako i indirektno – uvijek su postojali u razumu zrelih ljudi, zato što jedan razvijeni razum posjeduje znanje o identitetu i materijalnim i duhovnim posebnostima ljudske vrste te, također, zna da uklanjanje pogubnih činilaca ugnjetavanja i tiranije svog istovrsnika i ostvarenje slobode i pravde za njega, prije nego što će usrećiti njegovog istovrsnika i osloboditi ga od bijede i neugodnosti individualnog i društvenog života, u njemu samom će stvoriti snažnu duhovnu radost, što je posljedica uklanjanja teškog tereta s njegovih leđa i izvršenja obaveze i dužnosti koju osjeća u sebi.

Izvor: Mohammad Taki Dža'fari, Univerzalna ljudska prava, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2014., sa perzijskog preveo: Sabahudin Šarić