“Ništa nije narušilo njegovu čistotu, ni izbliza, ni izdaleka. Kada je bio dijete i mladić živio je iznad svih sumnji, koje su obavijale njegove vršnjake iz roda mu i iz naroda!”
Brokelman
Ime mu je Karl Brokelman (Carl Brokelmann). Rođen je 1868, a umro 1956. godine. Jedan je od onih velikih orijentalista koji su gajili veliku ljubav prema arapskom jeziku, na kojemu su čitali i pisali. Živio je 88 godina, od kojih je 65 godina govorio arapskim jezikom i na tom jeziku ispisivao arapsku književnu povijest i povijest islama, čime je postao značajan izvor za arapski jezik i njegovu islamsku povijest i književnost.
Imenovan je članom Akademije za arapski jezik u Damasku, Sirija.
Brokelman je arapsko-islamsku baštinu, i svjetsku baštinu, obogatio literaturom najviše razine i izvorima za veći broj arapskih jezičkih i drugih znanosti, pored onih islamkih knjiga koje je napisao, a od kojih su najvažnije: Povijest islamskih naroda i Islamska encikopedija.
Tu su i desetine drugih naslova i izvora koje je on stručno obradio, a koje mi, pa i čitav svijet, naročito arapsko-islamski svijet, preko svojih autora i istraživača još uvijek uzimamo u obzir i koristimo, smatrajući ih vjerodostojnim, jer je Brokelman bio pouzdan stručnjak, koji nije imao zadrške prema Arapima. On je živio među njima i s naklonošću se upoznavao sa onim što im je blisko da bi javnosti ponudio ono u čemu je proveo sav svoj život.
Brokelmanov doprinos primjeren je doprinosu onih istaknutih orijentalista koji su bili iskreno dobronamjerni prema Arapima, čime je stekao njihovu naklonost, tako da ga oni smatraju svojim, i pored određenih zamjerki koje su bile upućene njegovoj Povijesti islama, a na koje je uslijedio njegov odgovor.
Karl Brokelman umro je 1956. godine. Kažu da je umro kao musliman, onako kako je i živio – kao musliman. O islamu i njegovom Poslaniku je rekao:
“Ništa nije narušilo njegovu čistotu, ni izbliza, ni izdaleka. Kad je bio dijete i mladić živio je iznad svih sumnji, koje su obavijale njegove vršnjake i iz roda, i iz naroda. Potvrđuje to i činjenica da ga je mekanska plemkinja Hatidža pozvala da se brine o njenoj trgovini, imajući u njega puno povjerenje, znajući da će on čuvati njenu imovinu, te da ga je, zbog njegova velikog samopouzdanja, ponudila da joj bude muž. Hatidžino osjećanje da u njega može imati puno povjerenje bilo je sasvim na mjestu. Plemkinja se tako saživjela sa njim, on se svio uz nju, a ona uz njega. S njim je rodila četiri djevojčice i dva sina, koji su umrli kao još sasvim mali. Njegov život s Hatidžom bio je ispunjen ljubavlju, poštovanjem i međusobnim povjerenjem.
Ona mu nije postavljala pitanje zašto se osamljivao u pećinu Hira da bi u njoj obavljao molitvu, a kada mu je stigla objava: “Uči!”, Hatidža je bila prva koja mu je povjerovala, koja je primila islam i povjerovala u Objavu koja mu je došla, po Allahovoj zapovijedi. Očekivala je da će on izvršiti veliku promjenu u odnosu na obožavanje kipova koje je prezirala.
Poslanik islama je Arabijski poluotok učinio podsticajnom osnovom za svoju veliku Objavu, koja je bila mnogo napadana i koju se još uvijek napada, ali istina uvijek izlazi kao pobjednik, a Muhammed nije došao ni s čim drugim, doli sa istinom i vjerodostojnošću.
Kur'an, koji je Stvoritelj usmjerio Muhammedu, odnosno odabrao Muhammeda za njega, pa Muhammedu dao poseban odgoj, pažnju i njegu, zaista će biti Objava cijeloga svijeta, ukoliko se ljudima omogući da je upoznaju, posredstvom kur'anskih pozivača!”
*****
“Islamu su potrebni pozivači, onakvi kakvi su bili oni koji su raznosili pisma Vjerovjesnika islama kraljevima i carevima!”
Džordž Krajmer
Ime mu je Georg Krajmer (Georg Kreimer). Rođen je 1899. godine u Berlinu, u Njemačkoj. Imao je veliku sklonost prema arapskom jeziku i književnosti, pa ih je i studirao, te je imenovan profesorom arapske filozofije na Univerzitetu u Tibingenu, a potom profesorom za arapsku književnost na Univerzitetu u Erlangenu.
Godine 1954. posjetio je Egipat. Govorio je arapskim jezikom pravilno, tečno i lijepo. Napisao je i objavio veći broj priloga o arapskom jeziku, njegovoj književnosti i umjetničkim oblicima. Svojim znanjem i umijećem je učestvovao i dao svoj doprinos u izradi Leksikona arapskog književnog jezika. Objavio je studije o tradicijskom lancu islamske sociologije i o islamu. Umro je 1961. godine. Za njega islam nije bio samo arapski jezik, kojim je izvrsno pisao, na njemu čitao i govorio, već je islam za njega bio život, kao što je i sam navodio:
“Arapski jezik mi je pomogao da razumijem suštinu islama. Islam je istina i zbilja i on će naći put da njegova Knjiga postane knjigom svih ljudi, jer je on i došao zarad svijeta! Niko ne može osnovano tvrditi da se islam proširio oštricama sablji, kako to neki pokušavaju predstaviti. Zaista, ona pisma arapskoga Vjerovjesnika u sebi su nosila samo ljubav, kao što su je nosili i njihovi prenosioci, i pisari. Tu se krije i onaj mir za kojim svijet žudi.
Pisma Vjerovjesnika islama poglavarima, kraljevima i carevima su poslanice jednog vjerovjesnika, zapovjednika, vođe, velikog društvenog reformatora, koji je želio da svijet pronađe svoj put. Stoga je upućivao na sve strane svoja kratka i korisna pisma, pozivajući islamu i predstavljajući im islam posredstvom onih koje im je upućivao. Njegova pisma su za svakog ondašnjeg vođu i prvaka predstavljala svojevrsnu prekretnicu, koja je otvarala umove i srca i upoznavala ih sa islamom.
Oni koji su nosili Vjerovjesnikova pisma bili su odabranici – oni su onome kome su donosili pismo to činili u skladu sa islamskom etikom, kojom su oni koji su dobijali pisma bili oduševljeni. Stoga su donosioci tih pisama bili srdačno dočekivani, s obzirom na njihov novi način ophođenja prema vladarima, te su objašnjavali i nudili islam, što im je još samo uvećavalo ugled i poštovanje. Upravo takvo treba da bude pozivanje u vjeru: da se u tom postupku načini pravilan izbor pozivača i da se odabere uvjerljiv način, uz očitovanu snagu vjerovanja.
Nisam našao vjeru više razine od islama s obzirom na pitanje saobraćanja s čovjekom, u svim njegovim sastavnicama. Samo, islamu su potrebni pozivači, onakvi kakvi su bili oni koji su raznosili pisma Vjerovjesnika islama kraljevima i carevima.
Kur'an će, preko onih koji će pozivati u njega, a koji će istinski vjerovati u Objavu i Poslanika, postati Knjiga cijeloga svijeta, njegov jezik i pravac kojim će se kretati!”
*****
“Ne sumnjam da će se svijet jednoga dana prisjetiti mojih riječi da će islam postati istinski kišobran pod koji će se skloniti čitav svijet!”
Jozef Šaht
Ime mu je Jozef Šaht (Joseph Schacht). Rođen je 1902. godine. Studirao na dva univerziteta: u Breslau i Lajpcigu. Godine 1927. biran je za profesora na Frajburškom univerzitetu, kada je imao svega 25 godina. Zatim je 1932. godine predavao na Kenigsberškom univerzitetu (University of Königsberg), a 1934. godine na Kairskom univerzitetu. Bio je 1948. godine predavač islamskih nauka na Univerzitetu u Oksfordu, a zatim 1952. godine i na univerzitetu u Alžiru.
Biran je u članstvo više akademija nauka, među njima i u Arapsku akademiju nauka u Damasku. Počeo je objavljivati naučne priloge iz područja arapskog jezika i islamistike još od 1923. godine.
Pročuo se po svojim prilozima iz područja islamskog Šerijata, koje je razvrstao po temama, a koji su objavljeni i danas se nalaze u Islamskoj enciklopediji, za koju je radio, pisao i urednički djelovao s velikim poletom. Tome treba dodati i njegove radove o islamu i njegovoj pojavi te širenju u istočnoj Africi.
Tokom života, koji je okončao 1969. godine, uspio je zaokružiti radove koje je ranije bio napisao, tako da se ti njegovi prilozi i danas uzimaju u razmatranje na univerzitetima na kojima se izučava islam i njegova povijest.
Šaht kaže:
“Nakon što sam upoznao islam, sa svim njegovim značenjima, shvatio sam da će jednoga dana islam biti neminovna konačnica materijalizma, koji sada vlada svijetom. Držim da je islam onaj kišobran pod koji će se skloniti oni koji budu bježali od lažljivosti materijalističkog doba. Svijet samo treba da se upozna s istinskim islamom, da ga upozna iz njegovih stvarnih izvora, naročito iz Kur'ana, koji je Bog objavio da bude put i vjerozakon cijelome svijetu.
I pored toga što se islamski pravnici razilaze u pogledu nekih pitanja, oni ipak uzimaju dokaze iz jednog izvora, tako da su sva njihova rješenja rukavci istoga izvora. Volio bih da čitav svijet upozna islam onako kako sam ga ja upoznao – naročito stoga što sam se osobno napajao moralom Poslanika islama, koji je jedna pritajena snaga u svojoj jednostavnosti koja čovjeka snažno privlači sebi, da upozna pravi put.
Islam – to je Kur'an, koji je poslanica islama. Prvo u islamu jeste Muhammed.
Onaj ko bi volio znati šta je to ispravan put, neka prouči islam i Muhammedov životni put. Nakon toga će prihvatiti da će Kur'an, koji je Bog objavio Muhammedu, biti onaj kišobran pod koji će se skloniti oni koji lutaju tminama materijalističkog života.
Ne sumnjam da će se svijet jednoga dana prisjetiti mojih riječi da će islam postati istinski kišobran pod koji će se skloniti čitavo čovječanstvo!“
*****
“Poslanik islama je znao da će žena jednoga dana naći svoje utočište u muškarčevoj blizini. Stoga je istrajavao na neophodnosti da žena bude pobožna i da nosi primjerenu odjeću!”
Zigrid Hunke
Doktorica Zigrid Hunke (Sigrid Hunke) poznata je njemačka autorica. Omiljena je među Arapima s obzirom na njenu objektivnost prema njihovom stanju.
Supruga je njemačkog orijentaliste dr. Šulca, inače velikog poklonika Arapa, njihove književnosti i umjetnosti. Njena posvećenost proučavanju religija odvela ju je u istraživanje islama, koji je razmatrala temeljito, dubinski. Učinak tog pregnuća bila je monografska studija o islamu i širenju njegova utjecaja u svijetu, pod naslovom Sunce Arapa obasjava Zapad, u kojoj je – zahvaljujući svojoj velikoj ljubavi prema islamu – uspjela s njim upoznati Evropljane.
Arapi i muslimani općenito čitaju s oduševljenjem različite priloge Zigrid Hunke, koja uvijek puno kazuje o islamu, s posebnim osvrtom na društvene odnose u njemu, i još podrobnije, one porodične, koje nedostaju nemuslimanskim zajednicama. Ona nije prikrivala svoju ushićenost Poslanikom islama, koji je svojom Objavom ljudskom društvu, a naročito porodici, podario jednu sasvim novu usmjerenost. Ona kaže:
“Muhammed je uspio muslimansku porodicu učiniti istinskim obrascem za uspostavljanje uzornog društva. Poslanik islama je posvetio veliku pažnju oblikovanju porodice, a od supružnika je zahtijevao da steknu jasnu predstavu o tome kako se može utemeljiti dobra porodica. Tako je od muškarca zatražio da se ženi ženom čvrstoga vjerovanja, onom koja vjeruje u učenja islama, jednom riječju, pobožnom ženom, kako bi porodica bila spokojna u pogledu svoje čeljadi, jer je majka stub porodice, kako je rekao Poslanik u svom izricanju poštovanja prema roditeljima. Poslanik islama je znao da će žena jednoga dana naći svoje utočište u muškarčevoj blizini. Stoga je istrajavao na neophodnosti da žena bude pobožna i da nosi prikladnu odjeću, kako bi sebe zaštitila od grješnih pogleda i pokuđenog otkrivanja stidnih dijelova svoga tijela!
O čovjeku sa takvom genijalnošću ne mogu kazati ništa drugo, osim da je ljudskoj zajednici ponudio najuzvišenije i najplemenitije znakove uzoritosti. Na mjestu je da čovječanstvo bude trajnim dužnikom tom čovjeku, jer je svojom veličanstvenom Objavom promijenio tok historije. Ali, neki sve do danas napadaju Objavu koju je ostavio iza sebe, nakon što je Bog u njegovoj pojavi u cijelosti upotpunio svoju blagodat. Potomci njegova naroda jednako šute na tajni i javni rat koji se vodi protiv njih, ali da oni doslovno primijene ona učenja koja im je on ostavio, svi ti pokušaji da se stane na put islamskom hodu bili bi uzaludni.
Muhammed je uspio sam predstaviti islam genijalnošću posebne vrste, koju su njegovi ashabi tada jako dobro razumijevali.
Oni koji su došli poslije ashaba uspjeli su slijediti njihove stope, što je dovelo do punog procvata islamskoga života, koji je obilovao svekolikom uzoritošću, a većina društvenih zajednica u koje je islam ušao po prvi put je imala priliku doživjeti blagodati društvene uzajamnosti.
Potom su se neke stvari počele iskradati iz ruku onih koji su brinuli o pozivanju ljudi u islam. Ja, koja gajim naklonost prema Arapima, pozivam sve muslimane u svijetu da se vrate putu Poslanika islama, jer oni izvan toga puta neće pronaći sebe, niti će svijet slijedeći neki drugi put moći izbjeći pogubna dešavanja koja će biti teža od onih kojima se sada izloženo čovječanstvo. Islam nije došao samo Arapima, već je došao čitavom čovječanstvu, što dokazuje činjenica da ga je njegov Poslanik širio na sve strane još za svoga života.
Pa, da li će muslimani i ostati u ovakvoj opuštenosti?! Voljela bih kada bi oni slijedili put časnoga Poslanika. Zaista, svijet je prazan, a tu prazninu mogu popuniti samo učenja islama. Prilika je veoma povoljna da i Evropljani prihvate islam – oni trebaju izbavitelja, a nemaju zapravo drugog izbavitelja, osim islama.
Iskoristite priliku, o vi koji pozivate islamu!”
“Islam i Poslanik u očima drugih”
Ahmed Hamid