Upoznavanje sa religijama

Definicija religije 

Religija je skup stavova, vrijednosti, pravila lijepog ponašanja i djela bogoštovlja kojih se drže njeni sljedbenici. Religije možemo podijeliti s različitih aspekata, ali jedna od najvažnijih podjela jeste ona na religije koje su objavljene od Boga i one koje nisu takve. Božije vjere objavljena su od jedinog Boga posredstvom Božijih poslanika, dok nebožanske religije nemaju veze sa Bogom. 

Zajednička suština božanskih religija 

Poziv na monoteizam, pokornost i robovanje Bogu, vjera u Dan sudnji i vječni život, podsticanje ljudi da očiste unutarnjost od ružnih svojstava i ukrase se vrlinama i lijepim svojstvima, odanost pravdi i ljudskim pravima i udaljenost od tlačenja i nasilja, obzirnost prema duhovnosti i pripremanje za onosvjetski život jesu zajednička načela poziva svih Božijih poslanika.

U Časnom Kur'anu ističe se da Poslanik islama nije nikakva nova pojava bez sličnog primjera te da je on nastavljač puta ranijih Božijih poslanika, a prihvatanje poslanstva drugih poslanika ubraja se među vjerska uvjerenja svakog muslimana. Istovremeno, međutim, Božije religije se međusobno razlikuju. Naime, svaka religija pružala je odgovore na potrebe ljudi svog vremena, a propisi Božijih religija obnavljani su u skladu sa napretkom društva i novim potrebama. 

Vjera i poricanje 

Jedna od zajedničkih tačaka među Božijim religijama jeste pitanje “vjere” (iman) i “poricanja” (kufr). Oni koji prihvate ispravnu vjeru jesu vjernici, a oni koji odbace istinitu vjeru računaju se u poricatelje, odnosno nevjernike. Vjernici i nevjernici nalaze se u dvije različite pozicije, vjernici su spašeni, a nevjernici su lišeni spasa.

Riječ islam ima značenje poslušnost i pokornost, a zbilja islama jeste pokoravanje Bogu. Riječ kufr ima značenje zastiranja i zbilja nevjerovanja jeste zastiranje istine i zbilje. U rječniku Kur'ana kafirom se naziva onaj ko poriče istinitu vjeru i u sukobu je s islamom. S gledišta islama, ono što je kriterij spasa ili propasti nije samo donošenje dva šehadeta jezikom ili pripadnost nekoj skupini ili religiji; kriterij spasa jeste pokornost istini i zbilji. Najviša zbilja postojanja jeste Bog, a najveće nevjerstvo i zastiranje istine jeste poricanje Njegovog gospodstva i pripisivanje sudruga Njemu. Božiji poslanici su jasne manifestacije zbilje, a Božije vjere sadrže najjasnije poruke o vjerovanju, etici i ponašanju koje donosi sreću. Stoga se utjerivanje u laž Božijih poslanika i njihovo poricanje, pogotovo od onih koji su čuli njihove riječi i osvjedočili se u njihovo ponašanje, ubraja u najveći sukob sa zbiljom.

Čovjek koji nije monoteista poricanjem jedinog Stvoritelja postojanja prekida osnovu svoje veze s Njim i sebe dovodi na nizbrdicu duhovnog stradanja:

وَمَن يُشْرِكْ بِاللهِ فَكَأَنَّمَا خَرَّ مِنَ السَّمَاءِ فَتَخْطَفُهُ الطَّيْرُ أَوْ تَهْوِى بِهِ الرِّيحُ فِى مَكَانٍ سَحِيقٍ

A onaj ko bude smatrao da Allahu ima iko ravan – bit će kao onaj koji je s neba pao i koga su ptice razgrabile, ili kao onaj kojeg je vjetar u daleki predio odnio.[1]

Poricatelji života nakon proživljenja svojim poricanjem proživljenja porekli su svoj vječni i neprolazni život i tako zatvaraju pred sobom put korištenja beskrajnom Božijom milošću.

Međutim, čovjek koji je prihvatio tri temeljna načela: tevhid, objavu i proživljenje, ali, zbog nedostatka ispravnog poimanja poruke islama, poriče poslanstvo Poslanika, ukoliko to poricanje nije iz namjere da se suprotstavi istini i ukoliko do istine nije stigao unatoč silnoj ljubavi prema njoj – takav je s gledišta islama spašen.

Judaizam, kršćanstvo i islam jesu tri aktualne Božije vjere u naše doba, a hinduistički i budistički nauk, koje danas prepoznajemo kao nebožanske religije, imaju najviše sljedbenika u ovoj skupini religija. Na početku ćemo napraviti kratak osvrt na ove dvije religije, koje su se javile na prostorima Indije.

Hinduizam 

Ova religija, čiji utemeljitelj nije poznat, imala je veliku ulogu u civilizaciji, individualnom i društvenom životu naroda Indije, a svojim društvenim pravilima i tradicijama posebno naglašava čišćenje duše i asketizam. Upanišade, sveta knjiga hinduista, jedan je od najstarijih drevnih religijskih tekstova čovječanstva i, sadržeći gnostičke sadržaje, ljude upućuje ka tajnama unutarnjeg i ezoterijskim pojmovima.

Arijevci u drevnoj Indiji vjerovali su u zbiljskog Boga svijeta i poznavali su ga pod imenom Brahma, biće opstojeće po sebi, prapočetno i vječno. Međutim, u kasnijim epohama među njima se javlja mnoštvo idola i utemeljuju se različiti hramovi u kojima ih se štuje. Neki hinduistički mislioci tumačili su vjerovanje u idole na neki način sukladnim ideji tevhida i bezbrojna božanstva smatraju očitovanjima i odrazima jedinog Stvoritelja. Trojna božanstva hinduista jesu: Brahma (božanstvo stvoritelj), Šiva (božanstvo uništavatelj, čije kipove sa četiri ruke kako plešu često viđamo) i Višnu (božanstvo čuvar odnosno održavatelj).

S gledišta hinduista, Ovaj svijet nije ništa drugo do iluzija, te će čitav svijet i njegove imaginarne forme naposljetku nestati i ostat će samo Brahma, koji je opstojeći i neprolazan. Prema vjerovanju hinduista, put do dosezanja zbilje je sjedinjenje s Moćnim Bogom, što se postiže jogom. Joga se obavlja uz strogi i teško podnosivi asketizam, koji često traje godinama.

Hinduisti, na temelju vjerovanja u reinkarnaciju, vjeruju da se čovjek u Ovom svijetu stalno nalazi u procesu ponovljenih rađanja, te da ljudi rezultate svojih djela vide kroz razdoblja novih povrataka na Ovaj svijet. Oni koji su činili dobro, u narednoj fazi imaju napredan i prijatan život, a oni koji su činili zlo u povratku su suočeni sa stradanjem i nesrećom, a često se ponovo rađaju i u obliku životinje. Hinduisti kao jedini način da čovjek izbjegne reinkarnaciju i ponovna rađanja u svijetu punom patnje smatraju postizanje nirvane.

Hinduističko učenje pružilo je svoje ogranke i na druga područja, poput Kine. Budizam i džainizam ubrajaju se u ogranke hinduizma.

Budizam 

Ovo učenje, koje je proizašlo iz hinduizma, proširilo se cijelim Dalekim Istokom te, stoga što sadrži profinjene gnostičke ideje, ima mnogo sljedbenika diljem svijeta. Buda, u značenju “budni”, nadimak je utemeljitelja ovog učenja. Rođen je oko 563. godine p.n.e. Prema učenju budista, on je kao sin vladara u sjevernoj Indiji u mladosti pobjegao s očevog dvora te se, odabravši monaški život, okrenuo promišljanju, umovanju i meditaciji, da bi naposljetku utemeljio novi duhovni nauk. Buda je kroz mnoga putovanja propagirao svoje učenje diljem Indije i posvetio se popravljanju duša i odgoju učenika.

Njegov etički nauk, koji se zasniva na hinduističkom učenju, podrazumijeva odricanje od Ovog svijeta, očišćenje duše, promišljanje, samonadzor i nastojanje da se oslobodi od ovosvjetskog života punog patnje, te se velika važnost pridaje postizanju nirvane.

Buda je govorio da se treba kloniti dvije stvari: jedno je život ispunjen užicima koji je plod pohlepe i samoljublja, a drugo je život pun patnje i samopaćenja od čega također nema koristi, te nijedno od ovo dvoje čovjeka ne čini sretnim. On ispravnim smatra srednji put, između užitka i patnje, a tome putu nas uči osam velikih životnih zakona. Tih osam zakona jesu: kloniti se zlopaćenja živih bića, kloniti se beščašća, kloniti se laži, kloniti se pijanstva, kloniti se tužnog govora, kloniti se samoljublja, kloniti se neznanja i kloniti se neprijateljstva.

Zoroastrijansko učenje 

Prije zoroastrizma, jedna od vjera drevnih Iranaca bio je mitraizam. Oni su svoje hramove pravili u pećinama, unutar kojih su obožavali Sunce, jer su vjerovali da se božanstvo Sunca prvo ukazalo u pećini.

Otprilike u sedmom stoljeću p.n.e., nekoliko stoljeća nakon što su Arijevci ušli u Iran, Zaratustra (Zartušt) ih je objavljujući svoje poslanstvo od Boga pozvao u novu vjeru, te je ukinuo nauk magova u koji su vjerovali nearijevski starosjedioci Irana. On je sebe smatrao poslanikom Ahura Mazde, boga dobrote i svjetlosti, a svoje poslanstvo predstavljao je kao čišćenje svijeta od zabluda i upućivanje ljudi na put dobra i svjetlosti. Shodno islamskim predajama, Zaratustra je bio Božiji poslanik i njegova Knjiga objavljena je od Boga.

Zaratustra je napao zablude drevne vjere Arijevaca i predstavio Ahura Mazdu kao velikog Boga. U njegovom učenju, Ahura Mazda ima šest pomoćnika poznatih kao amešaspendan, odnosno sveti vječnici, koji su na stepenu meleka u ibrahimovskim religijama. U ovoj religiji postoji vjerovanje o trojici spasitelja iz Zaratustrine loze. Ti spasitelji, jedan nakon drugog, ispunit će svijet pravdom i redom. U Zaratustrinom učenju postoje tri praktična načela: dobro govorenje, dobro mišljenje i dobro postupanje, kakva srećemo i u različitim drugim religijama. Štovanje vatre kao jedne od manifestacija Boga svjetlosti i održavanje njenog plamena u hramovima vatre te održavanje različitih rituala oko nje, spada u osobitosti ovog učenja.

Sveta knjiga zoroastrijanaca zove se Avesta. Avesta ima pet dijelova: dio Gate, koji sadrži molitve i vjerski nauk koji se pripisuje samom Zaratustri, dok su ostali dijelovi Aveste pripisani prvacima Zaratustrine vjere.

Nije jasno u kojem je vremenu počela sklonost zoroastrijanaca ka dvojnim božanstvima, dakle bogu dobra i bogu zla, ili božanstvu svjetlosti i božanstvu tame. Neki istraživači smatraju da je dualizam, znači vjerovanje u boga dobra i boga zla, među zoroastrijancima zastranjenje koje je u ovu religiju ušlo kao rezultat uticaja drevne religije magova. Naime, u knjizi Gata, koja je najstariji dio Aveste, nema ničega u vezi s Božijom dvojnošću. U Gatama, Ahriman konkurira Svetom intelektu, a ne Ahura Mazdi koji je jedinstveni Bog i ponad gospodara svjetlosti i tmine. U prošlosti je živjela i skupina zoroastrijanaca poznatih kao zervanije koji su vjerovali u jednog Boga po imenu Zervan i smatrali ga višim od božanstava svjetlosti i tmine.

Judaizam 

Ibrahim, a.s., veliki Božiji poslanik čiji su potomci utemeljitelji tri današnje Božije religije, imao je dvojicu sinova koji su se zvali Ismail i Ishak, i oba su postali Božiji poslanici. Ishak je imao sina Jakuba koji je također postao Božiji poslanik i nosio je nadimak Israil, te su njegova djeca nazvana Benu Israil (sinovi Israilovi). Musa, a.s., pripadao je Benu Israilu. On se digao kako bi spasio svoj narod koji je bio tlačen od strane egipatskih Kopta, te ih je iz Egipta preselio u Palestinu. Tamo mu je objavljen Tevrat koji je sadržavao novi vjerozakon za Benu Israil, vjerozakon koji je ostao na snazi i nakon Isaovog, a.s., poslanstva. Nauk judaizma počiva na monoteizmu i svi jevrejski poslanici, od hazreti Musaa, a.s., do brojnih kasnijih poslanika, borili su se protiv širka. Musaov, a.s., vjerozakon jeste religija koja je više usmjerena ka uspostavi jednog ovosvjetskog poretka na temelju vjere, dok kršćanstvo naglašava duhovnu dimenziju vjere i udaljavanje od Ovog svijeta. Širenje nemorala i kamatarenja među Jevrejima te želja za ovim svijetom kod njihovog svećenstva natjerali su hazreti Mesiha, a.s., i kršćanski nauk da naglasak pomjere ka Budućem svijetu i duhovnosti. Iako se u Kur'anu spominje monaštvo i okrenutost ka Onom svijetu u kršćanstvu, napominje se da je ta sklonost među kršćanima skrenula u zastranjenje.

 

Izvor: Sejjid Ali Reza Sadr Husejni, Islamska naučavanja, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo,2012., sa perzijskog preveli: Muamer Kodrić i Akbaš Lutfi

 


[1] El-Hadždž, 31.

Pitanja i odgovori