Potreba za filozofijom

Sunce je ponovo izašlo iz svoje postelje, zelenih voda mora, i svojim zlatnim zrakama obasjava pospana lica moreplovaca koji su se upravo probudili iz noćnog drijemeža, i koji su, opuštenih misli i nesvjesni svega oko sebe, stali jesti, piti i zabavljati se. Brod, kao i uvijek, napreduje beskrajnim okeanom.

U međuvremenu, neko ko se doima pametnijim od ostalih počinje malo razmišljati, potom se okreće svojim saputnicima i pita: “Kamo mi zapravo idemo?” Neko drugi, ko se izgleda probudio iz sna, s čuđenjem postavlja isto pitanje drugima i … Neki su toliko opijeni užicima i za­bavom da se ne osvrću na njega i nastavljaju svoje poslove bez razmišl­janja o tome da odgovore na ovo pitanje. Postepeno se, Međutim, pitanje širi, dok ne dođe do posade i kapetana. I oni ponavljaju pitanje nemajući odgovor na njega. Napokon, upitnik ovladava atmosferom broda i po­javljuju se neobičan strah i beznadežnost…

Nije li ova izmišljena priča o ljudima svijeta koji su se ukrcali na ve­liki brod planete Zemlje i koji, dok se okreću oko samih sebe u kos­mičkom prostoru, putuju beskrajnim okeanom vremena? Nisu li oni poput stoke koja se hrani, kao što Časni Kur'an kaže: “naslađuju se i žderu kao što stoka ždere.”(47:12) Kur'an također kaže: “Oni imaju srca, ali njima ne shvataju; oni imaju oči, ali njima ne vide; oni imaju uši, ali njima ne čuju. Oni su poput stoke. Ne, još su i gori. Oni su zaista ne­marni.”(7:179)

Da! Ovo je priča o ljudima našeg vremena, koji su uporedo sa za­panjujućim napretkom tehnologije postali potišteni zbog zbunjenosti i tumaranja, i koji ne znaju odakle su došli, kamo idu, u kojem smjeru da se okrenu i kojim putem da krenu. Otuda su se u dobu putovanja u svemir pojavili apsurdizam, nihilizam i hipizam. Oni poput raka na­padaju dušu, misao civiliziranog čovjeka i poput termita nagrizaju stubove palate humanosti i slabe je.

Ova pitanja postavljena od strane svjesnih ljudi, koja su probudila i polusvjesne, prisilila su mislioce da potraže odgovore na njih. Skupina spremnih da ispravno promisle polučila je ispravne, prosvjetljujuće i ori­jentirajuće odgovore. Oni znaju stvarnu svrhu i žudno slijede Pravi put. Međutim, oni koji su pod utjecajem nezrele misli i raznoraznih psi­holoških činilaca umišljaju da ovaj karavan nema ni početka ni kraja, te da uvijek ima brodova koji se pojavljuju na okeanu i koje burni talasi besciljno bacaju tamo i ovamo. No, prije nego što doplove do sigurne i mirne obale, oni se utope u moru. “Oni govore: ‘Postoji samo naš život zemaljski, živimo i umiremo, i jedino nas vrijeme uništi.’”(45:24)

U svakom slučaju, svjesnom čovjeku nužno se nameću sljedeća pi­tanja: Šta je početak? Šta je kraj? Koji je Pravi put ka cilju?

Očigledno je da prirodne i matematičke nauke nemaju odgovore na ova pitanja. Šta onda činiti? Na koji način doći do ispravnog odgovora na njih?

Svako od ovih triju temeljnih pitanja povezano je sa jednom granom filozofije i mora se istražiti racionalnim metodama. Sva ona zahtijevaju metafiziku ili prvu filozofiju. Zbog toga moramo početi sa epistemologijom i ontologijom, a potom se pozabaviti filozofskim nau­kama da bismo pronašli ispravne odgovore na ova i slična pitanja.

Društvene škole
Tumaranje i zbunjenost koji su zadesili čovjeka modernoga doba nisu ograničeni samo na individualne probleme jer su se i prisutni društ­veni problemi također iskristalizirali u različitim političkim i ekonom­skim školama i sistemima. Iako se ovi vještački sistemi nisu uspjeli dokazati valjanim i potpunim, još uvijek ima lutalačkih ljudskih društava koja ih se nisu odrekla, pa čak i ona koja su se oslobodila iluzija nastavljaju s naporom kročiti u istom zastranjujućem smjeru, tražeći nove vještačke sisteme istkane iz istog materijala. Svaki put kada se na areni ideologije pojavi novi “izam”, zavedena skupina joj prilazi pa nastane svađa i sukob. Ne potraje dugo prije nego oni padnu, slomljeni i neis­punjeni, do vremena kada se ponovo pojave pod novim imenom, novom bojom i novim mirisom da bi zaveli neku drugu skupinu.

Čini se da su se ovi nesretni zavedeni ljudi zavjetovali da nikad neće slušati poziv istine ni riječi Božanskih vođa, i takvi vijesnicima Božijim prigovaraju: “Zašto u vašim rukama nema ni srebra ni zlata ni sveg tog zemaljskog sjaja? Ako govorite istinu, zašto bijele i crvene palate nisu pod vašom vlašću?

Da, to su sljedbenici onih čija je historija neprestano Časnim Kur'anom šaputana u uši ljudi svijeta. Ali, gdje su uši onih koji slušaju?!

U svakom slučaju, nakon poziva mudošću, racionalan čovjek bi tre­bao reći: Društveni sistemi moraju biti uređeni na temelju svijesti o pri­rodi čovjeka i svih njegovih egzistencijalnih aspekata – uzimajući u obzir ciljeve njegovog stvaranja, i prepoznavajući činioce koji mu omogućuju da dosegne svoj konačni cilj. Pronalaženje tako složene formule je iznad umskih sposobnosti prosječnih ljudskih bića. Ono što se od nas može očekivati jeste upoznavanje temeljnih problema i općenitih osnova ovih sistema koji trebaju biti uspostavljeni mnogo čvršće i postojanije, tj. znanje o Stvoritelju kosmosa i čovjeka, znanje o svrhovitosti ljudskog života, te znanje o putu koji je Mudri Stvoritelj otvorio čovjeku da bi on mogao putovati i napredovati ka konačnom cilju. Tada nastaje trenutak za srce da se okrene ka Njemu, da krene putem i preduzme čvrste korake slijedeći Božanske vodiče, te da bez sumnje ili posrnuća žurno kroči tim putem.

Ako se neko ne uspije okoristiti Bogom danom blagodati razuma, ne razmišljajući o početku i kraju bivanja, ne uspijevajući riješiti osnovne životne probleme, sebično odabirući svoj vlastiti put i izumijevajući novi sistem i podređujući njemu svoje moći i moći drugih, takva će osoba pa­titi zbog posljedica svoje sebičnosti, gluposti, raobuzdanosti, pogrešnog mišljenja i zastranjenjā. Napokon, ne treba kriviti druge zbog svoje nes­reće i neispunjenosti životne misije.

Pronalaženje ispravne ideologije ovisi o ispravnom svjetonazoru. Dok osnovi svjetonazora ne budu čvrsto utemeljeni, dok se njegovi te­meljni problemi ispravno ne riješe i dok se oprečna iskušenja ne rast­jeraju, čovjek se ne može nadati pronalasku pristojne, korisne i učinkovite ideologije. Dok čovjek ne spozna ono šta jeste, neće biti u stanju otkriti ni šta bi trebalo biti.

Temeljni problemi svjetonazora su ista ona tri pitanja za koja pro­buđena svijest prirođena čovjeku traži uvjerljive konačne odgovore. Nisu ih bez razloga islamski učenjaci nazvali “načelima vjere” (usūl ad-dīn). Teologija odgovara na pitanje: “Šta je početak?” Učenje o proživljenju odgovara na pitanje: “Šta je kraj?”, a učenje o objavi i poslanstvu odgovara na pitanja: “Koji je put i ko je vodič?”

Ne treba ni napominjati da ispravna konačna riješenja ovih pitanja ovise o filozofskim i racionalnim predodžbama. Na ovaj način smo drugom stazom dovedeni do značaja i nužnosti problemā filozofije, a prije nje epistemologije i ontologije.

Tajna čovječnosti
Postoji i treći način da se uvidi značaj i nužnost filozofije, koji može motivirati one koji imaju izuzetne težnje i koji teže napretku, a on leži u tome da stvarna ljudska čovječnost ovisi o postignućima filozofije. Ob­jašnjenje ovoga slijedi u nastavku.

Poznato je da sve životinje imaju osobinu da svoja djela čine sa svi­ješću i voljom koje izranjaju iz instikata. Egzistent koji nema nikakav oblik svijesti ne pripada životinjama. Među životinjama ima jedna istak­nuta vrsta čije razumijevanje nije ograničeno na čulnu percepciju i čija se volja ne ravna prema prirodnim instinktima, nego ta vrsta ima drugu per­ceptivnu moć koja se zove razum, tako da se čovjekova volja oblikuje upravo prema razumu. Drugim riječima, ono što čovjeka izdvaja jesu njegovi pogledi i težnje. Tako, ako se neko ograniči isključivo na čulne percepcije i ne okoristi se svojim intelektualnim moćima, i pokreti su mu u potpunosti određeni njegovim životinjskim instinktima, onda on, zapravo, nije ništa drugo do životinja, ili čak, po Kur'anu, on je još gori od zvijeri.

Zbog toga, pravi čovjek jeste onaj ko koristi vlastiti razum u određi­vanju najvažnijih aspekata svoje sudbine i na temelju toga spoznaje, na općenit način, kako da živi, a zatim punom ozbiljnošću ide tim putem. Iz onoga što je ranije objašnjeno vidi se da najosnovniji problemi s kojima se suočava svjesno ljudsko biće, a koji igraju najvažniju ulogu u društ­venim i individualnim ljudskim sudbinama, jesu upravo temeljni prob­lemi svjetonazora – problemi čija konačna riješenja ovise o filozofskim nastojanjima.

Možemo zaključiti da bez okorištavanja onim što nam pribavi filo­zofija nije moguća ni individualna ni društvena sreća, niti je moguće postizanje stvarnog čovjekovog savršenstva.

Odgovor na neke sumnje
U pogledu ovih objašnjenja moguće je da neko iskaže određene sum­nje. Najznačajnije od njih bit će navedene zajedno sa odgovorima.

Prvi prigovor: Ova objašnjenja mogu ustanoviti nužnost filozofije samo ako se svjetonazor ograniči na filozofski i ako se put rješavanja te­meljnih problema svjetonazora ograniči na filozofiju, dok postoje i drugi svjetonazori, kao što su naučni, vjerski i mistički (‘irfānī) svjetonazor.

Odgovor: Rješavanje ove vrste prob­lemā je van dometa empirijskih nauka, te stoga takvog nečeg kao što je “naučni svjetonazor” (u njegovom pravom značenju) zaista i nema. Me­đutim, što se tiče vjerskog svjetonazora, on može biti od koristi jedino onda kada znamo šta je to stvarna vjera. A ovo se temelji na znanju o Poslaniku i Onome Ko ga je poslao, odnosno Uzvišenog Boga, a očito je da se na temelju sadržaja objave ne može dokazati onaj ko ju je poslao ni onaj ko je primio. Naprimjer, ne može se reći samo zato što Kur'an kaže da Bog postoji da je Njegovo postojanje dokazano. Što se tiče mističkog svjetonazora, on je, kao što je spomenuto u poglavlju o odnosu između filozofije i gnoze (‘irfān), ovisan o prethodnom znanju o Uzvišenom Bogu i prethodnom znanju o ispravnoj stazi duhovnog putovanja, što se mora ustanoviti na temelju filozofskih načela. Stoga, svi putevi vode ka filozofiji.

Drugi prigovor: Da bi nečija nastojanja da riješi probleme svjetona­zora i filozofije bila isplativa, on bi trebao biti optimističan u pogledu iz­vođenja zaključka u vezi sa svojim nastojanjima. Ali, uzimajući u obzir dubinu i širinu ovih problema, on ne može gajiti velike nade u uspjeh. Zbog toga, umjesto traćenja života na putu čija je sudbina neizvjesna, bilo bi mu bolje da istraži one probleme za koje ima više nade da bi se mogli riješiti.

Odgovor: Prvo, nada u rješavanje ovih problema nije ništa manja od nade u dokučivanje kraja naučnih nastojanja da se otkriju naučne tajne i da se ovlada silama prirode. Drugo, vrijednost neke procjene ovisi o više od jednog činioca, tj. količine rizika, već se radije mora uzeti u obzir još jedan činilac – vrijednost rezultata, a ishod množenja ovih dvaju činilaca određuje vrijednost procjene. Ako uzmemo da je ovdje rezultat besko­načna i vječna ljudska sreća, bez obzira kako je mala mogućnost, vrijed­nost procjene je veća od vrijednosti mogućnosti uspjeha na neki drugi način, čiji je rezultat ograničen.

Treći prigovor: Kako neko može biti siguran u vrijednost filozofije kad su joj se mnogi učenjaci suprotstavili, a ima i hadisa koji u njoj nalaze nedostatke?

Odgovor: Suprotstavljanje filozofiji potiče od različitih ljudi sa različitim motivacijama. Suprotstavljanje svjesnih učenjaka i pravednih muslimana ustvari je značilo suprotstavljanje skupu aktuelnih filozofskih ideja, od kojih neke, barem prema viđenju nekih protivnika, nisu bile saglasne islamskom učenju. Ako i ima nekih vjerodostojnih hadisa u ko­jima se u filozofiji pronalazi nedostatak, oni su u malopređašnjem zna­čenju. Međutim, ono što mi podrazumijevamo pod filozofskim nastojan­jima jeste korištenje razuma da bi se riješili oni problemi koji su rješivi jedino racionalnim metodama. Nužnost ovakvog djelovanja naglašena je u nedvojbenim ajetima Časnoga Kur'ana i u plemenitim hadisima, a obilni primjeri ovih nastojanja mogu se uočiti u hadisima, pa čak i u tek­stu Časnoga Kur'ana, a takvi su primjeri rasuđivanja o tevhidu i proživljenju u Knjizi i sunnetu.

Četvrti prigovor: Ako se problemi (ispravnog) svjetonazora istražuju u Knjizi i sunnetu, kakvu onda potebu imamo za filozofskim knjigama i raspravama predočenim u njima – raspravama koje su obično prenesene od Grka?

Odgovor: Prvo, predočavanje filozofskih rasprava u Knjizi i sunnetu ne mijenja njihovu filozofsku suštinu. Drugo, ne bi trebalo biti nikakve zapreke izvođenju ove skupine problema i njihovom uređivanju u obliku nauke, kao što je učinjeno sa fiqhom i usūlom, te drugim islamskim nau­kama. Činjenica da se osnove ovih rasprava nalaze u knjigama Grka i da su čak i preuzete, ne oduzima ništa od vrijednosti ovim problemima, što je istina i u slučaju aritmetike, medicine i astronomije. Treće, sumnje koje su istražene u Knjizi i sunnetu jesu one koje su bile aktuelne u onom dobu, a to nije dovoljno da se odgovori na prigovore ateističkih škola mišljenja sa kojima se suočavamo svaki dan. U skladu sa onim što je na­glašeno u Časnom Kur'anu i u riječima vjerskih vođa, racionalna nasto­janja moraju biti proširena dok ne budu dovoljna da se pripremi odbrana istinitih uvjerenja i odgovori na sve vrste prigovora koji su postavljeni.

Peti prigovor: Najbolji argument za neadekvatnost filozofije jesu razlike koje postoje među samim filozofima, a pažnja posvećena ovim razlikama rezultira gubljenjem povjerenja u tačnost njihovih metoda.

Odgovor: Razlike u pogledu teorijskih problema neizbježno su obil­ježje svake nauke. Učenjaci fiqha imaju razlike u mišljenjima o prob­lemima te nauke, ali ovakve razlike nisu razlog za bezvrijednost fiqha kao nauke ili njegovih posebnih metoda. Isto tako ni postojanje razlika među mišljenjima dvaju matematičara o nekom matematičkom problemu nije razlog za bezvrijednost matematike. Pažnja posvećena ovim razlikama trebala bi biti jak motiv predanim misliocima da uvećaju svoja nastojanja i pregnuća, da istraju i ne odustaju dok ne dođu do još pouz­danijih rezultata.

Šesti prigovor: Postoje ljudi koji su načinili izvrsne studije u filozof­skim naukama, ali imaju slabosti u ličnim i moralnim problemima, te u društvenim i političkim pitanjima. Pa kako onda filozofija može biti smatrana ključem pojedinačne i društvene sreće?

Odgovor: Naglašavanje značaja i nužnosti filozofije ne znači da je ona potpun uzrok i dovoljan uvjet posjedovanja ispravne ideologije i po­našanja u skladu s njom, već znači da je ona nužni uvjet dosezanja poželjne ideologije, odnosno slijeđenje Pravog puta ovisi o njegovom poznavanju, a njegovo poznavanje ovisi o posjedovanju ispravnog svje­tonazora i rješavanju njegovih filozofskih problema. Ako neko načini is­pravan prvi korak, ali se spotakne ili zastrani na drugom, nema razloga da se kaže da mu je i prvi korak bio pogrešan, već razlog spoticanja i zastranjenja treba tražiti u drugom koraku.

Izvor: Ajatollah Misbah Yazdi, Islamska filozofija 1, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2004, s engleskog preveo: hfz. Ensar Karaman