Kur'an i upućivanje na logiku

Radi što boljeg shvatanja činjenice kako Kur'an čovjeka poziva na logiku i njenu praktičnu primjenu, potrebno je navesti kratak uvod da bismo zatim napravili komparaciju s kur'anskim ajetima. Čovjekov razum bez pomoći ikakva zakona izvan svojeg domena shvatanja poziva i primorava čovjeka na nekoliko vrsta razmišljanja. Ri­ječ je o fitretskom pozivu koji čini naš razum.

a) Demonstracija, dokazivanje (burhan) 

Demonstracija je nizanje sigurnih premisa na način da se dođe do rezultata koji se prije nije znao. Da li postoji čovjek koji se koristi razu­mom, a da poriče potrebu ni­zanja premisa u svrhu stizanja do novih infor­macija koje nam i trebaju, ali ih prije nismo znali?

b) Polemika, rasprava (džedel)

Polemika je nizanje premisa koje su općeprihvaćene, a tiču se praktič­nog života, kao što su sreća, nesreća, odbijanje štete i sl., da bi se na kraju došlo do željenog rezultata. Naprimjer, kada želimo privoliti di­jete ili ne­kog drugog na učenje, a on sumnja u korist učenja, ili ga jed­nostavno poriče i smatra beskorisnim. Prostim nizanjem premisa koje di­jete prihvata veoma lahko možemo promijeniti njegovo mišljenje. Tako između ostalog možemo postaviti djetetu pitanje da li voli i želi biti poštovan i ugledan građanin. Da li prihvata činjenicu da je jedan način da se postane ugledan – stjecanje znanja? Veoma brzo ćemo biti svjedoci da će, ako ništa, nestati nedoumica oko toga da li je učenje korisno ili ne.

Ovaj metod naziva se polemika i predstavlja jednu od logičkih tehnika.

c) Pridika, savjet (mev'iza)

Čovjek u vezi sa srećom i nesrećom uvijek niže pretpostavke i mo­gućnosti, čime dolazi do zaključaka kojima sebi želi priuštiti sreću ili sačuvati se nesreće. Naprimjer, nađemo se na raskrsnici gdje oba puta vode ka jednom cilju. Jedan od njih je kraći, s tim da postoji velika vjerovatnoća da se na njemu nalazi opasnost u bilo kojem vidu. Drugi put je duži, ali je potpuno siguran. Svaki razuman čovjek u ovakvoj situaciji prosudit će kako je bolje i kasnije stići negoli nikako ne stići, na osnovu čega bira duži put. Ovo je još jedna logička tehnika koja se na­ziva pridika.

Saobrazno gornjim recima, nizanje sigurnih premisa radi definitiv­nog zaključka, tj. jasnog dokazivanja, što terminološki nazivamo demon­stracijom, jedna je od logičkih tehnika. Isto tako, ordiniranje poznatih premisa koje prihvata strana s kojom se polemizira radi stizanja do žel­jenog razultata naziva se polemikom. Slično gornjim dvjema tehnikama jeste i postavljanje premisa na taj način kako bi se izbjeglo moguće zlo, a postigla eventualna sreća, što se naziva pridikom i ubraja u logičke tehnike. Ono što za sve tri spomenute tehnike važi jeste činjenica da ne samo da ih niko ne poriče, nego čak u njih nema ni sumnje.

Čujmo kur'anski stavak:

ادْعُ إِلِى سَبِيلِ رَبِّكَ بِالْحِكْمَةِ وَالْمَوْعِظَةِ الْحَسَنَةِ وَجَادِلْهُم بِالَّتِي هِيَ أَحْسَنُ

Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj! (En-Nahl, 125)

Još jedan u nizu prigovora u vezi sa logikom jeste prigovor kako je logika nauk koji je dostupan i nevjernicima i vjernicima, što znači da ga mogu učiti i bogobojazni, a i grešnici i smutljivci. A Uzvišeni Bog je negi­rao znanje i shvatanje istine, tj. zbilje od onih koji nisu bogobojazni, što nam je dobar pokazatelj da logika ne vodi istini. Argumenti su brojni kur'anski ajeti i poslanički hadisi.

وَمَا يَتَذَكَّرُ إِلَّا مَن يُنِيبُ

A pouku će prihvatiti samo onaj koji se Bogu vraća. (El-Mu’min, 13)

وَمَن يَتَّقِ اللَّهَ يَجْعَل لَّهُ مَخْرَجًا

A onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći. (Et-Talak, 3)

فَأَعْرِضْ عَن مَّن تَوَلَّى عَن ذِكْرِنَا وَلَمْ يُرِدْ إِلَّا الْحَيَاةَ الدُّنْيَا ذَلِكَ مَبْلَغُهُم مِّنَ الْعِلْمِ إِنَّ رَبَّكَ هُوَ أَعْلَمُ بِمَن ضَلَّ عَن سَبِيلِهِ وَهُوَ أَعْلَمُ بِمَنِ اهْتَدَى

Zato se ti okani onoga koji izbjegava spominjati Nas i koji samo život na Ovom svijetu želi, to je vrhunac njihova znanja, Gospodar tvoj do­bro zna one koji su skrenuli s Njegova puta i On dobro zna one koji su na Pravom putu. (En-Nedžm, 29-30)

U skladu sa ovim ajetima, ako čovjek postane bogobojazan, Bog će mu naći izlaz iz teškoća, bez obzira kakve naravi da budu, bilo naučne ili praktične. Nema nikakve neophodnosti da sebe stavljamo na muke kako bi naučili logiku. Iz ajeta se da zaključiti kako je logika put zajednički za nevjernika i vjernika, bogobojaznog i grešnog, dok je put bogobojaznosti posebno trasirani put za vjernike. Pa kada već postoji poseban put koji se postiže bogobojaznošću, nema nikakve potrebe za zajedničkom stazom.

U odgovoru na ovu primjedbu možemo reći da nema mjesta ni najmanjoj sumnji vezano za činjenicu da i Kur’an i hadis uključuju uvažavanje i uzimanje u obzir bogobojaznosti i uljepšavanje nefsa u ok­viru stjecanja znanja. Međutim, treba obratiti pažnju na činjenicu da prihvatanje ove zbilje ne znači kako Kur’an i hadis predlažu bogobo­jaznost samu po sebi ili zajedno sa sje­ćanjem za poseban put kojim čovjek stiže do istine, tj. zbilje, odvojen od puta razmišljanja i fitreta. Čovjek cijeli svoj život koristi fitret i bez njega se život ne može ni zamisliti.

Ukoliko je činjenično stanje takvo, trebalo bi u tom slučaju reći da svi argumenti koje Kur’an koristi protiv nevjernika, idolopoklonika, grešnika i smutljivaca koji nisu osjetili ni miris bogobojaznosti jesu uzaludni i nepotrebni. Zbog toga što je osnovna pretpostavka da nevjernici i idolopoklonici u principu ne razumiju šta to Kur’an govori, pa pošto ne razumiju, argument će biti uzaludan. To je slično primjeru gdje bi od rođenja slijepom čovjeku govorili o ljepoti, ili o milozvučnom tonu glu­hom čovjeku i pored toga se nadati da oni dokuče ljepotu i dive joj se uživajući u njoj. Ni jedna razumna osoba neće takvo šta učiniti. A uko­liko pretpostavimo da se prođu nevjerstva i idolopoklonstva, ni u tom slu­čaju argumenti neće imati vrijednosti iz prostog razloga što tada neće imati potrebe za njima. Ukratko rečeno, dok su bili nevjernici, nisu ra­zum­jeli ni kur'anske ni hadiske argumente, a pošto su se prošli lošeg puta i postali bogobojazni, argumenti im nisu trebali zato što istinu, tj. zbilju mogu pojmiti onakvom kakva jeste.

Međutim, naš se sagovornik ne predaje tako lahko već primjećuje da ­ako je tako kako mi tvrdimo, pa čemu ovolika priča i potenciranje bo­gobo­jaznosti u islamu i konstatacija da se samo njome može shvatiti zbilja u svojoj pravoj slici. Koji cilj islam stalnim ponavljanjem i pritvrđi­vanjem želi postići?

U odgovoru kažemo da je čovjek, kao što nam je poznato, biće sastavljeno iz dviju komponenti – materijalne i duhovne, ili drugim ri­ječima – od tijela i duše. Karakteristika svake komponente neo­phodno povlači za sobom i različitost njihovih potreba. Pored toga, one su u pot­punosti suprotne snage i svaka za sebe ima svoj smjer. Da bi postala jasna uloga bogobojaznosti u biću sastavljenom od dvije različite kom­ponente, ukazat ćemo na neke činjenice.

Sastav materijalnog dijela

a) moć strasti

b) moć srdžbe

Svaka od ovih dviju moći vrši svoje posebne zadatke ne obazirući se uopće drugu i ne vodeći brige o interesima vezanim za drugu stranu. Naprimjer, potreba za hranom, koja je u segmentu strasti, čovjeka tjera na neprekidno konzumiranje hrane i napitaka bez pre­ciziranja ikakvih granica i mjera. Sukladno tome, da se ne suoči sa pre­jedanjem ili zamorom čeljusti, čovjek ne bi stao uzimati hranu. Isto je i sa srdžbom. Sa druge strane, do mjere do koje se udovoljava jednom nagonu i proht­jevu i do mjere do koje se ide u neumjerenost, u toj se mjeri umanjuje i uskraćuje drugoj moći ili prohtjevu, što završava pretjerivan­jem. Moguće je time u potpunosti uništiti zapostavljeni nagon. Pored te krnjavosti koja se javlja u kompleksnom biću čija sreća zavisi od us­postavljanja rav­noteže među posjedovanim moćima, čovjek, izostaje i u drugim obavezama, poput moralnih i socijalnih. Ovakvo stanje neizbježno rezul­tira propašću čovječnosti i gubljenju osnovnog i suštinskog cilja stva­ranja čovjeka. Sa druge strane, zbilja koja predstavlja ono ljudsko u čovjeku jeste upravo njegov nefs koji drži pod kontrolom i upravlja spomenutim moćima upravo u smjeru potrebnom za postizanje sreće. Zbog toga, moći o kojima je riječ treba upotrijebiti na način koji će upravo rezultirati postizanjem spomenute sreće.

Čovjekov život utemeljen je na znanju

Ako čovjek s pažnjom razmotri kazano, postat će mu jasno da pot­činjavanje i stavljanje moći pod svoju kontrolu znači da je on taj koji upravlja moćima. Moći nemaju drugog izlaza osim da idu onim putem koji je potreban za postizanje dunjalučke i ahiretske sreće. Jasno je da ovakav život ne može biti ništa drugo osim života utemeljenog na znanju zbog toga što je u cijelom čovjekovom životu prisutno svjetlo znanja i što je raširen izbor. Upravo na tom temelju, gdje je čovjek nefs koji upravlja svojim moćima, a njegov je život na temeljima znanja, on jedino može postići čovječnost ako precizira i zacrta srednju granicu moćima koje pos­jeduje i uspije se očuvati i od aktivne i od pasivne krajnosti. I upravo u mjeri u kojoj bude udaljen od ravnoteže, tj. življenja, bit će na temelju znanja udaljen i od čovječnosti. Ovu udaljenost od čovječnosti moći će shvatiti onoga dana kada se negativni atributi koje je time stekao pretvore u utemeljene čovjekove osobine.

Izvor: Akbar Eydi, Islamska logika, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2004, preveo sa perzijskog: Amar Imamović