Ljudi, samim tim i poslanici, jedna su od karika u Univerzumu

 Kada Kur’an govori o čovjeku, govori o biću koje je u interakciji sa svijetom. Iako Božiji poslanici pripadaju nematerijalnom svijetu, oni istovremeno pripadaju i ovom svijetu i ne mogu izbjeći njegov utjecaj.

1) Allah dž.š., obraća se Poslaniku, s.a.v.a., sljedećim riječima: Zaista ćeš ti umrijeti, a umrijet će i oni.  Dakle, ni sam Poslanik nije imun na događaje u vanjskom svijetu.

2) I poslanici imaju ovosvjetske potrebe koje moraju zadovoljiti

3) I na njih, kao i na ostale ljude, utječe ponašanje drugih ljudi, što dokazuje ajet: Nemoj tugovati zbog onoga što oni pričaju.

4) Poslanici su voljeli svoju rodbinu i tugovali za njihovim odsustvom. Poznata je Jakubova tuga za Jusufom.

Prirodni faktori utječu na poslanike kao i na druge ljude. I oni su se razbolijevali. Čovjek nije biće izolovano iz prirode, a poslanici su dio ljudskog roda, ljudi od krvi i mesa, s tim da su da su imali posebnu vezu s drugim i drugačijim svijetom.

Ljudi, samim tim i poslanici, jedna su od karika u Univerzumu. Racionalno je poznato da dio uvijek slijedi cjelinu kojoj pripada. Čak i površnim posmatranjem može se zaključiti da čovjek prima utjecaje iz vanjskog svijeta. Međutim, Kur’an tvrdi da čovjek utječe na svijet pa i na vanprirodne svjetove. Jedna od novina koju donosi Kur’an je da i ljudska zajednica ima svoj životni vijek kao i čovjek. On dokazuje da je kako čovjeku tako i društvu svojstven uspon i pad.

Priroda u cjelini također je sklona napretku i propadanju. Naime, nekad je niz pojava u prirodi takve naravi da donosi propadanje. Tako, npr., hladnoća i nevrijeme mogu uništiti usjeve. Kur’an uvodi još jednu novinu kada govori o utjecaju čovjeka na društvo i okolinu. Čovjekovi postupci koji nisu u skladu sa istinom izazivaju poremećaje u prirodi i društvu. Zbog toga se u Kur'anu kaže:

ظَهَرَ الْفَسَادُ فِي الْبَرِّ وَالْبَحْرِ بِمَا كَسَبَتْ أَيْدِي

Zbog onoga što ljudi rade, pojavio se nered i na kopnu i na moru. (Ar-Rum,41)

Ako je, naprimjer, nanesena nepravda jetimu (siročetu), nakon koje on zaplače, ta će suza potresti Allahov ‘arš i cijeli Univerzum.

Zato, kada Imam Ali kaže: “Tako mi Boga, kada biste mi davali sve što Sunce obasjava a da iz usta mrava uzmem zrno pšenice na nepravedan način, na to ne bih pristao.”

Ovo nije samo znak njegove milostivosti i dobročinstva, već govori i o njegovoj svijesti o veličini toga grijeha. On zna da takvo djelo izaziva podrhtavanje cijelog Univerzuma.

Allah dž.š., u 16. ajetu sure Al-Ginn kaže:

وَأَلَّوِ اسْتَقَامُوا عَلَى الطَّرِيقَةِ لَأَسْقَيْنَاهُم مَّاء غَدَقًا

A da se oni (ummet) Pravog puta drže, Mi bismo ih vodom obilnom pojili.

Kada se ovdje spominje voda, ne misli se doslovno na vodu, nego je ta riječ samo upotrijebljena kao metafora. Riječ voda uzeta je vjerovatno zato što u 30. ajetu sure Al-Anbiya Allah dž.š., vodu označava izvorom života:  Mi od vode sve živo stvaramo. Shodno tome, spomenuti ajet iz sure Al-Ginn mogao bi se protumačiti ovako: Da su oni nastavili Put istine i ostali ustrajni na njoj, Mi bismo ih doveli do samog izvora života, do vrela istine i vrela bitka uopće.

U ovom smislu možda možemo razumjeti i 26. ajet sure Al-A'raf:

وَلَوْ أَنَّ أَهْلَ الْكِتَابِ آمَنُواْ وَاتَّقَوْاْ لَكَفَّرْنَا عَنْهُمْ سَيِّئَاتِهِمْ وَلَأدْخَلْنَاهُمْ جَنَّاتِ النَّعِيمِ  وَلَوْ أَنَّهُمْ أَقَامُواْ التَّوْرَاةَ وَالإِنجِيلَ وَمَا أُنزِلَ إِلَيْهِم مِّن رَّبِّهِمْ لَأكَلُواْ مِن فَوْقِهِمْ وَمِن تَحْتِ أَرْجُلِهِم مِّنْهُمْ أُمَّةٌ مُّقْتَصِدَةٌ وَكَثِيرٌ مِّنْهُمْ سَاء مَا يَعْمَلُونَ

A da su stanovnici sela i gradova vjerovali i grijeha se klonili, Mi bismo im blagoslove i s neba i iz zemlje slali, ali, oni su poricali, pa smo ih kažnjavali za ono što su zaradili, kao i sljedeće ajete:

وَلَوْ أَنَّ أَهْلَ الْكِتَابِ آمَنُواْ وَاتَّقَوْاْ لَكَفَّرْنَا عَنْهُمْ سَيِّئَاتِهِمْ وَلأدْخَلْنَاهُمْ جَنَّاتِ النَّعِيمِ وَلَوْ أَنَّهُمْ أَقَامُواْ التَّوْرَاةَ وَالإِنجِيلَ وَمَا أُنزِلَ إِلَيهِم مِّن رَّبِّهِمْ لأكَلُواْ مِن فَوْقِهِمْ وَمِن تَحْتِ أَرْجُلِهِم مِّنْهُمْ أُمَّةٌ مُّقْتَصِدَةٌ وَكَثِيرٌ مِّنْهُمْ سَاء مَا يَعْمَلُونَ

A da su sljedbenici Knjige vjerovali i grijeha se čuvali, Mi bismo prešli preko ružnih postupaka njihovih i sigurni bismo ih uveli u džennetske bašče uživanja. A da su se oni pridržavali Tevrata i Indžila i onoga što im je objavio Gospodar njihov, jeli bi (u obilju) i iznad sebe i ispod sebe (na svim stranama). Ima ih i umjerenih, ali ružno je ono što radi većina njih.

Treba podsjetiti na to da kada se govori o opskrbi, blagodatima i nafaki, upotrebljava se riječ “jesti”. Taj pojam također ne treba shvatati doslovno misleći da se on odnosi samo na materijalnu opskrbu jer on obuhvata i ono što je mnogo šire i što se tiče čovjekovih misli, uvjerenja, morala; jednom riječju, osobina njegove duše. Ni ova sintagma – sljedbenici knjige, ne tiče se samo Jevreja i kršćana, nego svakog čovjeka u svakom vremenu, pa i onih koji sebe nazivaju muslimanima, time i nas danas. Ibadet ustvari nije ništa drugo do način i put spajanja i sjedinjenja privremenog (akcidentalnog) bića sa Trajnim i Nepromjenjivim, pa te blagodati mogu biti i putevi našeg spajanja sa Vječnošću.

Anštajn (Einstein) je rekao: “Sva naučna otkrića, svi prirodni zakoni koje je čovjek otkrio ustvari su nastali Božijom inspiracijom, i to nadahnuće svojstveno je samo dobrim srcima, onima koji su zaslužili da budu nadahnuti. Ja sam potpuno uvjeren da što nauka bude više napredovala, samo će donositi nova pojašnjenja, nove izraze Istine o kojoj govori religija.”

Istina sama po sebi, tj. njeno ponašanje jeste dvojako. Ona je istovremeno milost, izvor dobra i blagodati za one koji je prihvataju i dokaz na Sudnjem danu protiv onih koji joj se suprotstavljaju. Zato u Kur’anu, Allah dž.š., govori o Sebi kao o milosti i lijeku za vjernike, a nevolji i propasti za nevjernike. Pod vjernicima se ne podrazumijevaju puki klanjači, nego oni koji su svoje srce predali Bogu.

U islamskim predajama postoji preporuka da se uvijek prije spavanja uče sure koje počinju slavljenjem Allaha, dž.š. Muhammed, s.a.v.a., običavao je to raditi i preporučivati drugima jer učenje tih sura omekšava ljudske duše i ljudska srca, čini ih tanahnim i spremnim za ugodan san koji će im otkriti mnoge istine i u kojem će moći motriti nematerijalni svijet.

Imam Ali, a.s., u Stazi rječitosti kaže: “Pripazite, upozoravam vas na jezike vaše, jer jedna riječ izgovorena može izazvati prolijevanje krvi, nevolje, stradanje!”

Izvor: Akbar Eydi, Savršeni ahlak, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2004., preveo sa perzijskog: Amar Imamović