Prenosi se od imama Alija da je rekao kako naše vjerovanje neće biti potpuno dok ne budemo vjerovali da ono što se dogodilo nije moglo da se izbjegne, niti dok ne budemo vjerovali da ono što će se dogoditi ne možemo izbjeći. Mnogo su me dojmile ove riječi, pa bih volio bar kratko njihovo tumačenje. Selam!
1 Odgovor
Selam! Pitanje je prvi korak u znanje. Ko pita u mladosti, odgovarat će u starosti. Ne postoje glupa pitanja, postoje samo glupi odgovori. Ovo poticaj za postavljanje pitanja. Ljudi ne treba da se stide pitati, već oni koji odgovaraju moraju paziti kako odgovaraju, posebno imajući u vidu dvosmislenost govora, zatim imajući u vidu da ovim putem (putem weba) onaj koji odgovara ne poznaje onoga koji pita, te postoji opasnost da nedovoljno jasan odgovor napravi samo veću dilemu i problem. U nadi da će odgovor biti dostatan i zadovoljavajući, počinjem u ime Allaha.
U temi Božijeg određenja i sudbine postoji veliki broj pitanja, posebno onih koji se tiču islamskog učenja. Najosnovnija pitanja koja se trebaju razmotriti u raspravi o određenju i sudbini jesu sljedeća:
– Leksičko i terminološko značenje kada i kadera;
– Vrste kada i kadera; teorijski i objektivni, konačni i ne konačni;
– Pitanje izmjene pravila i promjene kada i kadera koja dolazi od Boga Uzvišenog;
– Mogućnost ili nemogućnost da čovjek promjeni kada i kader;
– Pitanje čovjekove prinuđenosti ( ili pak slobodne volje sa aspekta kada i kadera i negativne posljedice pogrešnog vjerovanja u prinuđenost;
Značenje kada i kadera
Riječ kada u osnovi, kako to objašnjava Ragib u djelu Mufredatu-l-Kur'an, ima značenje konačne presude, bilo da je praktična, bilo usmena, bilo da se veže za Boga ili za nešto drugo. Riječ kader ima značenje mjere. Prilike u kojima je ova riječ upotrijebljena ukazuju upravo ovo značenje. Mi sve s mjerom stvaramo (El-Kamer, 49) Zbog toga riječ takdir znači mjerenje, određivanje mjere nekoj stvari. U skladu s navedenim, značenje Božijeg određenja (kadije Illahi) u vezi sa dešavanjima u Univerzumu jeste da su ona konačno određena od strane Božije Biti i konačni Božiji sud u vezi sa njima je izrečen. Značenje takdire Illahi, jeste da su stvari svoju mjeru stekle od Uzvišenog Allaha. Budući da Allah djeluje znanjem, htjenjem i voljom, kada i kader se vraćaju Njegovom znanju, htjenju i volji.
Filozofi Božije određenje tumače na svoj način. Kao prvo, smatraju ga Božijim djelom, zatim ga vide kao jednu vrstu znanja stvari na jednoj od razina bitka, a kao treće, smatraju da je općenito, tj. da obuhvata sve stvari. Obično o Božijem određenju kažu sljedeće: “Božije određenje jeste postojanje svih stvari na elementaran način u svijetu intelekta.” Svijet intelekta prije svega jeste Božije stvorenje, ali kao direktna kreacija, tj. primordijalna inovacija a ne kao postanak, tj. stvaranje. Drugo, odnos toga svijeta sa svijetom stvaranja je odnos uzrok i posljedice. Treće, nema pojave, a da u tome svijetu ne postoji na razini intelekta, čije objektivno postojanje (bez obzira da li se dogodilo ili će tek da uslijedi) proizlazi upravo iz tog bitka. I ne postoji ništa čije riznice ne posjedujemo, a od toga Mi dajemo samo u određenoj mjeri. (El-Hidžr, 21) Islamski filozofi za spomenuti kur'anski ajet kažu da ukazuje na svijet odredbe (‘alemu-l- kada), kao i 59. ajet iz sure El-En'am: U Njega su ključevi svih tajni, samo ih On zna, i On jedini zna šta je na kopnu i šta je u moru, i nijedan list ne opadne, a da On za nj ne zna; i nema zrna u tminama Zemlje niti ičeg svježeg niti ičeg suhog, ničeg što nije u jasnoj Knjizi, koji ukazuje na činjenice koje se ubrajaju u ključeve tajnovitog i čine osnove otkrivanja stvari. Također, ukazuje na zbilju koju treba nazvati jasnom Knjigom (Kitabun mubin). U Kur'anu se spominje zbilja koja se naziva Ummu-l- kitab, tj. Glavna knjiga. Također se govori i o Kalemu, tj. Peru, i čuvanoj Ploči, tj. Levhi mahfuzu – sve su ovo apstraktne zbilje.
Riječ kader, kao što je gore rečeno, ima značenje mjere. Božiji kader ukazuje na odnos koje stvari u sebi svojstvenim granicama, tj. mjerama imaju sa Biti Uzvišenog Gospodara. Neslaganje koje postoji među učenjacima kada je riječ o općenitosti Božijeg određenja, aktuelno je također i u pitanju Božijeg kadera. Sa stanovišta onih koji vjeruju u općenitost Božije određenosti, mjere i granice svih stvari vezane su za znanje i volju Božiju, isto kao što su im i bitak, nužnost i neophodnost vezani za Božije znanje i volju. Jasno je da se Božije znanje ili volja (bez obzira da li je riječ o znanju na razini Biti ili znanju na razini djela, u šta vjeruju filozofi) naziva Božijim predodređenjem, zato što ima uticaja na postojanje i stvaranje stvari i predstavlja sud o njihovom postojanju na osnovu kojeg stvari postaju nužne. Također, Božije znanje (tj. jedna razina Njegovog znanja) naziva se Božijim kaderom – zato što su mjere stvari vezane za njega. U skladu s tim, Božije predodređenje predstavlja Božije znanje koje određuje konačnost i neophodnost stvari, a Božiji kader predstavlja znanje koje određuje granice i mjere. Nekada se kada i kader primjene i na objektivna bića, nazivajući se u tom slučaju objektivnim predodređenjem i sudbinom. U tom slučaju, Božiji kada predstavlja neophodnost i neminovnost stvari sa aspekta vezanosti za Nužno Biće, a Božiji kader predstavlja objektivnu pojedinačnost bitka i njegove mjere u pogledu vezanosti za Nužno Biće.
Da li su kada i kader promjenjivi? Jasno je da je ustrojstvo Univerzuma ustrojstvo uzroka i posljedice, tako da svaka posljedica ima određeni uzrok. Također je jasno da posljedica svoju neophodnost postojanja stiče od svoga uzroka, kao što i svoju pojedinačnost, određenost i bitak također stiče od jednog ili više uzroka. Jasno je i da Božije znanje, volja i predodređenost dovode u postojanje svaku stvar putem posebnih uzroka. Apstraktna i materijalna bića međusobno se razlikuju po tome što su apstraktna bića vezana za elementarne uzroke i nemaju nikakvih uvjeta ni od izvršitelja ni od vršenoga, dok su materijalne stvari, pored elementarnog uzroka vezane i za lanac pomoćnih uvjeta koji imaju mogućnost da prouzroče promjenu stanja dotičnog predmeta.
Bića se u Univerzumu dijele na dvije vrste: Neka bića nemaju mogućnost postojanja u više od jedne posebne vrste, kao što su uzvišena apstraktna bića. Druga pak bića imaju mogućnost postojanja u različitim vrstama i ona spadaju u materijalni svijet. Prirodna materija ima mogućnost susreta sa različitim uzrocima i vršiocima i pod različitim dejstvom svakog od njih dobiva posebna stanja i kvalitete, koji su različiti u ovisnosti kojeg uzroka su rezultat. Za jednu prirodnu materiju postoji hiljade “ako”, dok je apstrakcijama, koje imaju samo jedan oblik bitka i ne padaju pod uticaj različitih činilaca, kada i kader konačan i nepromjenjiv, jer nemaju dodira sa više različitih uzroka. Budući da je sudbina posljedice u rukama uzroka, a s obzirom da kod apstrakcija ne postoji mogućnost izmjene uzroka, to znači da im je sudbina konačna. Međutim, druga bića – koja nisu apstraktna – imaju mogućnost da postoje u hiljadama boja i izgleda i pod uticajem su zakona kretanja, stalno se nalaze na raskrsnicama i njihov kada i kader nije konačan, tj. njihovu sudbinu ne kroji jedna vrsta kada i kadera, već ih čekaju različite sudbine. Kada u obzir uzmemo bilo koji od uzročnih lanaca, vidimo da postoji mogućnost da bude zamijenjen drugim lancem, što znači da sudbina nije konačna. U mjeri u kojoj je “ako” moguće upotrijebiti kada su u pitanju materijalna bića, moguće je i postojanje izmjene predodređenja i sudbine. Ako pogledamo konkretna dešavanja u Univerzumu, vidjet ćemo da ne postoji više od jednog kada i kadera. To znači da stvari onakve kakve jesu, vezanjem za potpune uzroke imaju konačne kada i kadere. Međutim, u isto vrijeme aktuelna je jedna vrsta uvjetovane nužnosti i kadera, jer kada su u pitanju materijalna bića, veoma je istinita tvrdnja: “Da je bilo tako, moglo je biti ovako.” Isto možemo izraziti i na drugi način. Kada je konačna i nepromjenjiva, ali kader tj. sudbina nije konačna i podliježe promjenama. To znači da je odnos postojanja stvari u odnosu na svoje potpune uzroke neminovan i konačan. Međutim, njihovo postojanje u odnosu na njihovu bit i nepotpune uzroke nije nužno, već je moguće. Odnos postojanja stvari sa njihovim uzrocima koji ih dovode u postojanje jeste aktuelnost i savršenost, a odnos njihovog postojanja sa pomoćnim uzrocima i uvjetima jeste nepotpunost i ograničenost. Drugim riječima, svako savršenstvo koje stvari posjeduju dolazi od uzroka koji je povod njegovog postojanja, a svaka manjkavost i ograničenje koju posjeduju, potiče od prijemnih i materijalnih uvjeta, kada jedni bivaju zamijenjeni drugima. Ono što prihvata promjenu jeste sudbina (kader), a ne konačna i nepromjenjiva predodređenost (kada).
U rivajetu se prenosi sljedeće: Hazreti Ali, a.s., sjedio je u hladovini jednog nakrivljenog zida. Kada je primijetio da je zid na rubu rušenja ustao je i sjeo na drugo mjesto. Neko mu reče: “Da li to bježiš od Božijeg predodređenja?” Ali mu odgovori: “Od predodređenja bježim sudbini Božijoj.” Ovaj rivajet tiče se upravo naše teme. Možemo zaključiti da je dužnost svakog vjernika kada je u pitanju Božije (pred)određenje da ga mora prihvatiti onakvo kakvo jeste, bez obzira da li ga razumije ili ne. Jer, treba imati na umu činjenicu da je Uzvišeni Allah apsolutno pravedan, da sve zna, da je svemoćan i milostiv, iz čega proizlazi da je sve što On odredi i stvori na temelju mudrosti, milosti i pravde, što je svakako u našu korist (iako mi dosta od toga i ne razumijemo). Dovoljan je primjer stvaranje šejtana, koji kao vanjski poticaj na zlo ustvari tjera našu vjersku svijest i dušu da rade suprotno i da se zalažu na putu svoga usavršavanja. Šejtan, na neki način, ima ulogu ivičnjaka koji se nalaze sa obje strane puta, kako čovjek ne bi otišao na stranu. Mi sami sebi krojimo sudbinu. Tome je dovoljan dokaz tvoja dilema da li da napišem pitanje ili ne, da li da ustanem na sabah ili ne, da li da pomognem ili ne, da li da slažem ili ne, kao i hiljade drugih “da li” koje su dokaz naše slobode u izboru, slobode na temelju koje postoji Sudnji dan, jer da smo primorani raditi to što radimo ne bi imalo smisla da Pravedni i Milostivi Bog nama sudi za ono što smo (morali) činiti. Allah nam otvoreno pita: Da li vi mislite da smo vas tek tako stvorili i da se Nama nećete vratiti? Dakle, gospodo, nakon što završite život na Ovom svijetu, umrijet ćete i ponovno biti proživljeni na Drugom svijetu. Vaša smrt je produžetak života. Najbolja dopuna jeste poznati hadis u kojem Poslanik kaže: “Ovaj svijet je njiva na kojoj sijemo ono čije ćemo plodove koristiti na Drugom svijetu.” Riječ je o imanu najvećeg stepena, a s obzirom na činjenicu da iman i islam imaju svoje stepene, to znači da samo onaj koji se u potpunosti preda Bogu može se u potpunosti pomiriti i s određenjem. Ovdje dolazi do izražaja smisao hadisa: “Čini ibadet Allahu kao da Ga vidiš, jer zaista iako Ga ti ne vidiš, On tebe vidi.” Kada se čovjek pomiri sa ovom činjenicom, tada u njemu nema snage koja se može ponijeti neposlušno, ili biti nezadovoljna Allahovim određenjem, već se cijelim bićem širi predanost Uzvišenoj Istini. Upravo se u sljedećem ajetu ukazuje na ovaj stepen imana, kada Allah kaže: I tako mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore. (En-Nisa, 65) Dakle, nije dovoljno reći ja sam musliman i stvar je gotova –treba raditi na svojoj vjeri. Najzad zar u Kur’anu nije rečeno: A većina onih što vjeruju u Allaha su mušrici. (Jusuf 106) Korkutov prevod ovog ajeta je pogrešan, tamo stoji: Većina ovih ne vjeruje u Allaha, nego druge Njemu smatra ravnim. Međutim, ovdje je riječ o onom širku koji je izraz čovjekovog neznanja, i neupućenosti u zbilje. Primjer toga širka je kada vjernik kaže: “Da ne bī tog ljekara umro bih.” Svjesni smo da je Glavni Uzrok Bog, dok je ljekar samo sredstvo Božije volje u ozdravljenju od neke bolesti, jer još nije stiglo određenje kada će čovjek umrijeti. Vjerujem da je ovo dovoljno da objasni ono što ste htjeli saznati.