Esselamu alejkum we rahmetullah
Postovani, nedavno sam neocekivano pocela da razmisljam o necemu sto nisam ni slutila da bi mi moglo pasti na um i napraviti veliki problem. Radi se o odnosu Boga i stvorenja. Npr mi smo robovi Bozji, mi smo mali i nebitni naspram Boga zbog svih nasih nesavrsenstava, mi tako treba da mislimo i osjecamo i to je realnost na kraju krajeva. Ali u meni se javlja pitanje, a sto smo mi krivi sto smo mali i nesavrseni, sto moramo biti prezreni zbog necega za sto nismo mi krivi, sto smo mi krivi sto nam dolikuje da budemo robovi. Kao da je ponizenje sto smo stvoreni takvi. Npr sejtan kada nije ucinio sedzdu Ademu, Gospodar ga je upitao zasto, i da li misli da je od uzvisenih. Naravno nije od uzvisenih bio, a nismo ni mi. Ali opet me muci to da mi nismo nikad ni mogli biti od tih uzvisenih. Kako stvorenje da bude zadovoljno tim svojim niskim stepenima? Lahko ih je priznati, ali kako da te to ne boli? Npr sedzda od strane roba prema Gospodaru. Dosla sam do zakljucka da ona nije samo velicanje Boga, nego s druge strane i ponizavanje sebe. Kao da tim pokretima slavis Boga a nasuprot toga pljujes samog sebe zbog svojih nesavrsenosti, kao da sebe vrijedjas, kao da si prezren..ti pokreti na to ukazuju. Zasto nije dovoljno samo velicati Gospodara kako mu dolikuje al bez toga da se stvorenja omalovazavaju radi svojih mana za koje oni nisu krivi. Kao npr recimo da vi imate vece znanje od nekoga drugog, i ta osoba zeli da vam ukaze pocast. Osoba ce vas hvaliti i pohvaliti rijecima i djelima, ali nece sebe mrziti i pljuvati zbog toga. Kad cinim sedzdu dolazi mi taj osjecaj da je Bog savrsen i slavljen a ja sam ponizena. To osjecam kao nepravdu.. Bojim se jako ovih misli, nisam ih zeljela a ne znam kako da ih rijesim.

Administrator je objavio odgovor 23 Decembra, 2021