Ako kažemo da čovjek po svojoj biti traga za srećom i onim što mu koristi a bježi od štete i nesreće zašto onog trenutka kada se suoči sa istinom poriče iako mu istina samo može biti od koristi? Šta su razlozi ovakve čovjekove reakcije na istinu?
1 Odgovor
Odgovor na ovo pitanje može se dati kroz dvije rasprave, jedna pripada psihološkoj analizi čovjeka, a druga kur'anskoj, koja opet u sebi sadrži psihološku raspravu.
Kur'anska rasprava
Časni Kur'an navodi mnogo razloga, koje nećemo navoditi redom, a detaljniju analizu ostavljamo samom čitaocu i pozdravljamo svaki vaš prijedlog i bolje pojašnjenje, jer cilj odgovora na pitanja nije nadmudrivanje s drugom stranom već rasvjetljavanje istine kao putokaza ljudima, a trud koji pri tome uložimo neka bude povod Božije milosti.
a) Postojanje duše sklone zlu
Svaki čovjek u svojoj suštini posjeduje razne sklonosti i nagone koje Uzvišeni Bog smatra neophodnim za njegovo usavršavanje. Savršen čovjek je onaj koji udovoljava svojim prirodnih prohtjeva na način da među njima održava ravnotežu i poštuje granice umjerenosti. Ukoliko čovjek iz bilo kojeg razloga pređe granice umjerenosti i prednost da jednim sklonostima u odnosu na neke druge, on time ide u krajnost, a ona sklonost s kojom je otišao u krajnost postaje vladar njemu i ostalim njegovim sklonostima. Baš poput vladara koji kada se domognu moći neće poštivati prava svojih podređenih.
Na temelju spomenutog načela časni Kur'an kaže da neki ljudi iz različitih razloga imaju dušu sklonu zlu i naređivanju zla ili drugim riječima rečeno oni su nasilnici. Kada se ova vrsta ljudi suoči sa istinom, sklonost zlu i nasilju im ne dozvoljava da pokažu umjerenost i sklonost ka istini već ona krajnost sklonosti ka zlu pobjeđuju i poriče istinu.
b) Smatranje sebe boljim od drugih
Čovjek po svojoj biti teži usavršavanju i voli da prednjači na svakom mjestu i u svim uslovima. Ovaj nagon je neodvojiv od njegove suštine i kada nebi postojao čovjek nebi imao motivaciju za nauči, društveni, politički, religiozni, umjetnički, etički, inovacijski ili bilo koji drugi pokret. Upravo ovaj dragocjeni nagon, koji je temelj svih ljudskih savršenstava, ako i izađe iz ravnoteže i ode u krajnost bit će povodom rušenja i remećenja mnogih drugih čovjekovih težnji i sklonosti, među kojima se nalazi i sklonost ka prihvatanju istine.
Časni Kur'an ukazujući na spomenutu činjenicu, kaže:
وَجَحَدُوا بِهَا وَاسْتَيْقَنَتْهَا أَنْفُسُهُمْ ظُلْمًا وَعُلُوًّا فَانْظُرْ كَيْفَ كَانَ عَاقِبَةُ الْمُفْسِدِينَ
Pa su ih oni iz silništva i oholosti poricali, ali su ih u sebi istinitim držali. Pogledaj kakav je bio kraj onih što nered su činili! (En-Neml, 14)
Ukoliko čovjek ne uspije samoodgojem održati ravnotežu, zasigurno će nagoni s kojima je otišao u krajnost zavladati nad ostalim nagonima. Jedan od primjera ovog univerzalnog zakona je „poricanje istine“ koje časni Kur'an povezuje sa neredom i razaranjem ljudske duše i unutarnjih perceptivnih moći. Postoji mnogo predaja koje govore o ovome, kako perceptivne moći potpadaju pod nefsanske prohtjeve i gube svoju funkciju. Hazreti Ali u vezi s razumom kaže:
وَ كَمْ مِنْ عَقْلٍ أَسِيرٍ تَحْتَ هَوًى أَمِير
„Koliko ja samo umova koji su zarobljeni nagonima.“
(Biharu-l-envar, sv.66, str. 410)
U drugoj predaji se kaže: „Svjetlo razuma gasi se zbog slijeđenja nefsanskih prohtjeva“, baš poput mjeseca kada nastupi njegovo pomračenje, pa se njegova svjetlost ne vidi.
Na kraju ove rasprave možemo zaključiti da postoje dva činioca poricanja istine, od kojih je jedan postojanje duše sklone zlu. Zanimljivo je da sam časni Kur'an kaže da su neki ljudi uvjereni u njegovu istinitost, ali je poriču ili drugim riječima radi se o suprotnosti između čovjekove vanjštine i nutrine. Perceptivne moći znaju istinu, ali čovjekov jezik je poriče. Što se tiče drugog činioca, o njemu ćemo govoriti nekom drugom prilikom, ako Bog da.
Prof. Akbar Eydi