Esselamu alejkum we rahmetullah
Postovani, nedavno sam neocekivano pocela da razmisljam o necemu sto nisam ni slutila da bi mi moglo pasti na um i napraviti veliki problem. Radi se o odnosu Boga i stvorenja. Npr mi smo robovi Bozji, mi smo mali i nebitni naspram Boga zbog svih nasih nesavrsenstava, mi tako treba da mislimo i osjecamo i to je realnost na kraju krajeva. Ali u meni se javlja pitanje, a sto smo mi krivi sto smo mali i nesavrseni, sto moramo biti prezreni zbog necega za sto nismo mi krivi, sto smo mi krivi sto nam dolikuje da budemo robovi. Kao da je ponizenje sto smo stvoreni takvi. Npr sejtan kada nije ucinio sedzdu Ademu, Gospodar ga je upitao zasto, i da li misli da je od uzvisenih. Naravno nije od uzvisenih bio, a nismo ni mi. Ali opet me muci to da mi nismo nikad ni mogli biti od tih uzvisenih. Kako stvorenje da bude zadovoljno tim svojim niskim stepenima? Lahko ih je priznati, ali kako da te to ne boli? Npr sedzda od strane roba prema Gospodaru. Dosla sam do zakljucka da ona nije samo velicanje Boga, nego s druge strane i ponizavanje sebe. Kao da tim pokretima slavis Boga a nasuprot toga pljujes samog sebe zbog svojih nesavrsenosti, kao da sebe vrijedjas, kao da si prezren..ti pokreti na to ukazuju. Zasto nije dovoljno samo velicati Gospodara kako mu dolikuje al bez toga da se stvorenja omalovazavaju radi svojih mana za koje oni nisu krivi. Kao npr recimo da vi imate vece znanje od nekoga drugog, i ta osoba zeli da vam ukaze pocast. Osoba ce vas hvaliti i pohvaliti rijecima i djelima, ali nece sebe mrziti i pljuvati zbog toga. Kad cinim sedzdu dolazi mi taj osjecaj da je Bog savrsen i slavljen a ja sam ponizena. To osjecam kao nepravdu.. Bojim se jako ovih misli, nisam ih zeljela a ne znam kako da ih rijesim.
1 Odgovor
U ime Boga, Milostivog, Samilosnog!
Esselamu alejkum!
Nadam se da će nas Uzvišeni Stvoritelj uputiti na Pravi put i izbaviti nas od prokletog šejtana.
Reći ću nekoliko stvari u vezi s temom koja vas muči u nadi da će biti korisne.
Vrijednost sumnji i nedoumica
Bog je stvorio čovjeka da stigne do savršenstva i vječne sreće. Kako bi to postogao, Bog mu je dao znanje i razum da se njima vodi u životu i da zna što treba raditi. Da bi čovjek stekao znanje, mora imati izbor, da bi svjetlom znanja izabrao put. Znanju prethodi sumnja, nedoumica i postavljanje pitanja. Dok se ne postavi pitanje, ne pojavljuje se nedoumica i problem u umu zbog kojeg čovjek traga za znanjem i spoznajom. Upravo zbog toga ne treba da budete neraspoloženi, naprotiv, treba da budete veoma sretni jer vam se otvaraju vrata znanja i spoznaje.
Od velikana, filozofa, a posebno od Božijih poslanika, saznajemo da je sumnja Božija milost u vidu premosnice kojom se stiže do znanja. Dok nema boli, čovjek ne ide u potragu za lijekom. Stoga, pitanje i sumnja Božije su blagodati i stepeni koje čovjek prolazi u stjecanju savršenstva i znanja. Što više čovjek bude okrenut Bogu, vjeri, svijetu i čak sebi, vredniji je i cjenjeniji, a most preko kojeg treba preći da bi sitgao do tog položaja jesu upravo sumnje i nedoumice.
Ako se čovjek kod nedoumica zaustavi ne krećući se ka njihovom rješavanju, uskraćuje sebi spoznaju i s položaja čovjeka spušta se na položaj životinje. Prema tome, na nedoumice gledajte kao na most preko kojeg treba proći do znanja i spoznaje.
Ispravna spoznaja Boga Uzvišenog
Obično je poznavanje Boga pogrešno i takvo poznavanje izvor je nedoumica i sumnji, naravno, nemojte me krivo shvatiti, ovdje želim ukazati na one vjerske učenjake koji nas nisu ispravno podučili kako spoznati Boga Uzvišenog. Da bih vam ovo pojasnio, poslužit ću se govorom učenjaka nemuslimana.
Četrdeset studenata različitih usmjerenja donijelo je odluku da napišu članak o dokazivanju Božijeg postojanja tako da svako napiše osvrt s aspekta nauke koju studira. Ovih četrdeset radova odštampano je u jednu knjigu. Jedan od naučnika napisao je:
“Općenito, uzrok poricanja Božijeg postojanja treba tražiti u porodičnom okruženju i vjerskoj pripadnosti. Jer u porodičnom okruženju i vjerskim centrima, bilo da je riječ o jevrejskim, kršćanskim ili muslimanskim, Bog je predstavljen tako da kad dijete poraste i ode studirati, vidi da su naučni zakoni koji vladaju svijetom u suprotnosti s Bogom kao Stvoriteljem kreacije.
Bog je predstavljen kao nebeska snaga koja ima upravljač, a oko Njega hiljade meleka kojima izdaje naređenja, jer je On moćan pa Ga svi moraju slušati i slijediti. On naređuje Zemlji i nebesima i na taj način prisiljava čovjeka da mu bude pokoran. Dovođenje u pitanje bilo čega nije dozvoljeno. Na svako se pitanje gleda kao na nevjerstvo, a svaka nedoumica za sobom povlači kaznu.
Sljedbenici vjere u odjeći su lava, pokazuju kandže tigra, a neistomišljenike ili treba pokoriti ili otjerati i zauvijek kazniti vatrom, da ih niko ne može izbaviti.
Naravno, ovakav Bog nije srčano prihvatljiv, ali je slijeđen samo zato što je Moćan. Svojim sljedbenicima daje ugodan život a protivnike posredstvom meleka baca u vatru.”
Naravno, naučnik nastavlja, greška je samih naučnika što umjesto da odbace pogrešna shvatanja svojih roditelja i vjerskog centra, oni odbacuju Boga. Stoga, kada se stekne ovakva predodžba o Bogu, u ljudskom se umu javlja niz teškoća u shvatanju, a kada vjerski svijet bude upitan da opiše Boga, odgovara da su Božija svojstva i svojstva Božijega postojanja nepoznati, i da je i samo pitanje novotarija. Naravno da ljudski um ne može prihvatiti ovakav odgovor. Razum to ne prihvata.
Stoga se u predaji kaže:
“Ako neko kao svoj temelj uzme Božiju knjigu i Poslanikov sunnet, niti jedan nemili događaj i potres koji uništava planine ne može potresti vjernikovo srce i misao.”
Ako temelj vjere bude govor ljudi koji nemaju potrebno znanje, onda njihov govor i argumentacija, kako kaže onaj kršaćanski naučnik, čovjeka izvode iz vjere.
Kako Kur'an predstavlja Boga?
Bog Objave jeste Bog Koji je sve postojeće stvorio samo kao preduvjet za čovjekovo stizanje do savršenstva,
هُوَ الَّذِي خَلَقَ لَكُم مَّا فِي الْأَرْضِ جَمِيعًا
On je za vas sve što postoji na Zemlji stvorio, (Bekare, 29)
Koji je čovjeku bliži od vlastitog srca,
وَاعْلَمُوا أَنَّ اللَّـهَ يَحُولُ بَيْنَ الْمَرْءِ وَقَلْبِهِ
i neka znate da se Allah upliće između čovjeka i srca njegova, (El-Enfal, 24)
Koji u svakom vremenu, u svim uvjetima i svakom čovjeku koji od Njega traži, daje odgovor,
وَإِذَا سَأَلَكَ عِبَادِي عَنِّي فَإِنِّي قَرِيبٌ ۖ أُجِيبُ دَعْوَةَ الدَّاعِ إِذَا دَعَانِ
A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. (Bekare, 186)
Bog Koji je nebo i Zemlju dao na raspolaganje ljudima i podario im vanjske i unutarnje blagodati.
أَلَمْ تَرَوْا أَنَّ اللَّـهَ سَخَّرَ لَكُم مَّا فِي السَّمَاوَاتِ وَمَا فِي الْأَرْضِ وَأَسْبَغَ عَلَيْكُمْ نِعَمَهُ ظَاهِرَةً وَبَاطِنَةً
Kako ne vidite da vam je Allah omogućio da se koristite svim onim što postoji na nebesima i na Zemlji i da vas darežljivo obasipa milošću Svojom, i vidljivom i nevidljivom? (Lukman, 20)
Bog Objave i Bog poslanika stalno je sa čovjekom i svim stvorenim.
وَهُوَ مَعَكُمْ أَيْنَ مَا كُنتُمْ ۚ وَاللَّـهُ بِمَا تَعْمَلُونَ بَصِيرٌ
On je s vama gdje god bili, i sve što radite Allah vidi. (Hadid, 4)
Bog Objave jeste Bog Koji je na Sebe preuzeo brigu o vjernicima.
اللَّـهُ وَلِيُّ الَّذِينَ آمَنُوا يُخْرِجُهُم مِّنَ الظُّلُمَاتِ إِلَى النُّورِ
Allah je zaštitnik onih koji vjeruju i On ih izvodi iz tmina na svjetlo, (Bekare, 257)
Bog poslanika, Mudar i Milostivi, rekao je Davudu: “Kada bi znali oni koji Mi se suprotstavljaju i koji Mi okreću leđa koliko ih volim, umrli bi od te ljubavi.“
Bog Objave jeste Onaj Bog Koji je rekao: O sine Ademov, sve sam za tebe stvorio, a tebe sam stvorio za Sebe.
Hazreti Musau kaže:
وَ اصْطَنَعْتُكَ لِنَفْسِي
...i Ja sam te za Sebe izabrao. (Ta-Ha, 41)
Naravno, ova izjava ne odnosi se samo na hazreti Musaa, već na čitavo čovječanstvo.
Bog Objave jeste Onaj Bog Koji je melecima rekao: Stvorio sam namjesnika Svoga na Zemlji.
وَإِذْ قَالَ رَبُّكَ لِلْمَلَائِكَةِ إِنِّي جَاعِلٌ فِي الْأَرْضِ خَلِيفَةً
A kada Gospodar tvoj reče melekima: “Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti!” – (Bekare, 30)
Uzvišeni Bog, da bi pokazao značaj namjesništva, povjerio je poslove dobrim ljudima i poslanicima koji su radili nadnaravna djela uz Njegovu dozvolu, poput Salihovog izvođenja deve iz srca planine ili hlađenja vatre za Ibrahima. Hazreti Musa je Božijom dozvolom rascijepio more za prolaz Benu Israila te ponovnim znakom nakon njihovog prolaska more se spaja i potapa faraona, čije tijelo ne izbacuje da bi to bila pouka nadolazećim generacijama.
Bog Objave jeste Onaj Bog Koji je učinio da se rodi čovjek od majke ali bez oca, Koji je od gline napravio pticu i u nju udahnuo dušu samo da bi tako dokazao da Božiji namjesnik na Zemlji čini božasnke stvari i svima otkriva Božija svojstva.
Bog vjere i Objave i Bog Kojeg su opisali poslanici i pozivali ljude na Njegovo obožavanje jeste isti Onaj Bog Koji je zapreminu ljudskoga znanja toliko proširio da mu je dao knjigu i znanje, potom kazao: Da se skupe ljudi i džinni – od početka pa do kraja svijeta – i da jedni drugima pomažu, ne bi mogli donijeti knjigu poput Njegove, pa čak ni jednu suru.
قُل لَّئِنِ اجْتَمَعَتِ الْإِنسُ وَالْجِنُّ عَلَىٰ أَن يَأْتُوا بِمِثْلِ هَـٰذَا الْقُرْآنِ لَا يَأْتُونَ
Reci: “Kad bi se svi ljudi i džini udružili da sačine jedan ovakav Kur'an, oni, takav kao što je on, ne bi sačinili, (‘Isra, 88)
Da, sve su mudžize, moći i pokazivanje znanja u svrhu pokazivanja mudrosti stvaranja čovjeka i njegove egzistencijalne veličine.
Bog Objave jeste Onaj Stvoritelj Koji je ubistvo jedne osobe bez šerijatskog ili racionalnog razloga izjednačio s ubistvom čitavog čovječanstva. A spas jednog čovjeka kao spas čitavog čovječanstva. (Ma’ide, 23)
Bog Objave jeste Onaj Bog Koji otimanje od onih koji su u potrebi izjednačava s objavom rata samom Bogu. (Bekare, 279)
Bog Koji je ljudima predstavio poslanike jeste Onaj Bog Koji kaže: Zaborav na Boga je poput zaborava na samog sebe. (Hašr, 19)
A spoznaja duše zapravo je spoznaja Gospodara. (Isra’, 83)
Bog Koji predstavlja vjeru jeste Onaj Bog Koji, da bi sačuvao imovinu dvoje jetima, šalje osobu čiju pratnju priželjkuje i Musa, a. s., da bi se okoristio njegovim znanjem. (Kahf, 65)
Bog ne zaboravlja na dvoje siročadi bez utočišta, šalje im hazreti Hidra da popravi zid jer je ispod njega njihovo blago. “Njihov je otac bio dobar, pa ih je milost Božija obuhvatila usljed njegove dobrote, i meni je naređeno da popravim zid da bi ostao na istom mjestu dok dječaci ne postanu punoljetni i ne izvade svoje blago. Da se zid srušio, ukazalo bi se blago i mještani bi ga razgrabili.”
Poredak stvaranja usmjerenje je na usavršavanje ljudi i dostizanje savršenstva. Da, Bog je Onaj Koji davanje zajma siromašnima računa kao vlastiti dug i davatelju zajma obećao je veliku nagrada na ovom i budućem svijetu. (Hadid, 11)
Bog Kojeg su opisali Božiji ljudi i Njemu pozivali razlikuje se od Boga koji se nalazi u našim glavama pa Ga vidimo samo kao Onog Koji zapovijeda. Vidimo Ga kao Gospodara, a sebe kao bespomoćnog roba koji ima samo padanje na sedždu. Naravno, i ovo treba biti, On jeste Gospodar a mi smo, i sve ostalo stvoreno, robovi i stvorenja Njegova (Merjem, 92) i Njemu činimo sedždu (Nahl, 49). Ali te sedžde, ruku'ovi i pružene ruke u potrebi zapravo su ljubavna igra između ograničenog malog i Neograničenog Velikog. To je neizmjerna razmjena siromaha i Bogataša.
Hazreti Ali, mir s njim, kaže:
Bože, nema veće časti za mene da si Ti moj Bog i nema veće časti i ponosa za mene od toga da budem Tvoj rob.
Zar postoji veća čast za čovjeka od toga da ima dozvolu da u svakom stanju i svim uvjetima uspostavi vezu s najvećom postojećom snagom, da razgovara, da izloži svoje potrebe i da traži od Njega vječni život? Svakom sedždom i svakim ibadetom proširuje svoje biće. Pronalazi novi život (Enfal, 24)
Ibadet je svjetlo i izlazak iz tame. (Hadid, 34)
Robovanje znači posjedovanje svjetla da bi se prolazile životne faze. (En'am, 122). Ibadet je ljubavna igra između zaljubljenog i voljenog, između Gospodara i roba. (Fedžr, 27˗28)
Prema tome, vjernik i osoba koja čini sedždu prvo treba poznavati Gospodara, a kada Ga uzpozna, onda je njegov ibadet iz ljubavi, a ne iz straha i prisile. Ibadet mu biva vlastito proširenje bića, postizanje većeg savršenstva vlastitog bića. Ibadet će biti rušenje ograničenja i oslobađanje iz kaveza radi leta u beskrajna prostranstva koja je Uzvišeni Bog stvorio za ljude. Robovanjem se postiže spoznaja.
Kada oni čiji je ibadet bio iz ljubavi budu u Džennetu, i kada vide sve blagodati i vječni život, osjetit će prijekor i prigovor jer cilj svog stvaranja vide višim od trajnog Dženneta uz sve njegove ljepote. Kada to osjete, začut će glas koji će ih pozvati da budu Božiji gosti, pa će im se zastor ukloniti a potom ukazati božanska ljepota kojom će biti očarani pa će priznati: Bože, mi nemamo nikakve želje za onim Džennetom, dozvoli da ovdje zauvijek ostanemo gledajući ovu ljepotu. Čut će odgovor: Ne, Džennet vas treba i želi da vam služi. Vratite se, ali ćete svakog petka biti moji gosti. Situaciju opisuje Božiji poslanik, s. a. v. a., prenoseći Božije riječi u vezi sa spomenutom skupinom ljudi. Svaki put kada se vrate, ta ljepota i njihovo prostranstvo bića bit će uvećano za sedamdeset hiljada puta i to će tako rasti beskonačno jer su Božija ljepota i savršenstvo beskonačni i beskrajni.
Ljudima su duše udahnute iz Božijeg ruha (Hidžr, 29) pa se ona ibadetom širi a Božiji duh protiče kroz čovjeka. Upravo ova duhovna poveznica između Stvoritelja i stvorenog primorala je meleke da učine Ademu sedždu. (Sad, 72)
Kur'an kaže:
إِنَّا لِلَّـهِ وَإِنَّا إِلَيْهِ رَاجِعُونَ
Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti! (Bekare, 156)
Ajet podsjeća čovjeka na njegovu veličinu, dakle, početak mu je od Boga i povratak je Njemu. Naravno da povratak u ovom slučaju nije materijalno kretanje već duhovna povezanost s Božijim svojstvima.
أَلَا إِلَى اللَّـهِ تَصِيرُ الْأُمُورُ
I, eto, Allahu će se sve vratiti! (Aš-šura, 53)
Sejr je ponekad sa sinom (س) u značenju duhovnog kretanja, ali ako je sa sadom (ص), isto je u značenju duhovnog kretanja, ali da duhovni putnik priskrbi Božija svojstva.
Sejruret znači postati, proširiti biće i priskrbiti snagu, znanje, mudrost, milost i oprost. Znači, manifestacija Božijih osobina. Zašto se Uzvišeni Bog obratio Poslaniku riječima: Poslao sam te kao milost svim svjetovima ˗ znači da on može prezentirati svojstvo milosti i oprosta ljudima u opipljivom obliku podložnom percepciji. Potom, da ljudima pojasni što znači Božija milost i što znači da je Bog milostiv.
U svakom slučaju, rasprava se odužila, ali vi sigurno morate poraditi na svom pogledu na Boga, dati mu novi aspekt i upoznati Boga kroz Kur'an. Upoznavanje Boga kroz Kur'an dovodi do razumijevanja da vršenje ibadeta nije ponižavanje već uzdizanje čovjeka. Sedžda ljudima treba biti ponos, jer je poveznica između čovjeka i Boga.
Svaka vrsta potrebe nije poniženje
Čovjeku je za tjelesno zdravlje potrebna sunčeva svjetlost, stoga mora ukloniti odjeću da bi ga okupale sunčeve zrake – da li je ova potreba ponižavajuća za čovjeka u odnosu na sunce? Da bi se okoristio hladnim zrakom, a opet sačuvao štetnoga utjecaja, mora se dobro odjenuti i opremiti za hladan zrak. Ako je čovjek prisiljen toplo se odjenuti – da li je to poniženje za čovjeka a oholost hladnog zraka? Čovjek ima problema sa srcem i mora se obratiti kardiologu. On će mu dati određena uputstva, e sada, da li je pokoravanje doktoru poniženje bolesnika? Doktori vraćaju zdravlje bolesnima.
Zašto se ljudi nakon operacije beskonačno zahvaljuju doktoru? Naravno, jer smatraju da im je on povratio zdravlje. Sve što čovjek čini na ovom svijetu jeste radi udovoljenja nekoj potrebi, liječenja boli ili radi smiraja, a sve se to postiže posredstvom stvorenja. Da li je to poniženje za čovjeka? Naravno da nije, niti se čovjek tako osjeća. Duhovne potrebe i postizanje vječne sreće nadopunjuju se i osiguravaju ibadetom i to nikada nije poniženje. Uzvišeni Bog nema potreba u apsolutnom smislu. Prema tome, s ljubavlju i pokornošću treba činiti sedždu i biti zahvalan na mogućnosti da činimo sedždu i zahvalimo se Bogu.
Svako dobro.
Prof. Eydi Akbar