Strah i tuga i udaljavanje od grijeha

O Ebu Zerre, Ovaj svijet je zatvor za vjernika, a džennet za nevjernika. Nijedan vjernik u njemu ne osvane, a da nije tužan. Kako da ne
bude tužan, kada je Allah, dž.š., obavijestio čovjeka da će ga uvesti u Džehennem, a nije obećao da će zasigurno biti izveden iz njega?! Suočava se sa bolestima, nevoljama i stvarima koje ga ljute, čini mu se nepravda i niko mu ne pomaže, a on (zbog ovog) od Boga Uzvišenog traži nagradu. Ostat će na Ovom svijetu tužan sve dok ga ne napusti, a kada se odvoji od njega, bit će odveden ka udobnosti i plemenitosti. O Ebu Zerre, ničim se nije robovalo Bogu kao što je to učinjeno dugim tugovanjem.

Strah i tuga spadaju u ona čovjekova duhovna stanja koja ga potiču na kretanje i mogu biti jak poticaj da se udalji od grijeha. Strah i tuga pružaju čovjeku veoma važnu pomoć da bi se osvijestio, da bi vrijeme cijenio i smatrao prilikom, kao i da ga ne bi trošio na uzaludne i besciljne poslove.

Naravno, svaki strah i tuga nisu pohvalni i ne potiču čovjeka na kretanje i djelovanje. Tuga koja je povod utučenosti čovjeka i okretanja leđa svemu, zbog koje više nema snage ni za ibadet, ni za rad, odbačena je. Isto je i sa tugom koja je razlog beznadežnosti čovjeka i zbog koje se čovjek više ne nada ni samome sebi.

Poneki strahovi i tuge ne samo da čovjeka ne potiču na kretanje i putovanje ka Allahu, već su prepreke na tom putu, poput tuge i straha koji se javljaju u vezi sa Ovim svijetom. Primjera radi, čovjek izgubi neku količinu novca i stalno je uznemiren i tužan zbog tog gubitka. Čak je i u namazu obuzet time. Isti je slučaj i sa strahom koji osjeća zbog mogućnosti gubljenja imetka i ovosvjetskih društvenih položaja; naprimjer, strahuje da bude lišen nekog položaja i mjesta. Takvi strahovi i tuge prepreke su na putu ka Bogu.

Dakako, nekad se desi da tuga zbog ovosvjetskih poslova bude povezana sa Bogom, poput primjera kada se čovjek boji kazne koja ga pogađa na Ovome svijetu zbog toga što je smatra Božijom kaznom. Prirodno je da ovaj strah i strepnja postaju izvor njegovog kretanja. Nekad čovjek postaje tužan zbog blagodati koje je ispustio iz ruku pa ga to osvijesti i on shvati da se ne može vezati za Ovaj svijet. Prema tome, moguće je da strah zbog lišenosti ovosvjetskih blagodati ili strah od pojave poteškoća na posredan način potaknu čovjeka na kretanje prema duhovnom i onosvjetskom usavršavanju.

Uzvišeni Bog u dva ajeta ističe da kada šalje Svoje poslanike ljudima, ti ljudi budu pogođeni teškoćama i neimaštinom:

I Mi nijednog vjerovjesnika u neki grad nismo poslali, a da stanovnike njegove neimaštinom i bolešću nismo kaznili da bi se pokajali.[1]

U drugom ajetu se kaže:

A poslanike smo i narodima prije tebe slali i neimaštinom i bolešću ih kažnjavali ne bi li poslušni postali.[2]

To što Bog Svoje robove učini pogođenim tegobama i nevoljama jeste zbog Njegove dobrote prema njima, ne bi li se na taj način osvijestili i probudili iz nemara i ne bi li stekli veći stepen pripravnosti za prihvatanje Istine, zato što čovjek – sve dok je opijen užicima i radošću te obuzet zadovoljstvima – nije spreman za prihvatanje istine i onoga što je u vezi sa Onim svijetom.

Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Putevi i staze dobra (Savjeti Božijeg Poslanika, s.a.v.a., Ebu Zerru, r.a.), sv. 1, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2010., s perzijskog preveo: Lutfi Akbaš

[1] El-A‘raf, 94.

[2] El-En‘am, 42.