Duševna hrana
Kao što tijelo djetešceta ima potrebu za hranom, i njegovu dušu treba hraniti. Prirodan i uravnotežen tjelesni razvoj je pod uticajem zdrave hrane. Pravilan rast i razvoj djetetove duše također je povezan sa ispravnim odgojem i zdravim psihološkim podizanjem.
Časni Kur'an kaže:
فَلْيَنظُرِ الْإِنسَانُ إِلَىٰ طَعَامِهِ
Neka čovjek pogleda u hranu svoju![1]
Izvanjski gledano, u ovom ajetu se govori o biljnoj hrani kojom se čovjek prehranjuje, jer u narednim ajetima Kur'an govori podrobnije o padanju kiše, rastu bilja, drveću sa voćkama. Proučavanje hranjivih materija i detalja koji se nalaze u biljkama i životinjama doprinosi jačanju vjere u Boga i Sudnji dan. Sa stanovišta prirodnih nauka, ovo pruža pogodno široko tlo za čovjekovo istraživanje i pravilno korištenje potencijala prirode.
Hazreti Bakir i hazreti Sadik su hranu u ovom ajetu protumačili kao nauku: “Neka čovjek pogleda u svoju hranu – tj. neka pogleda u znanje koje stiče i od koga ga stiče (jer je to hrana kojom hrani svoju dušu).”[2]
“Neka pogleda čovjek u hranu koju stiče!” Upitah (prenosilac predaje): “Koju hranu?” “Znanje koje stiče i od koga ga stiče.”[3]
Iskoristit ćemo ova dva hadisa te ćemo u određenoj mjeri govoriti o obrazovanju i odgoju na temelju upravo ovog izraza duševna hrana.
Iako je moguće sa nekoliko aspekata upoređivati tjelesnu i duševnu hranu i iz tog poređenja izvući ogromne koristi, ipak ćemo danas o ovoj temi raspravljati iz dva ugla:
1. zdravlje i čistoća hrane,
2. potpunost i sveukupnost hrane.
Prije nego načinimo kratku usporedbu, nešto ćemo reći o značaju tjelesne i duhovne hrane i putevima duhovne i tjelesne prehrane.
Poput ostalih živih bića, čovjek ima potrebu za hranom, jer samo hranom može održati svoje opstojanje, a bez hrane umire. Sve njegove strasti i nagoni, koji su izvorište mnoštva drugih djelatnosti, dolaze do izražaja tek nakon što preko hrane dobiju energiju te tako on biva potaknut na kretanje, posao, rad i pregnuće. Neki su neuki ljudi u minulim vremenima pogrešno mislili da Božiji poslanici, a.s., zbog svog visokog duhovnog položaja, nemaju potrebu za hranom. Kur'an ove pogrešne stavove na odlučan način pobija:
وَمَا جَعَلْنَاهُمْ جَسَدًا لَّا يَأْكُلُونَ الطَّعَامَ وَمَا كَانُوا خَالِدِينَ
Nismo ih Mi kao tijela koja ne jedu hranu stvarali, i oni nisu vječni bili![4]
Gladovanje spada u najopasnija i najosjetljivija stanja čovjeka. Gladan čovjek je u položaju da svoju vjeru zaboravi, on tada gubi osjećaj za ljubav i samilost, spreman je poput zvijeri po svaku cijenu napuniti stomak.
U trećem hidžretskom stoljeću u Basri se dogodio veliki prevrat. Sahebe Zendž je razdoblju od samo nekoliko godina, uz pomoć strašnih masovnih ubistava, zavladao tim područjem. Hiljade muškaraca, žena i djece pobio je sabljom. Oni koji su sačuvali život danju bi se skrivali u strahu, a noću bi, preplašeni, izlazili iz svojih skrovišta u potrazi za hranom. Tada je došlo do potpunog obustavljanja rada i poslovanja. Stala je poljoprivreda i uzgoj stoke. Cijelim tim područjem zavladala je glad i suša. Jedno vrijeme ljudi su jeli pseće i mačije meso, da bi na kraju prešli na jedenje ljudskih leševa. A nekada su ubijali ljude na samrti i jeli njihovo meso. Zabilježeno je u historiji da je viđena žena koja je plačući nosila u ruci ljudsku glavu. Pitali su je zašto plače. Odgovorila je: “Gladni su se okupili oko moje nemoćne sestre očekujući da mi sestra umre, pa da jedu njeno meso. Ona još nije bila ni umrla kada su oni počeli otkidati komade mesa s nje, ali su prema meni načinili nepravdu jer mi nisu dali mesa. Samo su mi dali ovu njenu glavu.”[5]
Sestra je, usljed gladi, toliko zaboravila na ljudska osjećanja da nije ni razmišljala o ubistvu svoje sestre i nije bila pogođena time. Ona, dakle, plače što nije dobila komad mesa od sestrinog tijela.
Ljudska duša je živa posredstvom duhovne hrane. Čovjek koji se ne bude hranio znanjem i ne bude odgajao u sebi duhovne i ljudske osobine, sigurno ne živi ljudskim životom. Takav čovjek ima lik čovjeka, ali je i sa duhovnog i sa moralnog stanovišta bjedniji od svake krvoločne zvijeri i opasne štetočine.
Tijelo čovjeka izgrađeno je poput čvrste i zaštićene tvrđave, a koža tijela je poput zida koji sa svih strana okružuje tvrđavu. Krvni sudovi, koji predstavljaju glavne i sporedne puteve, nemaju dodira sa vanjskim okruženjem. Potrebne materije u tijelo dolaze izvana preko dva glavna puta: prvi je posredstvom probavnih organa, a drugi su disajni organi, jer tijelo samo preko ova dva sistema ima dodir sa vanjskim okruženjem. Samo preko njih tijelo unosi hranjive materije i druge životno važne elemente te tako održava život.
U tijelu postoje i organizovane odbrambene snage koje štite ova dva glavna puta iz svih pravaca. Nekada se dogodi da u tijelo, kroz jedan od ova dva puta, prođe opasna materija, čime se narušava zdravlje i nanose druge štete tijelu.
Krv, koja potrebne hranjive sastojke doprema tkivima, te hranjive sastojke dobija iz tri izvora: iz zraka, posredstvom pluća, iz sluzi, preko crijeva, i iz unutrašnjih žlijezda za lučenje. Sve potrebne hranjive supstance tijela, izuzev kiseonika, dostavljaju se, izravno ili posredno, preko crijeva. Pored sve pažnje u odabiru hrane, sluz iz crijeva ponekada propusti neke nepoželjne materije koje prođu unutra.[6]
Duša, psiha, mozak, razum, dakle cio duševni sklop, također nemaju neposredni dodir sa vanjskom okolinom. Dva su glavna puta koji duhovno izvanjsko okruženje povezuju sa duševnim sklopom čovjeka, a to su oči i uši.
Veliki dio misaonih percepcija i duševne hrane čovjeka dolazi kroz ova dva puta. Za razliku od unošenja hrane tjelesnim putem, gdje postoje odbrambene snage koje ne dozvoljavaju nepoželjnim supstancama da uđu unutra – a ipak se ponekada događa da opasne supstance prodru u tijelo te preko crijeva i plućnih bronhija uđu u njegovu unutrašnjost – kada je u pitanju duševna hrana, dva puta za snabdijevanje ovom vrstom hrane su oči i uši, kroz koje prolazi sve što je vezano za mentalni sklop i odgoj čovjeka, a sve što uđe kroz oči i uši – bez ikakve zapreke ulazi u dušu. Sigurno je da ovo povećava opasnost za dušu, jer svaka stvar, dobra ili loša, te svaka duševna hrana, korisna ili štetna, bez ikakve prepreke ulazi u dubinu misaonog aparata i na njemu ostavlja dobre ili loše tragove.
Današnji govor će biti posvećen zdravlju i čistoći hrane. Bez sumnje, neke biljke, kao i meso nekih životinja, ne odgovaraju građi ljudskog tijela, i ako bi ih čovjek jeo, doživio bi trovanje i druge poremećaje. U toku minulih stoljeća, zbog pomanjkanja hrane, s jedne strane, i zbog nepoznavanja korisne i štetne hrane, s druge strane, čovjek je lovio i jeo meso bilo koju životinju koju bi našao: zmiju, psa, slona, insekte i sve ostale životinje, pa je uzimao čak i meso samog čovjeka, kao i pokvareno meso. Milioni ljudi su zbog trovanja hranom umrli ili su, u najmanju ruku, izgubili zdravlje. Čak se i danas neki narodi svijeta hrane na ovaj pogrešan način te jedu zvijeri, štetočine, pa i ljude. Ako nađu bilo koju od ovih hrana, oni je jedu i srazmjerno njihovoj štetnosti obolijevaju.
Rezultat geografskog istraživanja ishrane: Čovjek koji živi u prirodi, ne slijedi poput civilizovanih ljudi posebna vjerovanja. On jede sve što mu se nađe na putu: zmiju, insekte, njihove larve, pokvareno meso, meso psa, miša i ostalog. Naravno, sve ovo jedu kada ne nađu meso pripadnika svoje vrste.[7]
Jedna od velikih blagodati dolaska Božijih poslanika tiče se njihovog naučavanja o zdravoj ishrani. Vjerski prvaci još su davno jela podijelili na čista i nečista. Meso nekih životinja su označili kao dozvoljeno, a nekih drugih kao zabranjeno. Svojim sljedbenicima su dozvolili da se hrane halal mesom i naložili da se ozbiljno uzdržavaju od haram mesa.
Danas je čovječanstvo, na temelju naučnog napretka, u određenoj mjeri spoznalo korisne i štetne vrste hrane. Savremeni čovjek se kloni jedenja nepogodnog i pokvarenog mesa, kao i mesa bolesnih životinja.
Učenjaci su ustanovili koje hranjive materije i koji mineralni i ostali elementi trebaju organizmu. Također su ustanovili kakve vrste sastojaka imaju raznolike vrste zelenog povrća, raznolike vrste životinjskih mesa te biljnih i životinjskih masti. Napravili su tabele za racionalizaciju hranjivih materija potrebnih jednom čovjeku u različitim dobima. Tako su na osnovu izračunavanja i iskustva ustanovili koju količinu i koju vrstu hrane treba jesti dijete od 2 godine, dijete od 10 godina, obični radnik, profesor koji se bavi intelektualnim radom, oronuli starac koji se odmara.
U savremenim državama milioni ljudi opremljeni su naučnim metodama i odgovarajućim uređajima te se, kroz razvoj zemljoradnje, voćarstva, stočarstva, u najvećoj mogućoj mjeri koriste prirodnim bogatstvima i tako osiguravaju hranu za svoje blagostanje i ugodan život.
Upoznavanjem korisnih i štetnih životnih namirnica, s jedne strane, i uvećanjem proizvodnje različitih vrsta hrane, s druge strane, dokinut je nered u ishrani u mnogim zemljama na svijetu. Danas ljudi mnogih zemalja nisu primorani da se, poput nekih naroda u prošlosti, hrane zvijerima, štetočinama, lešinama, otrovnim sastojcima i mesom bolesnih životinja.
Uprkos napretku koji su ostvarili zapadni naučnici, još uvijek ne vladamo potpunim podacima o korisnim i štetnim vrstama hrane i hranjivih sastojaka, te je mnogo aspekata koje ruka znanosti još uvijek nije dokučila.
Kao proizvod razvoja farmakologije i nutricionizma, došlo je do otkrivanja mnoštva osobenosti i bezbroj koristi u hranjivim materijama. Svakog dana važnost hrane postaje aktualnija. Naročito u novije vrijeme izvršeno je mnoštvo istraživanja o hranjivim supstancama i tako otkriveno mnoštvo vrijednih informacija, ali se ipak može kazati da još nije obuhvaćen ni hiljaditi dio, pa ni stohiljaditi dio koristi koje hrana sadrži.[8]
Islam je čak prije 14 stoljeća zabranio neke vrste hrane koje Evropa i Amerika još uvijek drže dozvoljenim. Zapadni narodi se još uvijek hrane goveđom i ovčijom krvlju, dok su krv, svinjsko meso i jegulja muslimanima zabranjeni. Evropa i Amerika, također, dozvoljavaju pijenje alkohola, dok je on već u samom početku islama zabranjen. Bez sumnje, ova neispravna konzumacija predstavlja posljedicu nedostatnosti nauke i slabosti znanja na zapadu. Kada bi današnja nauka svestrano obznanila sve štete i koristi hrane, ljudi nikada ne bi pili krv, niti bi se trovali alkoholom. Neće proći mnogo vremena, a naučni napredak će iznjedriti jasne činjenice o štetnosti ovih vrsta hrane i pića te time potvrditi pređašnja naučavanja islama.
Izvor: Muhammed Taqi Falsafi, Dijete, naslijeđe i odgoj 1, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2011, preveo sa perzijskog: Ibrahim Avdić