Neuobičajene dječije emocije

Za upoznavanje osobina koje kod djeteta postoje po iskonskoj prirodi, kao i za raspoznavanje njegovih dobrih i loših osjećaja, potrebno je da roditelji od samog početka prate djetetov život te da pažnju usmjere na pokrete. Ukoliko dijete ima neuobičajene emocije, to će se, bez sumnje, očitovati u njegovom djelovanju i ponašanju. Pametni i pronicljivi roditelji mogu iz pokreta i postupaka djeteta dokučiti djetetov emocionalni i psihološki sklop. Ukoliko taj sklop ocijene kao nevaljao i nepoželjan, oni ispravnim odgojnim metodama sprečavaju njegovo očitovanje i usmjeravaju dijete ka usvajanju poželjnih odlika.

Prije negoli dijete i prohoda i prije negoli bude stajalo na svojim nogama, kada ga pozovemo, ono treba okrenuti glavu. Kada vidite da to izbjegava, to znači da ono želi samostalnost i to je očigledan pokazatelj njegove unutrašnje prirode i karaktera za koji trebate tražiti lijeka. Ovakvo traženje samostalnosti nije dobro, kao ni takav njegov karakter. Dijete bi trebalo okrenuti glavu, ali ako osjećaj traženja samostalnosti postoji u njemu, ono će to kasnije pokazati.

Ako dijete udara nogama u zemlju, to je znak njegove ljutnje. Ukoliko djetetu ništa ne nedostaje – dakle dobro je jelo i naspavalo se, budite sigurni da je ovo njegovo udaranje nogama u zemlju pokazatelj njegove ljutnje i to je osobina koju treba iskorijeniti. U ovakvim slučajevima najčešće je dovoljno ostaviti ga nekoliko minuta nasamo i ne obraćati pažnju na njega. Mi obično kažemo da je njegova ljutnja znak njegove početne snage i iskazivanja vlastite ličnosti. Ali to nije tako. Ovu ljutnju treba iz njega odstraniti, a ako dijete ima elemente snage i ličnosti, vjerujte da će to ono pokazati prije ili kasnije.[1]

Treba kazati, da ne bismo zaboravili, da na putu prepoznavanja emocionalnih manjkavosti djece postoji velika smetnja koja roditelje sprečava da u većini slučajeva spoznaju istinski karakter svoga djeteta, a ta smetnja je njihova roditeljska ljubav. Ljudi općenito dobro uočavaju i razumiju loše ponašanje djece drugih ljudi, ali većina ljudi svoju djecu ostavlja slobodnom i bez ikakvih prepreka. Oni razumijevaju stvarnost, ali kada se radi o njihovoj djeci, ispred sebe imaju zastor zvani roditeljska ljubav, koji im onemogućava da razum shvati stvarnost onakvom kakva ona jeste.

Najbolji roditelji su oni koji ljubav prema djeci posmatraju odvojeno od odgoja. Svoje dijete oni iskreno vole, ali realnim razumskim pogledom oni uočavaju loše osobine svoga djeteta i istinski se zalažu za njihovo popravljanje i odgoj.

Odgoj djece koja imaju dobre nasljedne i prirodne osobine i koja u svom karakteru i biću imaju poželjne emocionalne sklonosti je lahak. Takva djeca brzo mogu usvojiti pohvalnu ćud i uzvišena svojstva te postati dostojni i moralni ljudi.

Za odgoj one djece koja imaju loše nasljedne osobine i loš emocionalni sklop potrebno je mnogo jače i preciznije nadgledanje. Roditelji ovakve djece moraju se u najvećoj mogućoj mjeri koristiti velikom moći odgoja. S jedne strane, oni će koristiti pogodna sredstva za sprečavanje razvijanja i jačanja djetetovih loših emocionalnih osobina, kao što će nastojati da njegove nepoćudne emocije uguše u nutrini njegova bića, a s druge strane će ga navikavati na poželjne moralne i ljudske vrline i u njemu će postepeno odgajati lijepe osobine, da bi na osnovu učestalog ponavljanja vrline postale njegova druga priroda, koja će se čvrsto ukorijeniti u njegovoj nutrini, i da bi se na taj način njegove nepoželjne prirodne osobine postepeno ugasile i zaboravile.

U svakom slučaju, valjan odgoj i usmjeravanje dječijih emocija spada u temeljna načela odgoja i u važne roditeljske dužnosti. Dijete koje nije rođeno umno poremećeno i kojem mozak nije oštećen može se odgojiti i moguće je njegove emocije i osjećanja uputiti na put vrlina i time ga u određenoj mjeri opskrbiti ljudskim vrlinama i moralnim osobinama.