Prisustvo Božijih poslanika u zajednici kao dokaz promjenjivosti ahlaka

Jedan od dokaza promjenjivosti ahlaka jeste prisustvo Božijih poslanika u zajednici. Kao smisao poslanstva navodi se upravo moralna reforma i preporod ljudske zajednice, odnosno moralni odgoj ljudi čiji je ahlak došao u nezavidno stanje.

Na prethodnu tvrdnju može se uputiti prigovor da nije tačno da su smisao i filozofija poslanstva moralni preporod ljudi, jer kada Kur’an govori o cilju i svrsi slanja poslanika, navodi četiri stvari, a nigdje se ne spominje moral, nego su svi ti razlozi u relaciji sa znanjem. Tako se u suri Al-Gumu'a kaže:

هُوَ الَّذِي بَعَثَ فِي الْأُمِّيِّينَ رَسُولًا مِّنْهُمْ يَتْلُو عَلَيْهِمْ آيَاتِهِ وَيُزَكِّيهِمْ وَيُعَلِّمُهُمُ الْكِتَابَ وَالْحِكْمَةَ وَإِن كَانُوا مِن قَبْلُ لَفِي ضَلَالٍ مُّبِينٍ

On je neukima poslao Poslanika, jednog između njih, da im ajete Njegove kazuje i da ih očisti i da ih Knjizi i mudrosti nauči.

U Kur'anu se govori i kako je smisao poslanstva izbavljanje čovjeka iz zatvora neznanja na svjetlo znanja i podizanje brane sa puta njegova razvoja. Ovdje se opet ne nailazi na pitanje morala. U Kur’anu ima i primjera gdje se kaže da osobine ljudske duše nisu lahko promjenjive. Naprimjer: 36. ajet sure Ad-Darijat i 102. sure Al-A'raf ukazuju na tu tešku promjenjivost morala i osobina čovjekove duše: Ali Mi tu (u Lutovom narodu) nismo našli nikoga osim jedne porodice koja je bila muslimanska, ili: a Mi smo znali da se većina njih zavjeta neće držati, i znali smo da će većinom doista grešnici biti.

Može se postaviti pitanje: Ako su poslanici došli da naprave preporod ahlaka, šta je onda radio hazreti Nuh, a.s., kad je uspio promijeniti samo jednu porodicu? Kada pogledamo druge poslanike, a.s., vidimo da je u njihovom vremenu bio vrlo mali broj onih koji su krenuli Pravim putem i promijenili se nabolje. Onima koji zastupaju ovakvo mišljenje ovi ajeti su dokazi njihovih tvrdnji.

U odgovoru na ovu primjedbu kažemo  da ako bismo njihovu primjedbu prihvatili kao ispravnu, zaključak bi bio da od Božijih poslanika nije bilo nikakve koristi jer su širili znanje koje nije bilo primjenjivo, a kakva je svrha u podučavanju koje ne donosi praktičnu korist ili koje na onome ko ga posjeduje ne ostavlja tragove. Ovakav stav proistekao je iz nepoznavanja poslanika i njihovih uzvišenih pokreta. Sljedbenici ovog stava kažu da nema koristi slušati ili slijediti poslanike jer od toga nema koristi ni pojedinac ni društvo.

Kako odgovoriti na ove argumente u kojima se poziva na Kur’an? Motreći ajete koji se podastiru, moglo bi se pomisliti da prigovori imaju smisla. Međutim, zar i ta jedna porodica nije dokaz da je promjena moguća, jer čim postoji jedan primjer koji ne potvrđuje pravilo, to pravilo ne važi. Ako je većina pokvarenih ljudi, to znači da su se oni pokvarili svojom voljom i po svom izboru jer po rođenju nisu bili takvi.

Dakle, iz ovih ajeta se vidi da je promjenjivost, ma koliko teška bila, ipak moguća, a većina ljudi, iz privrženosti i ljubavi za Ovim svijetom, nije se povela za Božijim Poslanikom (posjedovali su prejak ego, privrženost imetku, zarobljenost srca itd.).

Izvor: Akbar Eydi, Savršeni ahlak, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2004., preveo sa perzijskog: Amar Imamović