Pitanje zala i nesreća

Zlo u svijetu, manjkavost u Božijoj pravednosti? 

S gledišta monoteista, Stvoritelj svijeta jeste Bog koji je Znalac, Mudar i Pravedan. Međutim, nesreće i neprijatna dešavanja kakva viđamo u svijetu nisu u skladu s vjerovanjem da svijetom upravlja Bog koji ima sva savršena svojstva. Jer, ili On nije svjestan loših dešavanja u svijetu, ili ne zna način kako da ih spriječi, ili nije u stanju spriječiti ta loša dešavanja. U sva tri slučaja, jasno je da On ne može biti savršena egzistencija koja nema nikakvu manjkavost. Ali, ako On pored potpune svijesti o takvim dešavanjima i posjedovanje moći za njihovo sprečavanje, ne želi da ih spriječi onda Njega više ne bi trebalo smatrati pravednim. Ovo pitanje treba raspraviti s logičkog gledišta i čuti odgovore vjernika. 

Odgovor vjernika 

Jedan jednostavan i ispravan odgovor jeste da Bog najbolje zna kakvo dobro i korist stoji iza svih neprijatnih dešavanja u svijetu zbog čega ih On i ne sprečava. Sve ove smrti i umiranja, siromaštvo, stradanja i nesreće, zasigurno nisu lišeni mudrosti. To je jedan logičan odgovor, ali problem je u tome što je zadovoljavajući samo za vjernike. Čovjekovo uvjerenje u Božiju mudrost i pravednost mora biti toliko snažno da vjeruje da iza svih zala i nereda koje vidi u svijetu postoje logični razlozi. 

Dualizam 

Drugi način odgovora na pitanje Božije pravednosti jeste vjerovanje u dualizam, odnosno dvojnost poretka stvaranja. Ranije, u raspravi o spoznaji Boga, kazali smo da su drevni Iranci vjerovali da, s obzirom da dobri stvoritelj nikad ne stvara zlo, postojanje zla uz dobra u svijetu pokazuje da svijetom upravljaju dva boga, od kojih je jedan stvoritelj dobra (Jezdan), a drugi stvoritelj zla (Ahriman). Dokazivanje jednoće Stvoritelja ruši i ovakav odgovor. 

Filozofski odgovor 

Filozofi su, na temelju racionalnih i filozofskih argumenata, dali različite odgovore na pitanje postojanja zala i nesreća u svijetu, a ovdje ćemo izložiti jedan od tih argumenata:

Filozofski odgovor jeste da je sve ono što postoji u svijetu čisto dobro i da Bog nije stvorio ništa osim dobra. Dakle, u svijetu uopće ne postoji ništa loše, da bismo se pitali zašto je Bog stvorio stvari koje predstavljaju zlo. Bog je stvorio čovjeka i dao mu snagu i volju, dao mu instinkte srdžbe i strasti, ljubav i zlobu, nadu i strah… Sve te snage jesu dobra koja su potrebna za njegov život. Čovjekova sposobnost upotrebe ovih snaga također je dobra stvar. Mogućnosti koje su date u prirodi sve su, također, dobro. Međutim, kada čovjek te dobre snage i dobre mogućnosti iz prirode koristi, naprimjer, za ubijanje ljudi, dešava se smrt koja je zlo i loše. Smrt, međutim, nije nešto što ima svoju nezavisnu stvarnost i zbilju, pa da bismo još tražili poseban razlog odnosno pitali se o razlozima njenog stvaranja, nego je to pojava koja slijedi druge, koja je po drugome i koja je nastala kao proizvod stvari koje su sve bile dobre, te je uslijedila i nastala za uzrocima koji su redom bili dobri i donosili dobro. Smrt se može uporediti sa sjenkom koja nastaje iz postojanja dva dobra realiteta, dakle svjetla i prepreke koja stoji nasuprot svjetlu, ali sjenka nema nikakve nezavisne stvarnosti mimo svjetla i te prepreke. I pored toga, ista ta sjenka koja je stvar koja nema zbilju po sebi i koja je po drugome, ponekad može uzrokovati glavobolju i biti ishodište neprijatnih stvari. Ovakvo tumačenje ispravno je i kada je riječ o dešavanjima u prirodi poput poplava, zemljotresa, bolesti… Naime, sve prirodne snage koje su ishodište za rušilačku bujicu ponaosob jesu dobre i potrebne egzistencije, a njihova okupljenost, kao sekundarna pojava, jeste ishodište ovog neprijatnog dešavanja.

Sljedeća stvar vezana za postojeća zla i nesreće u svijetu jeste da u sadašnjem poretku stvorenog, gdje čovjek posjeduje mogućnost izbora i slobodnu volju, on zloupotrebom svoje slobode može činiti nepodopštine koje ne pogađaju samo njega nego i druge. No, oni koji bez vlastite krivice u ovom poretku budu pogođeni nepravdom i stradanjima, bit će obuhvaćeni Božijom milošću, i šteta koju su pretrpjeli bit će nadoknađena većom nagradom.

Ovo uvjerenje da dobročinitelje i zločinitelje u ahiretskom životu sustiže ili velika blagodat ili teška uskraćenost može nam riješiti mnoge probleme u pogledu izvanjske diskriminacije koju vidimo u Ovom svijetu. Mnogi nedostaci i teškoće kojima su izloženi neki ljudi na Ovome svijetu bit će na prikladan način nadoknađeni na onom svijetu i njihova današnja prolazna gorčina patnji donijet će im slast blagodati. Oni, pak, koji zloupotrebom poretka prirode i kršenjem prava drugih ostvaruju užitak na Ovome svijetu, na Onom svijetu će iskusiti gore uvjete od onih kakve stvaraju drugima.

Isto tako, bolesti i prirodna dešavanja koja uzrokuju štetu, zaostajanje ili gubljenje prilike za materijalni i duhovni napredak nekih skupina, također će, shodno vjerskim izvješćima, od Boga biti nadoknađeni na prikladan način.

Međutim, odgovor na pitanje zašto poredak stvorenog nije stvoren bez ovakvih dešavanja jeste da ne postoji nikakav racionalni dokaz da je moguće postojanje takvog idealnog poretka u kojem ne bi postojalo nikakvo akcidentalno zlo. Nasuprot tome, Božija mudrost i Njegova dobrohotnost, koja je dokazana racionalnim i prenesenim dokazima, kaže nam da bi spomenuta pretpostavka sigurno bila ostvarena da je bila moguća. Izvjesno je da bi, u slučaju kad ne postoji racionalna mogućnost za to, očekivati ozbiljenje toga bilo besmisleno, jer nemoguća stvar ne može primiti postojanje, pa da bi joj Bog darovao postojanje.

Pitanje zla s gnostičkog gledišta

S gnostičkog gledišta, zla u ukupnom poretku stvaranja u izvjesnom smislu se poništavaju. Hafiz, koji je od ljudi spoznaje nazvan lisanu-l-gajb odnosno jezik koji izriče skrivene suptilnosti, stalno stavlja do znanja činjenicu da gnostik nakon pripajanja Zbilji u svijetu ne vidi ništa osim savršenstva, veličine, profinjenosti i ljepote:

Tvoje lijepo lice otkriva nam znakove dobrote,

i zato osim dobrote i ljepote nema ničeg u našem tumačenju. 

Također veli:

Nikada me nisu zanimala dešavanja na Ovom svijetu

Ja Tvoje lice takvo vidim lijepim 

On gleda na dva načina, površno i duboko te ovako tretira ružne i lijepe pojave:

Naš pir reče: nema greške u peru stvaranja;

svaka čast čistom viđenju što greške pokriva!

Dakle, s neuprljanog gledišta pira gnostika čiji je vid čist od ograničenog viđenja, koji svijet u cijelosti vidi kao manifestaciju Istinitog, nestaju sve greške i sve ono za što se mislilo da nije trebalo postojati i biti, prema ograničenom i površnom viđenju. S njegovog gledišta, cijeli je svijet znak i očitovanje Istinitog, a budući da je Bit Istinitog lijepa i savršena, Njegov znak i manifestacija neće biti ništa osim ljepote i lijepog. Gnostik tu zbilju ne doseže putem argumenata nego kroz duhovno osvjedočenje i svoje gnostičko iskustvo koje je plod njegovog duhovnog uzdizanja.