Smrt je produžetak života

Kad se raspravlja o fenomenu smrti treba obratiti pažnju i na to da pojave “smrti” i “života” u svijetu egzistencije stvaraju jedan uzastopni poredak; uvijek smrt jednih priprema prostor života za druge. Tijelo uginule životinje ne ostaje neiskorišteno već od njega nastaju nove biljke i životinje. Školjka se rastvara i predaje sjajan biser, ponovo se od iste one materije pravi nova školjka i u njoj se razvija jedan drugi biser. Otvaranje školjke i njeno davanje bisera ponavlja se u nedogled i tako se blagodat života produžuje duž vremena. Da su narodi koji su živjeli hiljadu godina prije još uvijek živi, ne bi došao red na život današnjih ljudi, baš kao što ni budući narodi neće moći da žive ako im sadašnji ne naprave mjesto. Da lanjsko cvijeće nije uvehlo i nestalo sa lica zemlje, novo i svježe cvijeće ne bi pronašlo mjesta da samo sebe pokaže. Mogućnost materije za prijem života je u pogledu prostora ograničena, ali je neograničena u pogledu vremena. Zanimljivo je da se svijet, kako prostorno tako i vremenski, izvanredno mnogo širi.

Kao jedan od onih koji zamjeraju fenomenu smrti, Hajjam (tako mu se barem pripisuje) ukazuje na jednu zanimljivu dosjetku koja je ujedno i odgovor na same njegove prigovore. On kaže:

S podnošenjem tegobe čovjek na koncu do slobode dođe,

kao što kapljica biser postane, pošto pretrpi zatočenje školjke.

Glavnica ostaje, iako te imetak ostavi,

pehar se napuni, pošto se jedmput isprazni.

Zbog pražnjenja pehara čovjek ne treba da tuguje, jer će krčmar opet da ga napuni.

Hajam nadalje veli:

Ustaj! Za svijetom prolaznim ne tuguj!

Sjedi! Malo se veseli i raduj!

Da je u naravi svijeta bilo odanosti,

na tebe red,od drugih, ni stigao ne bi.
 

Pjesnik ovaj aspekt pripisuje nevjernosti ovoga svijeta. Ako bi mjerilo bilo samo individua čiji je red u određenom trenutku – u tom slučaju bi se to zaista trebalo nazvati nevjernost, ali ako uračunamo i druge koji treba da dođu i prođu kroz svoje razdoblje, onda se naziv mijenja i treba reći da je to poštenost, pravednost i poštivanje reda.

Ovdje bi neko mogao prigovoriti da je Božija moć neograničena. Šta bi falilo da i oni koji su sada ostanu zauvijek, a i za one koji će poslije doći da se napravi mjesto i predvidi ishrana?!

Ovi ne znaju da ono što je moguće da postoji, da se blagodariva od strane Gospodara, a ono što ne postoji da je upravo ono što nije moguće. Pod pretpostavkom mogućnosti nekog novog mjesta i nekog drugog povoljnog okruženja, to samo priprema prostor za postojanje drugih ljudskih bića na tom istom mjestu. I opet, i tamo i ovdje primjedba ostaje na snazi, tj. opstanak pojedinačnih entiteta zatvara put postojanju i dolasku budućih.

Ovu značajku naveli smo kao dopunu odgovora kojeg smo dali pod naslovom “Smrt je relativna”. Rezultat zbira ove dvije značajke jeste u tome da materija svijeta sa svojim prirodnim i supstancijalnim kretanjem formira svijetle supstance anđeoskih duša; anđeoska duša napušta materiju i nastavlja jedan uzvišeniji i intenzivniji život, a materija iznova u sebi počne da razvija jednu drugu svijetlu supstancu. U ovom poretku, ne postoji ništa drugo doli evolucija i ekspanzija života koje se obavlja putem prijenosa i transmisije.

Prigovor na smrt i njeno poređenje s razbijanjem vrčeva koje izvode grnčari, te želja da se prapočetak egzistencije i stvoritelj sistema kreacije poduči lekcijom grnčara, tako je djetinjasta da ne vrijedi o njoj raspravljati. Takva vrsta ideja predstavlja samo pjesničko vještačenje i neku vrstu profinjenog umjetničkog maštanja koje ima tek (upitnu) umjetničku vrijednost. Vrlo je vjerovatno da je osoba koja je sročila spomenute stihove, a koji se pripisuju Hajjamu, imala upravo ovakvu namjeru, ili su pak proizišli iz omeđenih materijalističkih misli. Međutim, u filozofiji onoga koji kaže da “Onako kako u san utonete tako i umirete i onako kako se iz sna budite tako ćete biti i proživljeni”[1], svi problemi su riješeni. Takva jedna osoba ne samo da se ne boji smrti već je, kako reče hazreti Ali, žedna nje i smatra je uspjehom.[2]

Mirdamadu, velikom teozofu pripisuju se sljedeće riječi: “Ne boj se gorčine smrti jer je njena gorčina u strahu od nje.”

Veliki islamski teozof, iluminacionist Suhravardi, kaže: “Mi filozofa ne smatramo filozofom sve dok vlastitom voljom ne mogne izaći iz svoga tijela.” Tj. da posjeduje takvu perfekciju da je odvajanje duše od tijela za njega nešto vrlo lahko i jednostavno.

Slično ovome prenosi se i od Mirdamada, filozofa, naučnog istražitelja i osnivača Islamskog univerziteta u Isfahanu.

Ovo je dakle logika onih koji poznaju skupocjeni biser što nastaje unutar tijela. Međutim, onaj koji se zapleo u skučene i omeđene materijalističke misli, naravno da se boji smrti, jer je sa njegovog stanovišta smrt ništavilo. On pati zbog toga što se ovo tijelo (koje je po njegovom mišljenju cijeli njegov entitet i njegova ličnost) raspada, pa zbog toga pomisao na smrt u njemu proizvodi nevjeru prema cijelom svijetu. Takva jedna osoba treba iznova da razmotri svoje viđenje svijeta i treba znati da je njen protest posljedica potpuno pogrešne vizije o svijetu.

Ova rasprava me podsjeća na priču jednog naivnog knjižara u medresi Fejziji: U onim godinama kad sam studirao u Qomu, u Fejziji je radio jedan naivni prodavač knjiga. On bi pred medresu dovozio svoj štand i tu bi prodavao knjige. Nekad bi činio čudne radnje i izgovarao smiješne riječi koje bi se prepričavale. Jedan od studenata priča kako mu se jednog dana obratio da bi kupio neku knjigu. Veli, kad sam knjigu pregledao pitao sam ga za cijenu. On mi je rekao da knjigu ne prodaje. Upitao sam zašto? Odgovorio je da će, ako mi je proda, morati da kupi drugu za izlog!

Doima se kao da ovaj prodavač knjiga slijedi poetsku doktrinu Hajjama tamo gdje kaže:
 

Otkako se venera i mjesec na nebu pojavi,

bolje od čistog vina ljudi nisu vidjeli.

Baš se čudim onima koji vino prodaju,

bolje od svoje robe šta ima da kupuju!?

On zamjera krčmaru, zašto prodaje vino. Naravno, ovo zamjeranje je poetsko, a ne zbiljsko; svoju profinjenost i ljepotu dobija upravo odatle. Međutim, ako ovu logiku odmjerimo “ozbiljnim kriterijima”, vidjećemo kako onaj koji pije vino svoje djelo miješa sa djelom krčmara. Za onoga koji pije vino, ono samo je cilj, dok je za krčmara ono sredstvo. Posao krčmara je kupoprodaja i ubiranje zarade. Onaj čiji je ovo posao, ne brine za što mu iz ruku odlazi roba, već se raduje, jer je to dio njegovog velikog cilja.

Kreacija je poput trgovine. Tržište svijeta je tržište nabavke, prodaje, i opet to isto. “Sistem života i smrti” je sistem razmjene, evolucije i dopune. Onaj koji kritikuje razmjenu kreacije, nije shvatio zakon svijeta i njegov cilj.

Izvor: Murteza Mutahari, Božija pravda, Fondacija “Mulla Sadra, Sarajevo, 2006., sa prezijskog preveo: Mirsad Hadžajlić

[1] “Kema tenāmūne temūtūn we kema testejqizūne tu'basūn.” – Hadis od Božijeg Poslanika (a.s)

[2] Kada je hazreti Ali bio terorisan i smrtno ranjen, rekao je: “Fuztu we rabbil Ka'be.” – Tako mi Gospodara Ka'be uspio sam.