Nužno je da vjerovjesnik izvede nadnaravno djelo
Nužno je da Uzvišeni Allah obaveže sve ljude. Ovakva tvrdnja jeste kategorička i utemeljena je na vjerodostojnim dokazima i racionalnim argumentima. Ovakvo što potrebno je ljudima da bi se usavršili i ostvarili najveću sreću i napravili uspješnu trgovinu . Da ih Uzvišeni Allah nije ničim obavezao, to bi značilo da On ne zna za potrebu ljudi da budu obavezani, a Uzvišeni Allah daleko je iznad toga, ili bi ovakvo što moglo značiti da On time želi spriječiti ljude da se usavrše, što bi bila škrtost, a to nije moguće za Onoga Ko je apsolutno darežljivi i plemeniti, ili bi, pak, moglo značiti da ih On želi obavezati, ali nije u stanju učiniti ovakvo što, što bi predstavljalo nemoć, a to nije moguće za Onoga Ko je apsolutni Moćnik . Prema tome, prijeko je potrebno da Uzvišeni Allah obaveže ljude, a to nužno znači da mora postojati neko od ljudi ko će im to prenijeti i objasniti nejasnoće,”kako bi stradao onaj ko će stradati uz dokaz očiti, i da bi živio onaj ko će živjeti uz dokaz očiti” (El-Enfal, 42).
Također, činjenica je da je Allahovo izaslanstvo uzvišena funkcija koju mnogi zazivaju i ka kojoj mnogi teže. Kao rezultat toga može doći do nemogućnosti razlikovanja onoga ko govori istinu od onoga ko laže, odnosno do nerazlikovanja onoga ko vodi u zabludu od onoga ko poziva na Pravi put. Zbog toga, onaj ko tvrdi da je Allahov izaslanik mora izvesti jasan dokaz koji će potvrditi istinitost njegove tvrdnje i vjernost (dosljednost) u prenošenju. Taj dokaz ne može biti uobičajeno djelo koje može izvesti i neko drugi, nego treba biti isključivo izvan zakona prirode.
Nadnaravno djelo dokaz je istinitosti tvrdnje onoga ko tvrdi da je Allahov izaslanik, jer ono izlazi izvan okvira zakona prirode i nije moguće da ga neko izvede bez intervencije Uzvišenog Allaha i Njegove pomoći. Ako bi onaj ko zaziva vjerovjesništvo bio lažac u svojoj tvrdnji, onda bi nadnaravno djelo uz pomoć Allaha, dž.š., bilo zavođenje neznanjem i pohvala nevaljalog, a to nije moguće za Mudroga. Zato, kad se dogodi nadnaravno djelo, to je dokaz istinitosti i pokazatelj zadovoljstva Uzvišenog Allaha njegovim vjerovjesništvom.
Ovo što smo istaknuli jeste pravilo koje u sličnim situacijama primjenjuju svi razumni ljudi ne sumnjajući u njega. Kad bi neko od ljudi tvrdio da je izaslanik nekog vladara u vezi s pitanjima koja se odnose na podanike, bilo bi prijeko potrebno da, prije svega, iznese dokaz koji će potvrditi njegovu tvrdnju ukoliko podanici sumnjaju u to. Taj dokaz morao bi biti veoma jasan i očit. Otud, kad bi im izaslanik rekao: “Dokaz istinitosti moje tvrdnje jeste to da će mi vladar sutra odati posebnu počast koju odaje i svojim ostalim izaslanicima!” i kad bi vladar znao šta se desilo između njegovog izaslanika i podanika, a zatim izaslaniku odao počast u određeno vrijeme, taj vladarev postupak bio bi dokaz istinitosti tvrdnje izaslanika i niko razuman ne bi posumnjao u to, jer odlika moćnog vladara jeste to da brine i štiti interese svojih podanika i ne bi priličilo da on potvrdi tvrdnju onoga ko lažno tvrdi da je njegov izaslanik, jer taj želi ugroziti interes njegovih podanika. Kad svi razumni ljudi osuđuju ovakav postupak, onda je nemoguće da to bude od onoga koji je savršeno mudar.Na ovo značenje ukazuju i ovi kur'anski ajeti: “A da je on o Nama kojekakve riječi iznosio, Mi bismo ga za desnu ruku uhvatili, a onda mu žilu kucavicu presjekli! (El-Haakka, 44-46)
Ovim kur'anskim ajetima Uzvišeni Allah želi kazati: Nije moguće da Muhammed, kome smo nesumnjivo povjerili vjerovjesništvo i izveli nadnaravno djelo kao potvrdu njegove istinitosti, o Nama iznosi kojekakve priče. A kad bi to i učinio, Mi bismo ga za desnu ruku uhvatili i žilu kucavicu presjekli mu.
Naša šutnja na kojekakve priče predstavlja naše odobravanje i otvaranje mogućnosti da se u Allahov zakon unese ono što nije ispravno. Prema tome, mi moramo štititi Allahov zakon u fazi njegovog opstojanja, baš kao što je to bilo obavezno i u fazi njegovog nastajanja.
Dokaz nadnaravnog djela o istinitosti onoga koji zaziva vjerovjesništvo zavisi od činjenice da razum određuje šta je lijepo, a šta ružno. Međutim, eš'arije negiraju ovu činjenicu i osporavaju razumu određivanje onoga što je ružno, a što lijepo. Zbog toga oni moraju zatvoriti vrata potvrđivanju vjerovjesništva, i to je jedna od stvari koje umanjuju vrijednost njihovog stava. Dakle, iz njihovog ovakvog stava nužno proizlazi zatvaranje vrata potvrđivanja vjerovjesništva , jer nadnaravno djelo dokaz je istinitosti vjerovjesništva ukoliko ljudski razum smatra neprimjerenim da takvo djelo izvede lažov. Ako, pak, ljudski razum nije u stanju utvrditi tu činjenicu, onda niko neće biti u stanju razaznati između onoga ko govori istinu govori i onoga ko laže u zazivanju vjerovjesništva.
Na ovu nejasnoću odgovorio je El-Fadl ibn Rozbehan ističući da je za Uzvišenog Allaha, iako može učiniti nešto ružno , ipak uobičajeno da nadnaravno djelo veže za onoga ko govori istinu, zahvaljujući čemu nikad neće počastiti lažova takvim djelom. Otuda eš'arije i smatraju da nema potrebe da se zatvaraju vrata potvrđivanju vjerovjesništva. Međutim, ovaj odgovor očigledno je slab i razgolićen.
Prvo, ono što on kaže da je uobičajeno za Allaha ne odnosi se na ono što je pojmljivo osjetilima, na nešto što je dostupno ljudskom osjetilu sluha i vida. Tako je spoznaja takvih stvari ograničena na razum, a ako razum nije u stanju odrediti dobro i ružno, kako to smatraju eš'arije, onda niko neće biti u stanju spoznati da to nadnaravno djelo pripada Allahu.
Drugo, potvrđivanje ove prakse zavisi od vjerovanja u prethodne vjerovjesnike koji su izvodili nadnaravna djela, a da bi saznali da je uobičajeno da takvim djelom Uzvišeni Allah odlikuje onoga ko istinu govori. Međutim, oni koji ne vjeruju u prethodne vjerovjesnike, ili oni koji u to sumnjaju, nemaju načina da potvrde ovu uobičajenu Allahovu praksu (nadnaravno djelo) koju ističe Ibn Rozbehan i zato nadnaravno djelo njima ne može biti dokaz.
Treće, ako se činjenje i nečinjenje racionalno izjednačuju i razum nije u stanju odrediti dobro i ružno, šta onda sprečava Uzvišenog Allaha da promijeni Svoju ustaljenu praksu? On je svemoćan i nikome ne odgovara za Svoje djelovanje, pa tako može nadnaravno djelo vezati i za lažova.
Četvrto, ustaljena praksa jeste nešto što nastaje ponavljanjem određenog djela, a to zahtijeva protok vremena. Prema tome, koji je onda dokaz za prvo utvrđeno vjerovjesništvo, prije negoli što će nastati ustaljena praksa? Kasnije ćemo tretirati stavove eš'arija i objasniti njihovu neutemeljenost.