Rasprava koja nas očekuje tiče se jednog od najstarijih i najvažnijih teoloških problema. Radi se o problemu postojanja zla i stanovite nesređenosti u svijetu. To je, ustvari, prigovor koji se teistima može uputiti na račun njihovog stava da je Stvoritelj svijeta mudar i da postupa smisleno. Uostalom, s argumentima je uvijek tako – možete iznijeti svoj argument, ali onaj ko se ne slaže s vama iznaći će protuargument kojim će vam se suprotstaviti.
Ovdje se radi o problemu koji mnogima izgleda nerješiv pa ga doživljavaju kao neku vrstu tabu teme. O čemu se radi? Pored ustrojenosti i sređenosti svijeta, koju uočavamo i svjedočimo, u svijetu postoje i određene nepravilnosti ili nesređenosti, odnosno postoji ono što nazivamo zlom. Radi se o nečemu što je teško pripisati Bogu (onakvom kako Ga monoteisti doživljavaju).
Najbolji dokaz da ovaj problem postoji možda jeste to da se svi ljudi žale na nevolje koje ih pogađaju, a vjernici usto u svojim molitvama traže od Boga da ih sačuva i zaštiti od zala i nesreća. Svakako, ljudi se plaše ili stide okriviti izravno Boga za zla i nevolje koje ih pogađaju pa često čujemo kako govore da su vremena ružna, da je svijet ovakav i onakav, i slično. Malo je onih koji se poput Omera Hajjama usude prvo se požaliti na nebesa i Zemlju, a onda otići još dalje i kazati da nisu kriva ni nebesa ni Zemlja, već je krivica, ako postoji, na samom Bogu:
O ti, kivno nebo, svuda praviš ruševine,
Nepravdu činiti, tvoj je zanat od davnine!
O ti, pusta zemljo, da ti prsa razgolite:
Koliko dragulja zgrabi sebi u dubine!
Mada on zna i kazati: Mi smo cilj i svrha cijelog stvaranja,u oku razuma, mi smo luč motrenja;ovaj krug svjetova naliči prstenju,mi smo, znajte dobro, alem tog prstenja!
U svijetu, neosporno, postoje nedaće i nesreće u koje se stalno osvjedočavamo. U svijetu, uostalom, postoji smrt. I zaista, zašto smrt mora postojati? Ako već postoji život, zašto ga mora slijediti smrt?! Ako već imamo postojanje, čemu nepostojanje?! Kad već postoji mladost, čemu starenje?! Zašto postoje siromašni, otkud nasilje i nepravda, zatucanost i glupost?! Sve su to pitanja za koja je normalno da nam se jave u svijesti.
Zaista, mogli bismo, izgleda, danima nabrajati sve nesreće i zla koji postoje u svijetu, među ljudima, ali i u prirodi općenito. Čemu, recimo, zemljotresi?! Ako je svijet doista mudro ustrojen, čemu zemljotresi koji ruše nastambe i ubijaju nedužne ljude?! Zašto postoji kolera koja zatire sve redom: i nejako dijete, i mladića, i ženu, i starca?! U prirodi postoji lanac ishrane, tako da su neka živa bića osuđena na stradanje. Jedna životinja proždire drugu. Zar se može kazati da je svijet mudro i pravedno ustrojen?!
Ovo je, dakle, problem kojim ćemo se pozabaviti, naglasivši odmah da je on star koliko i ljudski rod. U našoj poeziji nerijetko nailazimo na stihove u kojima se potencira ovaj problem. Ponekad se pjesnik samo šali, često se radi o ironiji, a ponekad o žaljenju na sudbinu.
Na Zapadu se ovaj problem uglavnom smatra nerješivim. Naprosto, skoro je jednoglasan stav da se na ova pitanja ne može pružiti zadovoljavajući odgovor. U islamskom svijetu ovaj problem je pod naslovom pitanje dobra i zla prisutan u teološkim raspravama i pružen je odgovor na nj. Mi ćemo, ipak, razmotriti prvo različite aspekte ovog problema, a tek onda prezentirati odgovore na nj.
Problem zla i argument dualizma
Ovo pitanje se može posmatrati tako da se dualističko učenje učini kao najpogodniji odgovor na nj. U drevnom Iranu ovom pitanju prilazilo se s napola filozofskog, a napola vjerskog aspekta. Smatralo se da sve stvari i pojave u svijetu mogu biti jedno od dvoje – dobre ili loše. One dobre vežu se za jednu uzvišenu zbilju koja je izvorište svekolikog dobra, dok zle stvari nemaju ništa s tom zbiljom. One su vezane za realnost koja je vrelo i temelj svakog zla. Dakle, svijetom upravljaju dva temeljna počela – izvorište dobra i izvorište zla – Jezdan i Ahriman. Shodno ovom vjerovanju, postoji božanstvo koje je sušto dobro i od koga potječe svako dobro, a zla koja u svijetu postoje ne mogu se vezati za nj, već ona potječu od izvorišta svih zala, zlog demona koji je osnov i oličenje zla.
Problem zla s aspekta pravedne ustrojenosti svijeta
Ovdje se moramo dotaći još jednog pitanja koje proizilazi iz postojanja zla, nesreće i nereda u svijetu: može li to značiti da svijet uopće nema mudrog i vještog stvoritelja i da se stvari u svijetu dešavaju stihijski ili vođene nekom slijepom silom? Ili, ako mudri stvoritelj već postoji, onda on nije pravedan, jer ne bi se moglo kazati da je svijet zasnovan na pravdi. On ili ne zna šta čini, što znači da nije mudar, ili zna šta čini, ali tad slijedi da nipošto nije pravedan. Zašto bi, onda, nepravedno božanstvo uopće bilo vrijedno štovanja?
Predstoji nam razmotriti nekoliko stvari. Prije svega, analizirati zbilju dobra i zla; istražiti šta bi uopće bilo dobro, a šta zlo i otkud oni potječu? Druga tema jeste pitanje razdvojivosti ili nerazdvojivosti dobra i zla. Jer, ako je stvoritelj svijeta već stvorio dobro, zašto je morao stvoriti i zlo? Jesu li ovo dvoje možda tako usko povezani da nužno idu jedno s drugim?
Treća rasprava bavi se relativnošću zla. Znači, hoće se kazati da ovo što mi smatramo zlom nije istinsko, već relativno zlo. Štaviše, ono što smatramo zlom u svojoj je suštini, posmatrano u širim okvirima, dobro. Svako zlo ima, kako bi se reklo, vlastitu filozofiju; od nevolja, nepogoda i nesreća brojna su dobra, kojih uvijek nismo svjesni. I starost i smrt u načelu su dobro i korisne su. Ovo je veoma čest pristup i mnogi ovom problemu prilaze upravo na ovaj način.
Kad ovaj problem postavite pred prosječnog vjernika, dobit ćete uglavnom jedan prilično uopćen odgovor. Upitate li ga otkud sva ova zla, nesreće i bolesti u svijetu, najčešće će vam dati odgovor da je svako zlo za neko dobro. Kazat će vam da Bog najbolje zna zašto se sve to dešava, kakav je smisao u tome i kakvo dobro krije u sebi. Pritom se uglavnom radi o osobama koje su opčinjene stvorenošću ovog svijeta i to im služi kao glavni dokaz Božijeg postojanja. Čim im se pokuša ukazati kako svijet i nije baš tako savršen, zbune se i izbjegavaju se upuštati u takvu raspravu. Zato je njihov najčešći odgovor: Bog najbolje zna zašto je tako!
Pazite, ne želimo kazati da to u biti nije tačno i da se s ovakvim odgovorom treba izrugivati. Ovakav stav je sasvim ispravan, ali on ne smije biti posljedica čovjekove opčinjenosti ustrojem svijeta i strahom da se suoči s ovim pitanjima. Kako god, odgovoriti ovako općenito nije zadovoljavajući odgovor za onog koji pita te mu treba ponuditi konkretniji odogovor koji bi ga trebao zadovoljiti.
Analize suštine zla
Kazali smo da nam predstoji analiza zbilje dobra i zla. Što se zbilje zla tiče, teozofi su ovdje ponudili jedan stav koji se može učiniti dosta šturim, ali je u biti veoma vrijedan. Oni kažu da su sva zla, ustvari, nebici; dobro je bitak, a zlo nebitak. To je bitno drugačije od stava da u svijetu postoje dvije vrste bitaka: dobri i zli. Ovdje se kaže da bitak može biti samo dobro, dok je zlo nebitak. To dokazuju time što je svako zlo, ustvari, nedostatak ili nepostojanje dobra. Tako je smrt u suštini nedostatak ili nepostojanje života.
Što god da u svijetu smatramo zlom, ako to valjano razmotrimo, uvidjet ćemo da je ono ili nebitak ili jeste bitak, odnosno postoji, ali po svojoj biti nije zlo već se smatra zlom zato što se preko njega ostvaruje neki nedostatak. Recimo, sljepilo je zlo. Sljepilo je, također, nedostatak, nedostatak vida. Pretpostavimo da jedan čovjek oslijepi drugoga. Ovakvo djelo nazvali bismo nasiljem, a nasilje je zlo. Tačno je da je nasilje zlo, ali hajdemo proanalizirati nasilje! Zašto je nasilje zlo? Snažniji čovjek slabijem nožem kopa oko. Da li je to što je čovjek snažan samo po sebi zlo? Da li je zlo to što posjeduje volju? Je li njegov pokret ruke sam po sebi zlo? Da li je nož kao sredstvo zlo? Ne, ništa od toga u biti nije zlo. Kada svako od njih postoji za sebe, i ako u ovakvoj kombinaciji ne uzrokuju nečije sljepilo, može li se kazati da se radi o zlima? Naravno da ne. Svojstvo zla priskrbljuju sebi tek kad rezultiraju određenim nedostatkom, u ovom slučaju sljepilom. Jer, šta je sljepilo doli nedostatak vida. Šta je siromaštvo? Nedostatak imetka. Šta je slabost? Nedostatak snage. A neznanje? Nedostatak znanja. I tako redom, svako zlo je neki nedostatak, nepostojanje nečega. Sve stvari svojstvo “zlih” priskrbljuju sebi samo ako se nađu u izravnoj vezi s ovim nepostojanjima ili nedostacima, odnosno ako ih uzrokuju. Zlo su, znači, u posrednom smislu, a ne same po sebi.
Ima i onih koji ovu stvar doživaljavaju tako što rezonuju: Aha, kazali ste da je zlo nepostojanje. Onda siromaštvo ne postoji; mi samo umišljamo da postoji, dok njega, ustvari, nema. Ne postoji nasilje, ne postoje ubistva… Međutim, teozofi uopće ne tvrde takvo što.
Neko, međutim, može stvari postavljati ovako: Vi kažete da je sljepoća nepostojanje, pa kakva je onda razlika između izjave “Zejd je slijep” i izjave da “Zejd nije slijep”, jer sljepoća je nebitak? Ovo je potpuno pogrešno rasuđivanje, jer između ove dvije izjave postoji golema razlika. Kad kažemo da je neko slijep, kazujemo da se on odlikuje ovim nepostojanjem (nepostojanjem očinjeg vida) kao svojstvom. Smatramo da je ovakvo objašnjenje, shodno kome su sva zla u svijetu, ustvari, nebici, tačno, mada je, priznajemo, ovdje to ponešto šturo pojašnjeno, te ćemo se kasnije opet vratiti ovoj tezi.
Pobijanje dualizma
Vratimo se ponovo dualističkoj postavci – uvjerenju da postoje dva stožera, tako da se sve dobro u svijetu veže za jedan, a zlo za drugi. Ovakvu postavku negirali smo upravo tim što smo ustvrdili da nepostojanje ne može biti nikakav djelatnik samim tim što je nepostojanje.
Pretpostavimo da prihvatamo kako između dobra i zla postoji protivnost i da se pritom slažemo s dualistima da među njima postoji oprečnost po biti, te da zato ono što je izvor dobra nipošto ne može istodobno biti i izvor zla i obrnuto. S druge strane, kažemo da zla, odnosno nebici, ne mogu u odnosu na bitke posjedovati nikakvu zbilju, te zato ne možemo posmatrati stvar tako da dobra imaju jednog, a zla nekog drugog djelatnika. Isti djelatnik koji izvodi dobra u postojanje dovoljan je i da izvede zla (naravno, posredno). Uzmimo za primjer svjetlo i sjenu. Postoji svjetlo, te time postoji i sjena. Izvor svjetla je Sunce ili neka svjetiljka, ali gdje god postoji svjetlo, postoji i sjena, no sjena nije ništa drugo doli nedostatak svjetla. Dakle, Sunce je izvor svjetla, ali ne moramo tragati za izvorom sjene, jer izvor je i nje Sunce. Ne moramo rezonovati tako da svjetlo ima jedan izvor, a sjena kao opozit svjetlosti mora imati neki sasvim drugi. U svijetu stvari stoje baš kao u ovom primjeru. Nije nužno da za zla tražimo ishodište drugačije od ishodišta dobra.
Ovim se, dakle, rješava problem dualizma, no ne rješavaju se druga pitanja poput mudrosti Stvoritelja, Njegove pravednosti itd.. Znači, ako sad prihvatimo da je ishodište dobra i zla isto, preostaje pitanje zašto se onda Stvoritelja svijeta opisuje kao mudrog i pravednog kad je on ustrojio svijet tako da u njemu postoje sva ova zla? Zar svijet nije mogao biti ustrojen kao apsolutno dobro? Zla su praznine u savršenstvu svijeta, pa zašto treba da postoje?
Ovdje se javljaju dva pitanja na koja treba pružiti odgovore. Jedno jeste problem neodvojivosti svjetlosti od tame, dobra od zla. Principi dobra i zla, znači, međusobno su neodvojivi. Naprosto, riječ je o takovrsnoj ustrojenosti svijeta: ako u svijetu postoji život, mora postojati i smrt, ako postoji bogatstvo, mora postojati i siromaštvo… Drugo pitanje koje ćemo razmotriti jeste filozofija ovakve uređenosti svijeta.
Međusobna nerazdvojivost dobra i zla
Činjenica je da su dobro i zlo neodvojivi jedno od drugog. Svijet u kome živimo materijalni je svijet, svijet kretanja, stalnih promjena, svijet suprotnosti. To su, dakle, svojstva koja su bit ovog svijeta, ne bit postojanja općenito. Može postojati i svijet, poput ahireta, u kome ne postoji nikakvo kretanje (to stoga što je on od početka stvoren savršenim). Dakle, postoje i svjetovi u kojima nema ovakvih kontrasta – postoji svjetlo, ali ne i tama. Teisti, uostalom, vjeruju da pored, odnosno ponad, ovog svijeta postoji takav svijet. Svijet u kome mi trenutno obitavamo najniža je razina na kojoj se očituje svjetlost egzistencije. Postoje savršeni i evolutivni svjetovi. Ovaj svijet u stalnom je evoluiranju, čime se vraća svom ishodištu: “Doista smo Allahovi i Njemu se vraćamo.” [1]
Vidimo da su u ovom svijetu bitak i nebitak uvijek skupa, čvrsto spregnuti, jer ovaj svijet je po svojoj biti nužno takav. Ukazali smo i na to da postoje i drugi svjetovi, zato da se ne bi pomislilo kako je usud egzistencije općenito ovakav. Ne, nužnost egzistencije jeste neograničenost i apsolutnost. Egzistencija po svojoj biti negira neegzistenciju. Međutim, na razinama svog očitovanja egzistencija se vodi pravilom kauzaliteta. U zakonu posljedičnosti, svaki naredni stupanj manjkaviji je od prethodnog. Egzistencija se, tako, očituje na različitim nivoima, sve do našeg svijeta. Ovo stanje koje nazivamo materijom posjeduje samo onu razinu egzistencije za koliku je sposobno po svojim predispozicijama, ali može poprimiti drugačiji stupanj egzistencije. Upravo ovo “može poprimiti” temelj je principa kretanja, a kretanje je nužno po biti ovog svijeta. Ovaj svijet stvoren je kao svijet kretanja. Ovaj svijet nije stvoren statičnim, pa u jednom trenutku pokrenut, niti je bio bezvremen, pa mu je naknadno dodijeljena vremenitost kao svojstvo. Vrijeme, kretanje, promjena i postupnost pripadaju ovom svijetu po njegovoj biti.
Uređenost svijeta na općenitim principima
Činjenica u koju se možemo osvjedočiti, a koju ni teisti ne spore, jeste da je svijet uređen na općenitim principima. Te zakonitosti nipošto nisu parcijalne. Moj i vaši životi podređeni su općem principu, koga Kur’‘an naziva sunnet. Ne postoji parcijalna zakonitost koja važi za mene, dok za drugog čovjeka važi neka druga, a za trećeg treća zakonitost. Bog nije ustrojio svijet u skladu s ličnim, pojedinačnim voljama ljudi. Svijetom ravna Apsolutna volja i bilo bi nemoguće da se on ponaša u skladu s pojedinačnim voljama, jer pojedinačna volja pripada stvorenju koje je i samo pod utjecajem nekih drugih faktora. Volja Nužno Postojećeg dio je Njegove biti, te je nemoguće da se zbiva išta što bi bilo suprotno njoj.
Svijet je, znači, ustrojen na općenitim zakonitostima. Što se ovog svijeta tiče, promjenljivost, podložnost utjecajima i kauzalnost dio su njegove prirode. Shvatimo li ovu činjenicu, pred nama se otvaraju novi putevi.
Odnos dobra i zla u poretku svijeta
Pitanje koje nas zanima jeste da li je u ukupnosti ovoga svijeta više dobra ili zla? Preovladava li u svijetu dobro ili zlo?
Naprimjer, kad je odnos kišnih i sunčanih dana prikladan, kažemo obično da je godina dobra i da će ljetina biti izuzetna. Ponekad, pak, baš kad voćke probeharaju, naiđe mraz i mi kažemo da je ta godina loša. No mraz mora postojati; postojanje mraza neodvojivo je od postojanja topline. Sve što u ovom svijetu jeste, mora biti. Radi se o nužnom slijedu stvari. Da li, međutim, u svijetu preovladava dobro ili zlo? Ako je dobra više, neumjesno je pitati zašto je Bog stvorio ovakav svijet, jer je onda svijet u svojoj ukupnosti dobar. Da svijet nije stvoren (zato što u njemu postoje zla) značilo bi to da se zarad manjeg zla nije desilo veće dobro.
Postoji jedna specifična klasifikacija u vezi s ovim pitanjem. Prvo, naime, možemo pretpostaviti da su sva bića ili apsolutno dobro (ali u ovom svijetu ne postoji apsolutno dobro) ili apsolutno zlo (a apsolutno zlo ne može nigdje postojati, jer bi ono značilo stvarno nepostojanje). Biće koje je zlo, zlo je zato što je takvo po drugog. No, onome što je zlo po drugog, vlastita egzistencija je dobro, te apsolutno zlo tako ne postoji.
Zatim slijede tri naredne opcije: dobro preovladava nad zlom, zlo preovladava nad dobrom i, treća opcija, dobro i zlo su potpuno ravnomjerni. Odgovor je da u ovom svijetu dobro preovladava nad zlom. Jer, ovaj svijet jeste svijet napretka. Zlo postoji, ali kao manjinski element. Ovo je jedna filozofska teza koja se tiče same suštine stvari. Zašto, dakle, ova praznina nije popunjena? Zašto umjesto zla nije dobro?
Prema ovoj tezi, nema mjesta ovakvim pitanjima. Bilo bi to isto kao i pitati zašto je ovaj svijet uopće stvoren i smatrati da je bolje da ga nema. Ako hoćemo da postoji ovaj svijet i da to bude upravo ovaj svijet, onda zlo u njemu mora biti. Ako zagovaramo svijet u kome će biti dobra, ali neće postojati i zla, onda tražimo svijet koji neće biti ovaj svijet.
Sve ono što u ovom svijetu jeste, postoji zato što je upravo onakvo kakvo jeste. Recimo, neko može kazati: Da sam ja bio umjesto Sa’‘dija, da sam se ja rodio u Širazu kod njegovog oca i majke, da se to desilo u 7. hidžretskom stoljeću, da mi se desilo sve što se njemu dešavalo… Ali, tad to više nisi ti, nego on. Ti si samo onaj koji možeš biti.
Zlo – prethodnica dobra
Naredna stvar na koju nam valja obratiti pažnju jeste to da zla, ono što smo nazvali nedostatnostima ili nepostojanjima, a koja su nedovojiva od dobra, nisu u potpunosti zla. Znači, ono što mi nazivamo zlom nije čisto i neposredno zlo. Zapravo, zla su ta koja utječu na postojanje dobra, tako da bi poredak svijeta bio rastrojen ako bi bilo moguće odvojiti dobro od zla i zlo sasvim odstraniti iz svijeta. U tom slučaju niti dobro više ne bi moglo postojati.
Red je, svakako, pojasniti ovu tvrdnju. Dakle, ono što nazivamo zlom zlo je uvijek isključivo sa subjektivnog gledišta, ali što se općenitog poretka tiče, zlo je također dobro. To što je dobro dobro zasluga je toga što je zlo zlo. Ovo nas vodi podužoj raspravi, kroz koju ćemo razmotriti tri vrste zla koje postoje u svijetu.
Nestanak – prva vrsta zla
Ono što sigurno uočavamo kao prvu vrstu zla jeste nestanak ili propadanje. Svakako da se imamo pravo upitati: ako stvari već nastaju, ako dolaze u postojanje, zašto onda nisu vječne, zašto nužno propadaju i nestaju? Sjetimo se kako Hajjam izražava ovo vječno pitanje:
Kad je sami Tvorac odredio sastav ljudi,
zašto da ih onda na raspad osudi?
Je li sastav dobar, što ga treba rastavljati?
Ako nije dobar, e ko za to da se kudi?!
Ili:
Ko je jedan pehar skladno iz dijelova sastavio,
gleda da ga ne razbije, makar kako pijan bio.
A gle! Bog je ove glave, noge slio,
kom’‘ za ljubav ih je slio, kom’‘ uprkos rastavio?!
Zašto, doista, ono što je nastalo mora jednom i nestati? Cilj nam je ispitati da li, pošto smo već utvrdili da je postojanje stalne povezanosti između dobra i zla dio općeg principa na kome je svijet ustrojen, ima ikakve koristi od postojanja zla? Ima li neke koristi od smrti ljudi, životinja i biljaka?
Naglasimo odmah da je samo pitanje “zašto ono što je nastalo mora jednom nestati” prilično naivno. Pitanje je to koje počiva na jednoj velikoj zabludi. Ovakva zapitanost potječe iz uobrazilje da je Stvoritelj ljude doveo na ovaj svijet iz apsolutnog nepostojanja i da ih potom odjednom potpuno uništava i šalje u ništavilo. Tad se pitamo zašto Bog nešto što je stvorio iz ništavila opet uništava?
Ovo je svijet materije i kretanja. Nemoguće je u njemu da stvari nastaju bez da je postojala neka materija koja im je prethodila. Materija u svijetu stalno mijenja stanja i oblike. Da li smo mi sami nastali ni iz čega ili je materija od koje smo građeni postojala u nekom drugom obliku? Materija u svijetu, s gledišta sposobnosti da prihvati nove oblike, posjeduje jasne predispozicije i ograničenja. Tako je kamo god u materijalnom svijetu da pogledamo. Uzmimo kao primjer našu planetu Zemlju. Materija ovdje ima mogućnost da uzima oblik čovjeka, životinja i biljaka. U svakom slučaju, ona je, ipak, ograničena. Ako bi se desilo da svi trenutno postojeći oblici ostanu zauvijek takvima kakvi jesu, ukoliko, znači, ne bi propadali, za posljedicu bismo imali zatvaranje puta za nastanak narednih generacija. Recimo, da biljke koje su nikle prije hiljadu godina još žive, da li bi na Zemlji moglo rasti drugo bilje? Šta bi se desilo da ljudski životni vijek traje hiljadama godina? Dolazak narednih naraštaja bilo koje žive vrste i njihov nesmetan razvoj izravno zavise od izumiranja prethodnog naraštaja.
Uostalom, kada bi materija zauvijek ostala u istim, jednom formiranim oblicima, mogli bismo se opravdano pitati čemu ta statičnost? Ovako, svijet je u stalnom razvoju, neprestanom usavršavanju, a da bi bilo tako, sviđalo se to nama ili ne, postojeći oblici materije moraju nestajati kako bi nastajali novi.
Ispravno poimanje smrti i nestanka
Ipak, prethodni pristup fenomenu propadanja materijalnog bio je, priznajemo, polumaterijalistički. Tako je, znači, u slučaju ako smatramo da biljke, životinje i povrh svega čovjek svojom smrću zauvijek propadaju i nestaju, odnosno ako vjerujemo da smrt znači potpuno ništavilo. Međutim, vjerujemo li da smrt nije kraj i da propadanje jednog materijalnog oblika ne znači i konačni nestanak tog bića, već samo njegov prelaz u jedan novi, viši stupanj bitisanja, tad smrt nipošto nije strašni pojam koji označava ništavilo. Smrt tek označava novu etapu u razvojnom procesu živog stvora.
Kao što Mevlana Rumi kaže:
Ja umrijeh k’‘o ruda i postah bilina,
i ko biljka umrijeh i postah živina
I ko zvjerka umrijeh, do čovjeka stignuh,
pa šta da se bojim? Svaka smrt me dignu!
Poslije ovoga ću ko čovjek umrijeti,
i ko krilat anđeo nebu se popeti
I anđelske mi je ostavit stanice,
jer sve je prolazno sem Njegovo lice
Shodno ovakvom viđenju, smrt ustvari i ne postoji; ona je samo prelaz s jedne na drugu razinu egzistencije, preseljenje s jednog na drugo mjesto bitisanja. Kao što Časni Poslanik, mir i blagoslov Božiji neka su na nj i njegove, reče: “Ljudi spavaju; kad umru, probude se!”
I doista, smrt ne znači propast i konačni nestanak. Shvatimo li to, odmakli smo se mnogo dalje od stava kako je smrt nužna radi dolaska na svijet novih generacija i njihovog nesmetanog razvoja.
Baba Afdal Kaši jedan je od naših starih učenjaka i filozofa. On je, vežući se za jednu ili dvije generacije, učenik Ibn Sinaa. Također, neki prenose da je on bio učitelj Nasiruddina Tusija, mada je sporno da li mu je bio izravni učitelj, ili je Tusi bio učenik njegovog učenika, no to u ovom slučaju za nas nije ni bitno. Kako god, Nasiruddin Tusi, koji je mnoga svoja djela napisao na perzijskom jeziku, uvodeći u perzijski novu filozofsku terminologiju, posvetio je Baba Afdalu jednu pjesmu pohvalnicu, u kojoj kaže:
Kad bi Vladar Svemira poredao sva vrla bića,
pa upitao: Ko je od svih vrlih najvrliji?
Umjesto slave, od svakog bi meleka
začuo: Afdal je najvrliji!
Baveći se problemom smrti, Baba Afdal poseže za primjerom nastanka bisera u školjci. Taj primjer inače je čest u islamskoj klasici i treba uvijek imati na umu njegovo metaforičko značenje, ne ulazeći u to šta moderna znanost kaže o procesu nastanka bisera. Stari su, dakle, držali da biser nastaje tako što u školjku dospije kapljica kiše. Školjka se potom zatvara i u njenoj nutrini se nakon određenog vremena razvije biser. Kad biser dobije svoj konačni oblik, od školjke nema više nikakve koristi, pa zato treba razbiti njenu ljušturu i uzeti biser. Baba Afdal kaže:
Dok se biser duše u školjci tijela razvija,
on vodu života od tijela dobija
Kad biser nastane, školjku valja razbiti,
pa biserom vladarevu krunu zakititi
Ovim želi kazati da materija na ovom svijetu ima tu funkciju da “odgaja” duhovne oblike koji su zatvoreni u njoj. Kad oni dosegnu svoju potpunost, materijalni oklop sam po sebi puca, i to je ono što mi podrazumijevamo pod pojmom smrti.
O fenomenu smrti, o njenoj filozofiji, smislu i tajni ljudi su odvajkada umovali i raspravljali. Čovjeka je oduvijek zanimalo zašto se živo biće rađa, stari i naposljetku umire? Neki su, poput Ibn Sinaa, posebnu pažnju posvećivali izučavanju prirodnih faktora koji uzrokuju smrt. Moderna znanost je u tom smislu zasigurno daleko dogurala. Drugi su, pak, insistirali na stavu da, pored prirodnih faktora poput bolesti i slično, postoje mnogo dublji razlozi, a prirodni faktori su tek njihova posljedica. Najprostije kazano, smatrali su da između materijalnih oblika i duhovnih sadržaja koji su zatvoreni u njih postoji sprega koja razvojem i unapređenjem ovih duhovnih sadržaja sve više slabi, sve dok se potpuno ne prekine u trenutku koga mi nazivamo smrću.
Druga vrsta zala – različitosti i podvojenosti
Kao drugu vrstu zala prisutnih u svijetu možemo navesti različitosti i podvojenosti. Čovjek se svakako mora zapitati o njima i smislu njihovog postojanja. Naravno, kad se pitamo otkuda tolike različitosti i oprečnosti u svijetu, ovom pitanju uglavnom pristupamo subjektivno i s aspekta lične koristi, zanemarujući pritom općeniti ustroj svijeta. Tako se, naprimjer, pitamo: otkud to da je neko slab, a neko jak; neko je imućan, a neko siromašan; neko je veoma inteligentan, a neko prilično ograničen; neko je privlačnog fizičkog izgleda, a neko ne toliko lijep…
Štaviše, pri ovakvom razmišljanju neizostavno nam se nameće pitanje Božije pravednosti. Pretpostavljamo da bi u skladu s Božijom pravednosti bilo da svi ljudi budu jednaki. Ali da li je baš tako? Zamislimo na trenutak kako bi izgledalo kada bi svi ljudi u svakom pogledu bili potpuno isti? Da li bi takav svijet uopće mogao funkcionirati?! Moglo bi se kazati da bi sav ljudski rod tada bio sveden na samo jednog čovjeka.
Ili, posmatrajmo to ovako: svako biće moglo bi pitati zašto je ono što jeste? Zmija bi mogla pitati zašto je ona zmija a ne čovjek? Čovjek bi mogao pitati zašto je on upravo taj koji jeste, a ne neko drugi za koga misli da se nalazi u boljem položaju? No u prethodnim raspravama već smo govorili o ovakvoj vrsti pitanja. Ako čovjek pita zašto je on čovjek, a ne, recimo, melek, tu se radi o potpuno pogrešnoj predodžbi. Ako pitam zašto ja nisam melek, to znači da bih htio da ja budem ovaj koji jesam, da budem ista ova individua, ali da sam istodobno melek. Mislim da shvatate o kakvoj se kontradikciji radi! Štap može biti prav ili kriv, ali ne može istovremeno biti i prav i kriv! Zmija ne može ostati zmijom, ali istovremeno biti i čovjek.
Poslužimo se primjerom da bismo pojasnili kako stvari stoje. Pretpostavimo da jedan inžinjer ili arhitekt pravi nacrt svog budućeg projekta. On prvo u svijesti predstavi sebi sve dijelove budućeg zdanja; zamisli svaku pravu i kosu liniju, svaki zavoj, trougao ili četverougao, a zatim to prenese na papir. Apsurdno je da trougao pita zašto on nije četverougao ili da krug pita zašto je krug, a ne trougao?
Poznata je Ibn Sinaova rečenica: “Nije Bog šljivu učinio šljivom – On joj je podario egzistenciju.”, oko čega se svojevremeno diglo dosta vreve. Ustvari, on je ovim htio reći da ne trebamo umišljati kako je šljiva po svojoj biti mogla možda biti i kruška, ali je Bog odlučio da ona ipak bude šljiva. Božiju pravednost uopće ne treba posmatrati na ovaj način i dovoditi je u ovaj kontekst. Božija pravednost ogleda se u tome da je svakom biću dato ono što mu pripada i što može da posjeduje. Sve je ono što po svojoj biti jedino može da bude. Pravednost ne znači oduzeti jednome ono što mu pripada da bi se to dalo drugome kome ne pripada. No, ovo nas vodi u jednu iznimno složenu filozofsku raspravu u koju se ovdje nećemo upuštati.
Lijepo kao dužnik ružnog
Druga strana rasprave o različitostima prilično je jednostavnija. Upravo kao što smo govoreći o nedostatnostima koje postoje u svijetu zaključili da je njihovo postojanje nužno u okvirima općeg ustroja svijeta, stvar stoji slično i u pogledu različitosti o kojima raspravljamo. Te različitosti ili oprečnosti svode se na to da jednu stvar smatramo za dobro, a drugu za zlo. U tome što postoji dobro ne vidimo ništa sporno, ali intrigira nas smisao postojanja zla. Pritom, međutim, previđamo da, ukoliko ne bi postojalo zlo, ne bi bilo niti dobra.
Uzmimo kao primjer jednu umjetničku sliku – na slikama je skoro uvijek jasno uočljiv kontrast između tame i svjetlosti. Slika svoju ljepotu često duguje upravo postojanju tog kontrasta. Da ne postoji poraz, šta bi značila pobjeda? Ako ne bi postojalo ružno, zar bi se za nešto moglo reći da je lijepo? Nešto je lijepo u odnosu na nešto drugo što je ružno. Bez postojanja ružnog i zlog ne bismo niti shvatali značenje pojmova lijepo i dobro.
Zamislimo da je svijet jednolik. Pretpostavimo da svi ljudi izgledaju isto i da su svi lijepi poput hazreti Jusufa. Zamislimo da su sve žene lijepe poput Kleopatre. U tom slučaju ne bismo govorili o Jusufu ili Kleopatri kao primjerima fizičke ljepote. Sve ono lijepo čemu se divimo duguje svoju ljepotu postojanju ružnog. Bez jednog ne bi bilo ni drugog. I, naravno, ne mislimo pritom samo na fizičku ljepotu. Pravedni i pošteni ljudi uživaju naše poštovanje upravo zato što su oni izuzeci među većinom, jer ljudi, nažalost, uglavnom nisu takvi. Kad bi svi ljudi bili poput hazreti Alije, ne bismo o njemu govorili kao o izuzetnoj ličnosti.
Znači, pored toga što su sve stvari različite po samoj svojoj biti (ako govorimo o mnoštvu, to nužno sobom povlači postojanje različitosti), u ukupnom poretku svijeta nužno je da postoje ove različitosti, jer tek u tom slučaju možemo govoriti o postojanju dobra. Kažemo da je planina visoka, ali da ne postoje nizine i doline ne bi se moglo govoriti o planinama. O ovoj temi bi se, svakako, moglo mnogo opširnije govoriti, ali vjerujemo da su ovo dovoljne smjernice za dalje razmišljanje.
Treća vrsta zala – nesreće i nevolje
Treća vrsta zala, pored smrti i nestanka, odnosno različitosti i suprotnosti, jesu nesreće i nevolje. Zašto se na ovom svijetu dešavaju kojekakve nesreće? Smrt jednog mladog čovjeka s gledišta njegovih bližnjih predstavlja golemu nesreću. I općenito, kakvog smisla imaju različite nesreće, nevolje i nepogode, ratovi, bolesti i slično? Kažimo odmah da su sve te nesreće i nevolje bitan faktor dobra i daljeg razvoja.
Pružit ćemo odmah odgovor na sve eventualne prigovore. Dakle, mi mir, moć, bogatstvo ili sigurnost smatramo dobrima. To doista i jesu dobra, no, uzmemo li u obzir ono što počesto uz njih slijedi, vidjet ćemo da to i nisu baš apsolutna dobra. Tako, naprimjer, često (dakako, ne i uvijek) moć sobom nosi i oholost kao popratnu pojavu, a oholost zasigurno nije dobra. Uz bogatstvo često ide razvrat, a razvrat je jedna vrsta nesreće. Mir ponekad znači pasivnost, a pasivnost nije dobra. I uopće, šta znači sreća? Bez previše razmišljanja, čovjek će reći da sreća znači posjedovati moć i bogatstvo, ali svijet je pun moćnika i imućnika kojima njihova moć i imetak ne samo da nisu donijeli sreću već su bili uzrokom njihove nesreće i propasti.
Šta je, dakle, sreća i na koji način je čovjek može osigurati? Da li sreća znači moći ostvariti svoje želje ili sreća znači biti zadovoljan postojećim stanjem? Neki zastupaju teoriju – a ta teorija i nije baš pogrešna – da je čovjek sretan onoliko koliko sanja o sreći. Dakle, san o sreći predstavlja veću sreću nego njegovo ostvarenje. Kao što pjesnik kaza:
O nado moja, dobro će biti obistiniš li se,
a ako i ne, barem sam život proveo u nadi
Imati nadu znači da ti nešto nedostaje, a ako ti nešto nedostaje, znači da tragaš za nečim. Značilo bi, dakle, da čovjeku, ako želi biti sretan na ovom svijetu, uvijek nešto mora nedostajati, mora stalno željeti nešto i nadati se nečemu. Smrt svih želja značila bi najveću nesreću koja čovjeka može snaći na ovom svijetu. Zato Kur’‘an, govoreći o stanju stanovnika Dženneta, kaže: “Vječno će u njima (džennetskim baštama) boraviti i neće poželjeti da ih nečim drugim zamijene.” [2] Na ovom svijetu čovjek stalno teži nečemu, traga za nečim, a kad to ostvari, poslije izvjesnog vremena se zasiti toga i onda traži nešto drugo. Tek sa stanovnicima Dženneta na onom svijetu nije takav slučaj – oni ne žele nikakvu promjenu svog stanja i ne teže ničemu povrh onog što imaju.
Možda ste i čuli onu priču o Napoleonovom susretu s engleskim izaslanikom. Tokom razgovora Napoleon kaza engleskom izaslaniku: “Razlika između nas Francuza i vas Engleza je u tome što mi stalno težimo časti, dok vi stalno težite bogatstvu.” Englez odgovori: “Da, istina je, svako teži onom što mu nedostaje.”
I zaista je tako, svako traga za onim što mu fali. U životu uvijek mora postojati neki nedostatak, neka potreba. Ništa ne može potaći ljudski duh i probuditi čovjekove zapretene snage koliko to mogu nesreće i nevolje. Kažu da su sva vrhunska ljudska dostignuća potaknuta jednim od dva faktora – ljubavlju ili nesrećom. A i ljubavi što se tiče, kažu da vrhunska dostignuća ljubav može izroditi samo onda kad nije u potpunosti ostvarena, kad nije obostrana i zadovoljena. Ljubav je najjača dok postoji odvojenost od ljubljenog; spajanjem ljubav gasne. Čežnja je ono što potpiruje ljubav. Najljepše ljubavne stihove napisali su pjesnici odvojeni od svoje ljubljene. Najljepši stihovi pisani su uvijek u trenucima najveće boli i nesreće. Ebu Hasan Tahama, čuveni arapski pjesnik, svoju najpotresniju i najdojmljiviju kasidu napisao je oplakujući sinovljevu smrt. To su doista stihovi koji će vas uvijek iznova ganuti.
Nevolje i nesreće nemaju za posljedicu samo jad, žalost i potištenost – one su bitna pokretačka snaga. Smatra se da židovi svoj karakter duguju dvama faktorima: jedno je njihova ukorijenjenost i ustrajnost u svojoj vjeri i tradiciji, a drugo je stalna izloženost progonima, nesrećama i jadima. Ti faktori uvjetovali su izgradnju karaktera koji omogućava da desetak miliona židova danas upravljaju maltene cijelim svijetom. Svoju snagu, svijest i jedinstvo oni umnogom duguju nesrećama i progonima kojima su kroz historiju bili izloženi.
Kur’an ovako govori o nesrećama i nevoljama:
“Svako živo biće smrt će okusiti! Mi vas stavljamo na kušnju i u zlu i u dobru i Nama ćete se vratiti.” [3]
“Mi ćemo vas dovoditi u iskušenje malo sa strahom i gladovanjem, i time što ćete gubiti imanja i živote i ljetine. A ti obraduj izdržljive, one koji, kad ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: “Mi smo Allahovi i mi ćemo se njemu vratiti.” [4]
Poslanik islama kaže: “Kad Bog zavoli nekog Svog roba, utopi ga u nevolje.” Gat, termin ovdje upotrijebljen, znači zagnjuriti koga pod vodu. Bog, znači, onoga koga On voli zagnjuri u nevolje i nedaće. U ovom životu uspjet će onaj ko zna plivati kroz nesreće i nevolje, a plivati može naučiti samo čovjek koji se nađe u talasima, inače tu ne pomaže iščitavanje bezbroj knjiga. Plivati ne možete naučiti čitajući udžbenike, plivanje se uči kroz praksu. Prema tome, da nema nesreća i nevolja, čovjek uopće ne bi bio sposoban živjeti.
[1] Al-Baqara, 157
[2] Al-Kahf, 108
[3] Al-Anbiya, 35
[4] Al-Baqara, 155, 156